Za razliku od serije Zdravka Šotre “Aleksandar od Jugoslavije” ili “Kralj”, kako se još naziva, a koja se emitira na televiziji NOVA S, mini-serija scenariste i redatelja Bojana Vuletića “Porodica”, emitirana na Radioteleviziji Srbije i na Superstar TV, odnosno na BN televiziji i OBN-u u Bosni i Hercegovini, krajem ožujka i početkom travnja, na dvadesetu godišnjicu uhićenja Slobodana Miloševića, srpskog ratnog vođe i despota, nije nimalo negledljiva, pamfletska, a kamoli hagiografska. Šotra u svojoj seriji, koja je nastala po romanu Vuka Draškovića, književnika i predsjednika Srpskog pokreta obnove, ima jasan politički cilj, i to joj je misija – rehabilitirati Aleksandra I. Karađorđevića, glavnog junaka kojega glumi Ljubomir Bulajić. Već je sama ta namjera ne-umjetnička, odnosno umjetnička logika je tu samo da služi političkoj, a onda dobijemo lošu seriju.
S druge strane, mini-serija “Porodica” je, kako primjećuje i kritičarka Sandra Dančetović, rađena po suvremenim televizijskim standardima. Fokus te serije nije u političkoj osudi ili rehabilitaciji obitelji Milošević, nego u prikazivanju dramatičnih prilika uhićenja nekadašnjeg predsjednika države te psihološkom portretiranju aktera, ponajprije predsjednika Socijalističke partije Srbije Miloševića, kojega glumi Boris Isakov, njegove žene i predsjednice stranke Jugoslovenska levica Mirjane Marković, koju portretira Mirjana Karanović, te njihove kćerke Marije Milošević, koju igra Tijana Marković. “Ova serija liči na sve ono što gledamo na BBC-u i HBO-u i ide u korak sa svjetskom televizijskom produkcijom. Umjesto pavićevskih dijaloga raspisanih na 77 strana zarad samo jedne scene, umjesto desetina epizoda i rastezanja unedogled, imamo pet epizoda od 40-ak minuta bez trenutka praznog hoda i viška kadrova. Serija je suvremena, razumije podjednako sadašnji trenutak i tadašnji kontekst, pa bi, pored ovdašnje, odlično komunicirala i s regionalnom i svjetskom publikom. Serija nije ni povijesna lekcija, niti pomagalo za naknadnu pamet. I jako je dobro i važno što to i ne pokušava da bude“, zapisala je S. Dančetović u XXZ magazinu.
Autor „Porodice“ ipak ne bježi od povijesnog konteksta i suptilno ocrtava Miloševićevu povijesnu ulogu arhivskim televizijskim snimcima njegovih govora i ratnih razaranja, prikazom njegove vjerne zaslijepljene sljedbe kroz lik Svetlane Cece Bojković, čitanjem otvorenog pisma Ivana Stambolića Miloševiću povodom devetomartovskih prosvjeda 1991. godine u kojemu se navodi, što je najvažnije, da tada obožavani srpski vođa neće prezati od ničega, pa niti krvavog gušenja demonstracija i ratova, ne bi li zadržao vlast, ne sluteći da će ga godinama kasnije ubiti po predsjedničkom nalogu, suočavanjem služavke Ane i njezinog oca, krajiških izbjeglica, koje igraju Jana Bjelica i Aleksandar Stojković, s najodgovornijom osobom za njihovu sudbinu, prikazanim argumentima premijera Zorana Đinđića, kojega glumi Uliks Fehmiu, protiv ideje da predsjednik Savezne Republike Jugoslavije abolira Miloševića i tako razriješe krizu koju serija tematizira nabrajajući sve Miloševićeve grijehe… Iako to ne mora biti poslanje umjetnosti, koja dozvoljava i da se povijesne činjenice sasvim izokrenu, ova serija ipak jest prilog kulturi sjećanja, o čemu piše i dnevni list Danas u svom redakcijskom komentaru.
