Autobus umirovljenika iz Grocke, koji su spakirali prethodno kupaće gaćice, badekostime, kreme za sunčanje i pojaseve za plivanje/plutanje, zaputio se nekidan u organizaciji lokalne umirovljeničke udruge u toplice, međutim odjednom je vozač autobusa naglo skrenuo s puta. Nekolicina umirovljenika je odmah digla obrve od čuđenja i iznenađenja, a potom su svi uvidjeli da se autobus ne kreće ka toplicama. Naposljetku ih je doveo na – komemorativni skup žrtvama Oluje, hrvatske policijsko-vojne akcije iz 1995. godine, a u biti, kako su umirovljenici ispravno shvatili i to kazali, na miting srpskog predsjednika i predsjednika vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića u Busije kod Zemuna. Neki od njih su se ljutiti udaljili sa skupa, a ludosti same tragikomične epizode doprinijela je predsjednica te umirovljeničke udruge i opravdanjem tog prevođenja svojeg članstva znojnih preko vode. “Ja sam okoreli naprednjak i zadnju kap krvi ću da dam za Aleksandra Vučića. Na njegovoj sam strani i glasaću za njega dok sam živa. I sve što treba radiću za njega i za njegovu stranku. Izjavite ovo i Bogu i ljudima. Ja sam ta pa ta i ne krijem se ni od koga i nemojte više da me uznemiravate. Ti koji su otišli iz Busija, neće se više uhvatiti za bravu od autobusa. Lepo im je dok jedu i piju na Vučićev račun, a neće da idu u Busije. Sramota”, izjavila je Ljiljana Živković.
A što su ti nasamareni umirovljenici imali tamo za vidjeti? Pa imali su za vidjeti neukusan patetični dramsko-mitingaški prikaz srpskog stradanja od Jasenovca do Knina, izvučen iz svakog historijskog konteksta i pameti, i to toliko mučan, da je i one sklone izgradnji dobrih hrvatsko-srpskih odnosa s ove strane, i angažirane na tome, kao što je, primjerice, novinar i kolumnist zagrebačkog tjednika “Nacional” Drago Pilsel, uznemirio, ako im se nije i zgadio. Režiser tog skupa Dragoslav Bokan je prilično bizarna figura. Takvi nisu rijetki u srpskoj javnosti, međutim i u takvom kontekstu iskače. Nedvojbeno obrazovan, po struci dramaturg, vratio se iz Sjedinjenih Država početkom 1990-ih da bi se bavio kojekakvim glupostima – osnivanjem paravojne formacije Beli orlovi i zaštitom srpstva na sve moguće i nemoguće načine, mada je prilično nejasno čime se u biti bavio, ako je suditi po google arhivi i press clippingu, uglavnom se kritika njegovog djelovanja proteže od tvrdnje da nikad nije kažnjen za ratne zločine do tvrdnje da nije niti sudjelovao u ratu nego je glumatao po rodnom Beogradu u uniformi i maltretirao sugrađane, što je navod kojemu u prilog ide i osuda za razbojništvo, pa ga je valjda i zato predsjednik Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović u televizijskoj emisiji “Ćirilica” voditelja Milomira Marića u veljači nazvao “secikesom”. Kakogod, taj je Bokan, pripadnik poštene inteligencije, non-stop u režimskim medijima komentator upregnut u apologiju vlasti SNS-a, a vidimo da se koriste i njegove redateljske vještine u propagandističke svrhe. O kakvom umu se radi možda može svjedočiti i taj miting kojeg je režirao. Koliko je to srpstvo ili taj vid srpstva ogrezao u luđačku patetiku vidi se baš možda ponajbolje po tome – između govora srpskih državnika padaju kao od hrvatskih mitraljeza pokošeni Srbi – u biti glumci – pa onda se tamo izležavaju kakti mrtvi dok se s katedre šire nacionalistička manipulacija, i međunacionalna mržnja i propagira “srpski svet”, nova inačica velikosrpske ideologije.
