Svakoga dana ovdje potpisani sjedne u kafić da prelista, kako bi se izrazio Arsenije Arsen Dedić, dnevne tiskotine, a unazad nekoliko tjedana, jedan dan u tjednu, stvori se tom prilikom neugodnost – nešto gadno zavonja. Prvo autor Loncu poklopca pogledom ošine psa Darka, ali uvidi da ovaj ništa nije zgriješio, nego samo mirno leži ili laje i pravi пиздарије zavodeći red kad treba i ne treba, a potom se tu potpisani zacrveni jer, mada zna kako je već ostario, ipak nije toliko da bi se morao vraćati u pelene, da bi s brojem 47, godina 68. Karlovačkog tjednika, lista kojega izdaje, skupa s dnevnoinformativnim portalom i radijskim programom, tvrtka u vlasništvu Grada Karlovca Hrvatski radio Karlovac, uvidio uzrok neugodnom mirisu – to se glavni urednik Ivica Pilaković glavom, bradom i strvinolikom frizurom olakšava po trećoj stranici paćeničkog lista slavne prošlosti i neslavne sadašnjosti. Konzultiranjem arhive provjeravamo i potvrđujemo da mu je urednička stolica uredna – jednom tjedno na istome mjestu se odazove zovu prirode. Smrdljivi misterij je, dakle, riješen.
Ali kakav je sastav te stolice? Pa uglavnom se urednički uvodnik već tjednima svodi na struju svijesti njegovog autora, friško izabranog urednika gradskog medija, o tome na kakvo radno mjesto je došao, gdje se obreo, što mu je činiti i kako. U aktualnom broju nas obavještava da je došao do rješenja, nakon što je već mnogo puta u ovih tridesetak dana požalio imenovanje na mjesto glavnog urednika – jednom tjedno će se posvetiti – bajkama.
Ne, dragi čitatelji, nije riječ o zafrkanciji.
“Novi posao natjerao me da ponovno propišem. Ovaj put ne za Licoknjigu iliti Facebook, nego ću iskoristiti već rezervirani prostor na ovoj stranici za svoj Urednički Uvodnik i u nekoliko sljedećih brojeva pretvoriti ga u tjedni tematski blog, uredničku kolumnu, zbirku serije tekstova koji su već istestirani na online publici. Pa da vidimo imate li isti ukus kao moji Fb čitatelji i hoće li i vas moja proza dotaknuti i zaintrigirati. Malo slobodniji stil pisanja, osobniji pristup, odmak od onog što se očekuje na prvim stranicama superozbiljnog Tjednika. ‘Umjesto uredničkog uvodnika’. Neka kraj jedne i početak druge godine obilježe tekstovi novog urednika koji će vam dati ideju u kojem smjeru želi uređivački odvesti novine koje upravo držite u rukama. Zašto bi nužno politika bila prva stvar koju ćete u Karlovačkom tjedniku pročitati na prvim stranicama”, pita se taj isti samospomenuti novi urednik.