Stoga su nejasne kritike, pa i samoga Draškovića, izrečene u emisiji „Ćirilica“ urednika i voditelja Milomira Marića u ponedjeljak na Televiziji Happy, da serija, koju tematski ili žanrovski ispravno dovodi u vezu s filmom Olivera Hirschbiegela „Konačni pad“ iz 2004. godine, rehabilitira Miloševića. „Serija je problematična imitacija sjajnog njemačkog filma nastalog po svjedočenju osobne Hitlerove sekretarice i svjedočenju Alberta Speera. Ruske granate zasipaju Berlin. Hitler je u bunkeru. Rusi prodiru. Hitler i dalje tunelima može napustiti bunker i može biti evakuiran iz Berlina, ali odbija. Galami na zapovjednike, izdaje naredbe da se angažiraju divizije kojih uopće nema, pa naredbe o strijeljanju izdajnika, onih koji ga ne podržavaju u njegovoj uvjerenosti da će pobijediti. Mirno, mada boluje od Parkinsonove bolesti, ruča, vjenčao se potom s Evom Braun, a dva sata potom dobrovoljno odlaze u smrt. Sve je to potresno, ali kod gledatelja ne izaziva sažaljenje niti divljenje jer se šest desetljeća prije toga čitalo tisuće knjiga, gledalo serija i filmovima o Hitleru, njegovom režimu i njihovom zločinu. Dakle, kada se gledaju posljednji dani tog monstruma, svi znaju čiji su to posljednji dani. U ovom našem slučaju, posljednjim danima našega Hitlera, nema ničega što je narodu urezano u pamćenje i s čime je upoznat. Vidimo muža, ženu, divne ljude, koji žive mirno u svojoj kući, a s druge strane vladu poluluđaka i zapadnih špijuna koji žele uhititi predsjednika zbog carinskog prekršaja”, kaže lider srpske opozicije iz 1990-ih godina, ne spominjući da je upravo vjerodostojan, a ne karikaturalan, prikaz Hitlera, kojega je odigrao Bruno Ganz, doprinio kvaliteti filma, pa i antifašističkoj poruci.
Nastavlja da “Srbija ne zna što se događalo pod Miloševićem u posljednjem desetljeću 20. stoljeća”. “Narod ne zna tko je ubio Jugoslaviju, tko je arhitekt i planer tog ubojstva, s užasnim zločinima Miloševića, njemu odanih i tog režima. Narod ne zna za egzodus stotina tisuća Albanaca s Kosova, za masovne grobnice Albanaca prebacivanih u Srbiju i sahranjivanih u jezerima. Narod ne zna da je samo u jednom selu kod Prijedora u jednome danu zaklano 102 djece. Narod ne zna da je od srpskih granata ubijeno u Sarajevu više od tisuću djece, više od deset tisuća civila. Narod ne zna za likvidacije izvršene po Miloševićevom nalogu u Srbiji i zločinima njegovih eskadrona smrti, za zločin na Ibarskoj magistrali, da je u jednoj minuti dvanaestoro siročadi ostalo na toj cesti – četvorica očeva je ubijeno. Narod ne zna kako je pred kućnim pragom po nalogu toga predsjednika strijeljan Slavko Ćuruvija. Narod ne zna kako je u Dunav bačen sudac Nebojša Simeunović. Narod ništa ne zna jer je ovdje sve pokriveno zaboravom i poricanjem”, ističe Drašković, koji nastoji obnoviti dobar ugled osnivača Jugoslavije ono što je važno znati o onome tko ju je uništio, ali je ne mora biti važno za umjetnika i njegovo djelo.