Ali, naravno, legitimno je postaviti pitanje koga боли курац za sve to, pogotovo na ovome mediju i u Karlovcu. Neka u Srbiji rade što ih volja. Ipak, postoji nekoliko razloga zašto bi nas trebao zaboliti ključni organ. Kao prvo, trebalo bi biti sasvim normalno pratiti kulturu i javnost društava istog jezičnog područja – to da se odrekneš više od polovice svog jezičnog područja može poći za rukom samo Hrvatima. Zamislimo da Irci ignoriraju što se događa u Velikoj Britaniji, a švicarski Nijemci što se događa u Njemačkoj ili Austriji, dok Amerikanci izbace Williama Shakespeara iz lektire jer – nije američki pisac. To je, naravno, nezamislivo. Drugo, valja to pratiti i zbog 30. obljetnice izbijanja rata, kojega smo i u Karlovcu itekako osjetili, a koji je – bez ikakve sumnje – uvelike oštetio i srpski narod, u Hrvatskoj je gotovo pa iščezao, a diskurs kakvog opisujemo mu je prethodio. Treće, zbog toga što je već dugo u Srbiji na djelu – naročito od 2012. godine kada su na vlast došli Vučić i SNS – zabrinjavajuća tendencija izbjegavanja suočavanja s prošlošću i negacije ili relativiziranja vlastite odgovornosti za te događaje. Četvrto, zato što to ide pod ruku s antiglobalističkim i antizapadnjačkim stremljenjima srpske politike i društva i približavanja te zemlje autoritarnim režimima kao što su ruski, kineski, pa i mađarski. Peto, zato što to sve skupa ne sluti na dobro, odnosno sluti na još jedno zlo koje se već povaljalo iz Srbije prije 30 godina, pa, iako možda Hrvatska nije izravno ugrožena, jest neizravno s obzirom da te tendencije i politike izravno ugrožavaju i Kosovo te nama susjedne Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, a utoliko valja dati priznanje Samostalnoj demokratskoj srpskoj stranci i njezinom predsjedniku Miloradu Pupovcu koji od takve srbijanske vlasti prave odmak, za razliku od srpskih političkih stranaka i aktera u susjednim državama – mahom su u zoni Vučićevog utjecaja. Najviše trenutačno pate prije svih već sada liberalno-demokratski i zapadnjački orijentirani građani Srbije, dok nama sa strane to sve može izgledati kao neki sumanuti reality show u kojemu se, bez zezanja, u središnjim informativnim emisijama do u detalja prikazuje i prepričava kako mafijaši ubijaju, kako se rješavaju tijela ubijenih, pa, između ostaloga, i tako što od njih – rade ćevape.
“Strašne su slike iz Vučićeve Srbije, a ovo je samo jedan mali uzorak iz beskrajnog mora neljudskosti i degradacije ljudskog dostojanstva. Naprednjačka vlast neprestano gazi, ponižava i zlostavlja sopstvene građane. Najveći deo tog užasa ostaje nepoznat javnosti, sam Bog zna koliko ljudi ćutke podnosi svoju muku, na šta su sve primorani da ne bi ostali bez posla, da bi mogli da prežive, da bi prehranili svoju porodicu. Na svu tu muku Vučić neprestano ponavlja, kao mantru, da niko više neće ponižavati Srbiju, rugajući se građanima koje tretira kao otirač za cipele. Mnogo bi istinitije bilo kada bi predsednik rekao: ‘Niko ne može da ponižava Srbiju, osim mene’, ali zahtevati od njega istinu uzaludna je rabota”, komentira slučaj s “kidnapovanjem penzionera” na mrežnoj stranici televizijske postaje Al-Jazeera Balkans pisac i novinar Tomislav Marković i plastično opisuje što sve uravnotežen čovjek prolazi u današnjoj Srbiji. Novinar Slaviša Lekić, autor dokumentarne serije o protagonistima srpske politike “Junaci doba zlog”, je nekidan izjavio kako je moguće biti bezbrižan u takvoj zemlji, “ako to dozvoljava mentalni sklop”, drugim riječima lijek je eskapizam – apsolutni bijeg u privatnost.
