“Pješice i autostopom sam 2016. godine prvi puta putovao u Iran. Izlagao sam se iranskom prosjeku i tako sam dobro upoznao zemlju, bolje no da sam se kretao samo Teheranom, glavnim gradom te islamske republike. Da nisam to učinio, ne bih danas tamo niti živio, a živim već četiri godine. Prvo sam putovao, ali sam primijetio potencijale u turizmu, zbog kojih sam se preselio tamo. “, kaže Ivan Đogić koji je u petak u Knjižnici za mlade u Karlovcu predstavio svoju knjigu “Iran u prezentu”, koja je izdana ove godine i koju je uredila Karlovčanka Draženka Polović.
Ivana poznajem od njegovih malih nogu. Kod njega su me uvijek fascinirali posvećenost i strast koju ulaže u ono čime se bavi. Tako je studirao, bavio se prirodom, tako je i samotnički živio na Cresu, a tako je i odlučio i putovati. Preporučam knjigu jer je ona insajderski pogled na društvo opterećeno crno-bijelom slikom koju imamo na Zapadu – otkriva nam čarobnu i šarenu zemlju.
Draženka Polović
“S koronakrizom i zatvaranjem granica imao sam puno slobodnog vremena i priliku da priče koje sam pričao posjetiteljima proširim u knjizi”, otkriva Đogić koji se tamo oženio i radi kao turistički vodič.
“Na Zapadu vlada negativno viđenje Irana. Crnilo koje prikazuje Google kada se pretraži pojam Irana jest realno, ali nije jedina realnost. Narod voli Ameriku. Oni koji pale zastavu na televiziji to čine organizirano. Naslovnica knjige je stoga tirkizna, šarena, vesela. U zahvalnoj sam poziciji da bez opterećenja mogu i braniti i kritizirati Iran”, dodaje.
Irancima je bitno naglasiti da nisu Arapi. Oni su indoeuropski narod i perzijski jezik je srodan europskim. Suniti čine 85 posto muslimana u svijetu, a većina od 15 posto šijita su u Iranu. Šijiti su se odvojili od sunita u 16. stoljeću po sličnom principu kao i europska reformacija.
Ivan Đogić
Živi u Esfahanu. “To je bio glavni grad za dinastije koja je uspostavila šiizam. U 16. i 17. stoljeću novac s puta svile je razvio taj grad, pa i njegov središnji trg, jedan najveći na svijetu – 560 sa 160 metara. Tamo su bazarske radnje i trgovine. To je bilo sjecište puteva i trgovine. Sretan sam da se svakoga dana mogu šetati bazarom i uživati u tradicionalnim proizvodima. Na toj tržnici gotovo da nema uvozne robe, nego samo ono što nudi tradicionalno obrtništvo. Nakon što sam se preselio u Iran, mišljenje o istanbulskom bazaru, koji mi je bio spektakularan, palo – djelovao je siromašno i skromno. Esfahanski je razina iznad istanbulskog po veličini, bojama, dizajnu i ponudi”, napominje.
U tom sam se gradu dosjetio raditi razglednice, i to je bio moj prvi projekt. S prijateljicom sam otvorio tvrtku, što mi je priskrbilo i radnu vizu. Odabrao sam 45 motiva. Znao sam da to neće biti unosan posao, no htio sam da mi to bude zanimacija na početku boravka u toj zemlji, prvo iskustvo koje će mi otvoriti nova vrata i poznanstva. Sada imam sobu prepunu razglednica – 40.000. Ne znam što ću s time. Morao sam mnogo putovati da uslikam prirodne i kulturne znamenitosti. Tako sam naučio mnogo ne samo o geografiji, nego i praktične stvari. Stoga su me mnogi ispitivali i veselilo me pomoći. S vremenom sam to doveo na višu razinu i počeo sam se time baviti. Puno dugujem tim razglednicama.
Ivan Đogić
“Ljepota iranskog dizajna proizlazi iz teških uvjeta za život, konkretno izrade podzemnih sustava navodnjavanja. Htjeli su do sela dovesti vodu, pa su u podnožju brda izradili glavni bunar, a zatim do sela kopali rupe koje su povezali vodoravnim kanalom do sela ili poljoprivrednih površina. Tako su omogućili život u pustinji, gdje nije bilo zamišljeno. Potom su od toga učinili nešto lijepo, pa su tako nastali perzijski vrtovi. Sve se to razvijalo tisućama godina. I dalje se ne zna kako su izradili najdublji majčinski bunar. Na ćilimima prikazani detalji vrtova”, objašnjava.
Strogoća vjerskih pravila popušta. Bez straha mogu objaviti fotografiju kako radim vino, mada je alkohol zabranjen. Iranci vole “žmiriti na jedno oko”. Majstori su improvizacije. To je igra u kojoj se obožava igrati. Cure, primjerice, vole šetati gradom, praveći se da ne primijete da im je pao hidžab, dok ih netko stariji i konzervativniji na to ne upozori. Bitno je ne spominjati u negativnom kontekstu vrhovnog vođu i politiku. Ako se to radi, to što radiš 15 litara vina postaje stvarni problem.
Ivan Đogić
“Iran je zemlja neravnopravnosti spolova, no to negativno utječe i na muškarce – kada djevojke prohodaju, očekuju da se na njih troši mnogo novca. No, i to se polako mijenja. I dalje je to zbunjena nacija. Možda za 10 ili 15 godina djevojke više neće nositi niti skromne hidžabe”, kaže i dodaje da se ženi teže razvesti no muškarcu.
Dužnost muža je skrbiti za obitelj. Supruga može zarađivati više od muža, ali nije na njoj da troši na kućanstvo. Žena bi imala pravo na razvod, ako bi dokazala da muž ne zarađuje dovoljno da skrbi za dom.
Ivan Đogić
“Hrvate Iranci najviše prepoznaju po nogometnim trenerima – postoji neka čudna ljubavna veza”, nastavlja.
To mi je pomoglo – vrata bi mi se otvarala spominjanjem Hrvatske jer je Branko Ivanković tamo jako cijenjen. Aktualni izbornik je također Hrvat i s njim sam se sprijateljio. Kreće se u visokim krugovima, kojima nemam pristup, a on nema pristup prosječnom građaninu, pa mu je zanimljivo mene slušati kao i meni njega.
Ivan Đogić
Izbornik iranske nogometne reprezentacije je Dragan Skočić.
*autor naslovne fotografije Marinko Polović/Knjižnica za mlade