Odmah nastavlja dalje. “Mjesec je dana do Božića! Stvarno? Stvarno! Kako je samo brzo banulo na vrata to ‘najljepše doba u godini’! Tema mojih minieseja bit će mali princ koji se rodio upravo na Božić. Taj Princ, ali i Mali princ (…)”, navješćuje glavni urednik, a onda dalje obrazlaže da je nadahnut djelom “Mali princ” Antoine de Saint-Exupérya. “I tako sam povezao to moje ponovno otkriće Princa s pisanjem koje sam zapustio i odlučio kroz mjesec dana do rođenja malog princa Isusa objavljivati egziperistički inspirirane uvodnike i podijeliti moja čitateljska iskustva s onim dijelom čitatelja kojima je ta prijespomenuta knjiga ‘obična slikovnica i glupa lektira’, kao i svima onima kojima je Božić blagdan francuske, lampica i poklona. Ali i svima onima (drugima), a vjerujem da i takvih ima mnogo, kojima je Mali princ omiljena knjiga ili čak knjiga koja im je promijenila živote, pomogla im na neki način i učinila ih boljim, kao i svima onima koji Božić vežu uz Isusa, a ne Djeda Božićnjaka. Prvima ću pokušati otvoriti oči malo drukčijim pogledom na ova dva lika, a drugi će ionako uživati u citatima njihove omiljene knjige koje sam, iako naizgled nespojivo, pokušao povezati s velikim katoličkim blagdanom koji nam je pred vratima. Jesam li vas barem malo zainteresirao da zavirite u moj sljedeći uvodnik”, pita nas glavni urednik, pa je red da mu se i odgovori. Jesi, Ivice. Naročito ovdje potpisani obožavatelj treša neće propustiti niti jedno tvoje slovo. Dobar si dečko. Sjedni i posveti se svojoj uredničkoj stolici dok mi postavimo nekoliko pitanja gradonačelniku Damiru Mandiću.
A glavno je je li taj bogoslov, stručnjak za moral, vjeroučitelj, odgajatelj, uistinu izgubio ama baš svaki obraz baveći se politikom. Ako je politika prljava, znači li to da je dovoljno malo uprljati ruke ili se baš mora duboko zaroniti u blato? Predstavlja li neku posebnu vrst sprdnje s ovim gradom imati na mjestu koje su ranije držali novinari kao što su Ivo Braco Butković, Vlado Bojkić, Nikola Perić, Vladimir Funduk ili Bogdan Glodić malog Ivicu, autora ovakvih redaka: “Kažu ljudi da vole pročitati moje ‘žvrljotine’, ali i da rijetko pišem. Istina. Tek ponekad, zgodimice, prigodno, kad sam baš inspiriran – složim neku fora objavu na društvenim mrežama. Pa se neki ljudi uzbude jer se u tim mojim tekstovima zna nazrijeti i pokoja inteligentna ili duhovita zgodno sročena opaska. Ispadne da, kakti, solidno pišem”?
Do sada smo imali Karlovački tjednik po uzoru na moskovsku Pravdu, a sada je druga strategija – tjednik pretvaramo u Modru lastu. Ali na stranu sada svi eksperimenti, bi li bilo zamislivo da se Karlovački tjednik kao novina posveti – budimo tako bezobrazni pa predložimo – stvarnosti i njezinom ispravnom prikazivanju?
No, svjesni smo da je izlišno pitati slavitelja ratnog zločina mora li se u politici izgubiti baš svaki obraz, posebno stoga što je i ovoga tjedna bio na turneji davanja intervjua plaćeničkim medijima, i to doslovno – dao im je pitanja i odgovore i svuda su objavljeni identični razgovori, dočim nikako da se odazove na poziv ovoga medija da odgovori na pitanja koja sam nije smislio. Jedan takav skriptirani intervju objavljen je na duplerici aktualnog broja Karlovačkog tjednika, na stranicama 2 i 3, pa je gradonačelnik preduhitrio glavnog urednika u pisanju i pričanju bajki.
Dobronamjerno ćemo citirati gospodina Mandića iz zadnjeg intervjua kojeg nam je dao. Bilo je to 2017. prije no što će biti izabran po prvi puta za gradonačelnika. “Često se u meditacijama pomolim Svevišnjem da me politička moć ne ponese. Kada prepoznam da sam prestao biti kreativan, želim istupiti iz toga. Ovaj posao iscrpljuje, a, htio ili ne, dolaze novi ljudi s novim idejama. Jednog dana neću biti tu gdje jesam”, kazao je Mandić.
Imamo gradonačelnika, no gdje je nestao čovjek? Vjerujemo da ga možemo povratiti, pa od potrage za njim ne odustajemo. Možda će nam smjer pokazati mali Ivica u priči o malom princu i malom Isusu. Valja nam samo začepiti nos.