Naravno, Europska unija Vučiću “gleda kroz prste” zbog Kosova, odnosno shvaća da stilom vladanja priprema amortizaciju izvjesnog negodovanja srpskog društva rješenjem spora između Srbije i Kosova, koje je već odavno proglasilo nezavisnost. Međutim, to “gledanje kroz prste” se može lako obiti o glavu s obzirom da je sumanuti diskurs uvelike postao normalan, da se razmahao i da je pitanje kako ga se riješiti. Jedan vid te amortizacije je naglašavanje srpske patnje kroz 20. stoljeće te relativizacije srpske odgovornosti za raspad Jugoslavije. Drugi vid te amortizacije je SNS-ova i Vučićeva apsolutna kontrola umalo čitavog medijskog prostora i umalo čitavog društva, pa se tako iz dana u dan i po cijele dane već godinama u tiskovinama i u udarnim terminima, od sumraka do svitanja i od svitanja do sumraka, na televizijama s nacionalnom frekvencijom – a sve su u službi i pod kontrolom vlasti – izmjenjuje čitava svita najneobičnijih pojava koje uporno ponavljaju najluđe tvrdnje, što je nešto što se u Hrvatskoj već odavno ne može vidjeti u srednjoj struji, tek na marginama javnosti. A to je srpsko nacionalističko orgijanje iliti srbgijanje – zloćudno srbovanje bez mjere i ukusa – vrhunac doseglo unazad mjesec dana povodom hrvatske odluke da izumitelja Nikolu Teslu, sasvim opravdano, stavi kao simbol na svojoj inačici eura, godišnjice Oluje i odluke visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini da se negiranje genocida u Srebrenici kazneno progoni. Kolaju najsumanutije tvrdnje – da su Hrvati desetljećima planirali genocid nad Srbima skupa “sa svojim zapadnim mentorima”, da su Hrvati genocidan narod, pa onda da uopće ne postoje, da su vlasti u Crnoj Gori antisrpske, da su Hrvati zavidni Srbima što je Srbija osvojila više medalja na Olimpijskim igrama u Tokiju, da je hrvatski predsjednik Zoran Milanović “očigledno Srbin”, da postoji zavjera “svjetskih sila” protiv Srba i Srbije, da im u tome pomažu domaći izdajnici iliti autošovinisti i slično. U srednjestrujaškom medijskom prostoru se kao na pokretnoj traci izmjenjuju osuđeni ratni zločinci kao ugledni komentatori – tamo je Veselin Šljivančanin, koji je sravnio Vukovar sa zemljom i skrivio masakr na Ovčari, legitiman politički komentator. Evo samo nekoliko naslova samo s Youtube kanala televizije Happy: “Ko su vlasnici sveta koji povlače konce iz senke”, “Jasenovac se ne nalazi na UNESCO listi logora smrti, a Hrvatska ne želi geotermička ispitivanja tla” (sic!), “Kakav smo u stvari narod – autošovinizam, izdaja i spinovanja”, “Koje strane tajne službe lažno gone albanske kriminalce, a u stvari su im logistička podrška”, “Zašto je Zapad večito na strani naših neprijatelja i zašto pokušavaju da ocrne Srbiju”, “Lažna država Kosovo je neodrživi propali projekat zapadnih zemalja”, “Komu ne smeta Velika Albanija, njemu smeta Srpski Svet. Zašto se Crna Gora okreće Albancima”, “Godišnjica akcije Oluja – Hrvati kukavički slave, Srbi ne zaboravljaju”… Kamo vodi takvo oblikovanje javnosti? Odgovor se može pronaći u arhivi Politike i Televizije Beograd otprije tridesetak godina.
Koliko ideologija može zaluditi, pokazuje plastično primjer lani preminulog karlovačkog novinara i književnika Momira Lazića. Netko tko je ugodno živio u Karlovcu i ni po čemu nije bio ugrožen, odjednom je obuzet velikosrpskom ideologijom počeo sumanuto srbovati, što ga je na koncu odvelo do suradnje s Vojislavom Šešeljom i članstva u Srpskoj radikalnoj stranci. Dovelo ga je do toga da ovaj pisac za djecu počne zagovarati “irski model obračuna s izdajnicima” – izdajniku pucaš u nogu da šepa do kraja života, a prije toga mu ubiješ najstarijeg sina.
Opreka njemu je naš drugi zemljak – general Gojko Nikoliš iz Sjeničaka Lasinjskog, karlovački gimnazijalac koji se otvoreno suprotstavio politici Slobodana Miloševića zalažući se za mirno rješavanje spora s Hrvatima, snižavanje predratnih tenzija i odbacivanje ratnih sukoba, a potom je “popljuvan” napustio Srbiju. Zato je dobro što je P-portal, medij Srpskog privrednog društva “Privrednik” iz Zagreba, podsjetio na njegovu 110. godišnjicu rođenja u srijedu, a to što nije nitko u Karlovcu, naš je krimen. Nikoliš nam svojim primjerom ukazuje put za oba naroda, hrvatski i srpski, a Lazić i njemu slični hrvatski pandani stranputicu na koju se, očigledno i nažalost, vraća današnja Srbija. I kakvu god primjedbu dali Pupovcu, lideru hrvatskih Srba, da ništa nije uradio osim što je okrenuo leđa politici koja vrednuje poludjelog Lazića, a odbacuje Nikoliša, te što odbija sudjelovati u opisanim vučićevskim manifestacijama, uradio je puno, a to bi kritičari vodeće srpske stranke u Hrvatskoj te Hrvatske demokratske zajednice i njezinog šefa Andreja Plenkovića zbog koalicije s SDSS-om trebali uvažiti. Valja baštiniti Nikoliša i druge značajne ličnosti iz našeg kraja, pa bi ga, za početak, Gimnazija Karlovac mogla staviti na listu značajnih svojih đaka. Valja isto tako i omogućiti pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj prosperitetan i slobodan život, između ostalog i zato jer je to najbolja brana srpskosvetačkom ludilu koje kuha u Srbiji.
