Leonard Lesić je – dijete. Mada je otac, suprug, već afirmirani umjetnik, obrtnik na pragu 40. rođendana – Leni nikad nije odrastao. Da je odrastao, ne bi nikad uspio. On može skinuti kostim Petra Pana, ali ne može navući niti jedan drugi. Stoga ostaje vječni dječak, da ne bi ostao gol i bos.
Lesić se u svom ateljeu – igra. Sve što nam ovdje izlaže, a i ono što je do sada uradio na platnu ili zidu, plod je igre, unatoč tome što nije lišeno zanata. Zanat je Lenijev okvir, a taj je okvir prilično širok. Zanat je igralište s pijeskom, a Leni dječak s lopaticom i grabljama koji pijesak oblikuje po svojoj mašti i tako ostvaruje svoje fikcije i iluzije.
Leni temama koje društvo smatra ozbiljnim prilazi kao neozbiljnima i gotovo s visoka. Eto, na primjer, kako je predstavio političara – one koje smatramo glavešinama je obezglavio. U političaru Leni vidi neiskrenost i bezličnost. Zato političaru ne treba glava na ramenima jer na toj glavi niti nema lica – političaru je potrebno samo poslovno odijelo koje označava prezentnost, goli odnos s javnošću, i koje svatko može navući ako se preda načinu života koji je stran Leniju, odnosno ako želi postati još jedan talking head iz informativnog programa, koji najvjerojatnije odbija slušati mudra gorila iz njegova duhovita djela “I Can’t Hear You”. U političarima Lesić ne vidi niti heroje niti antiheroje, samo praznu formu.
I tu otprilike staje Lenijeva kritika jer mnogo ga više raduju takozvane male teme, pa grabi svoje grablje i lopatice i oblikuje pijesak. Vrapci na granama, poput ptica na žici iz pjesme Lesićevog kanadskog imenjaka i junaka Cohena, kojega je ranije portretirao, predstavljaju slobodu i prijateljstvo. Dječak koji začuđeno odozdo promatra zlatnu ribicu još je jedan motiv koji slavi dječju naivnost i prostodušnost. Fakin pali jednu od svojih prvih cigareta – motiv je to koji ne slavi ovisnost o duhanu, nego opet slobodu, dječačku, buntovničku, pubertetsku, prvi sukob s konvencijama. Čak je i uglađenom gospodinu Leni dao dječačko lice, ali je tom slikom, osim što nastavlja slaviti dječaštvo i mladost, ukazao i na nešto drugo – naznačuje nam da mu je stalo do građanske pristojnosti i mjere, gradskog načina života jer je upravo takav kontekst koji čine tisuće najrazličitijih pojedinaca, iznjedrio osnovna pravila ophođenja i posebnu gradsku kulturu, ne nužno onu kao iz filma “Tko pjeva zlo ne misli”, ali uvijek nekakvu. Slično je i sa slikom “Sunčan dan” – dvoje mladih, međusobno su si prve ljubavi vjerojatno, hodaju držeći se za ruke, ali – odjeveni su staromodno, po građanskoj modi otprije stotinjak godina, čime Lesić opet iz prošlosti grabi ono što će se danas isticati. I opet imamo građansku estetiku starih filmova kada Leni tematizira trač, što je jedna od svakodnevnih pojava kojima se fenomenološki posvećuje, i to opet na svoj luckast način – muškarac na toj dvodijelnoj slici ima dva para očiju. Ne libi se posvetiti i tradicionalnim slikarskim temama i tehnikama?
Ima li slikara koji nije naslikao nocturno tehnikom ulja na platnu? Leni to radi vjerojatno i ne bi li jednostavno pokazao da – može, da nije nužno da se bavi samo naizgled neozbiljnim i banalnim motivima. I u tome – uspijeva. Kako prikazati da je vani dosadan kišni dan? Netko bi možda naslikao takav pejsaž, a Leni nam opet dječački duhovito i nepretenciozno slika par prljavih čarapa na paru ispruženih nogu jer – što radimo kada nas loše vrijeme zadrži doma, ako se, u pravilu, ne izvalimo u fotelju i opuštamo? Čarape su nam, inače, uvijek prljave usred dana, dok ih pred spavanje ne bacimo u vešmašinu – čiste su jedino ujutro.
Sitotisak Bika Koji Sjedi, legendarnog indijanskog poglavice, vraća Lenija dječačkim fascinacijama legendama Divljega zapada, i popkulturnom prikazu. I upravo tamo, negdje Americi, New Orleansu, recimo, možemo ući 1920-ih godina, primjerice, u doba prohibicije, u salon u kojemu Scott Joplin na klaviru svira ragtime glazbu koju svojim razgovorom prigušuju dame i gospoda u večernjem izlasku, dok šanker pere čaše. U takav ambijent sasvim bi pristajale Lenijeve slike na zidovima – građanski, otmjeno, nostalgično, radosno, zabavno, zafrkantski – ragtime slikarstvo s ragtime glazbom. Scott i Leni. I gorila koja odbija čuti.
*tekst za katalog izložbe “Fikcija” otvorene u Knjižnici za mlade u Karlovcu do 13. studenog