Drašković smatra da bi bilo “mnogo uvjerljivije da je snimljena televizijska serija o obitelji jednog drugog predsjednika Srbije, Stambolića, koji je ubijen po nalogu tada aktualnog predsjednika, koji je izdao nalog Radomiru Marković, načelniku Službe državne bezbjednosti, u i Miloradu Ulemeku Legiji, zapovjedniku Jedinice za specijalne operacije, da se likvidira, što je učinjeno 25. kolovoza 2000. godine”. “Eto građe za scenarij. Kreće Stambolić u uobičajenu šetnju Košutnjakom. Sjeo je na klupu da se odmori. Prilaze mu tada dvojica, pokazuju legitimaciju Službe državne sigurnosti, kažu da ga trebaju iza informativni razgovor, i trpaju ga u kombi. Vode ga na Frušku goru. Tamo ga čeka iskopan grob. Pucaju mu u potiljak. Predsjednika Srbije bacaju u jamu, pospu živim krečom i zatrpavaju. Što se događa u njegovoj nesretnoj obitelji? Po svoj prilici, 1988. je montirana prometna nesreća u kojoj mu pogiba kćerka Bojana. Supruga Kaća, sin Veljko, kćerka Tijana čekaju Ivan da se vrati, ali ga nema. Kaća zove Miloševića u kabinet, ali odgovora nema. Odlazi potom u policiju, no tamo joj kažu da mora proteći 24 sata od nestanka prije no što mogu reagirati. Nakon protoka ta 24 sata makedonski predsjednik Kiro Gligovor zove Miloševića, otkriva mu da ga je zvala Stamobolićeva supruga i da su svi zabrinuti. ‘Kiro, pa ti bar znaš mene. Sve bih učinio da se ništa Ivanu ne dogodi’, odgovorio je Milošević. Iako zna da je Stambolić već u grobu na Fruškoj gori, izdaje naredbu da nekoliko stotina policajaca češljaju teren na Košutnjaku. Je li to građa za seriju o dvije obitelji i dva predsjednika? Serija ‘Porodica’ bi trebala prikazati da su oni isti koji uhićuju Miloševića oni koje je Đinđić uzeo za svoje saveznika i koji će ga ubiti. Niti jedan zločin nikada nije priznao. Za niti jedno ubojstvo se nikada nije pokajao. Stotinu i pedeset tisuća ljudi je izgubilo život. Nijednoj majci nikad nije izrazio sućut. Takvog čovjeka ne vidimo u seriji. Vidimo Srbiju koja je gnjevna zbog takvog postupka prema divnom i plemenitom čovjeku, oca obitelji koja se zove nacija. Isakov bi na izborima, ako bi glumio Miloševića, mogao pobijediti na izborima. Unazad 20 godina poriče se i veliča Miloševićeve zločine – krivica se svaljuje na svakoga drugog. Naša je tragedija što ne želimo žigosati vlastito zlo i pokajati se, što ne želimo izvaditi balvan iz vlastitog oka. Valja napraviti razliku između nacije, naroda i zločinaca koji su nas osramotili”, smatra Drašković, a ostaje nejasno zašto.
“Jedna od meni najinteresantnijih reakcija na seriju bila je zamjerka da Milošević i M. Marković nisu predstavljeni kao monstrumi i zločinci već kao krhki starci. Većina nas ne zna kakvi su Sloba i Mira bili privatno, već smo sami kreirali sliku o njima kao zlom diktatoru i crvenoj vještici koji u svojoj rezidenciji na Dedinju ispijaju ljudsku krv i smišljaju zlodjela, ali to je prikaz negativaca na nivou starih diznijevih crtanih filmova”, ocjenjuje Predrag Azdejković na B92.
“Pokušajmo zamisliti ovakvu seriju koja će kritički pristupiti Franji Tuđmanu i, na primjer, baš pregovorima s Miloševićem, a da je Hrvatska radiotelevizija odmah pusti u udarnom terminu kao ekskluzivni proizvod. Nemoguće, zar ne”, zapisuje povjesničar Dragan Markovina na portalu Telegram.
“Redatelj je kroz prikaze Miloševićevih izabranih govora jasno ukazao na užase njegove ideologije, a smušenost i podijeljenost opozicije u kojoj jedini izuzetak čini Đinđić, ali i on spreman na suradnju s Legijom koji je kasnije osuđen za sudjelovanje u atentatu na samog Đinđića, te nedostatak jasne ograde od nacionalizma u idejnom smislu predstavljaju vjerni prikaz stanja”, dodaje Markovina, mada, ponovno, igrani filmovi i serije nisu tu da prikažu bilo što iz povijesti vjerodostojno.
Čitavo nacističko vodstvo na čelu s Hitlerom nije smaknuto 1944. godine u jednom pariškom kinu, kao što nam je prikazano u filmu “Nemilosrdni gadovi” američkog redatelja Quentina Tarantina 2009. godine. Umjetničko djelo nije historiografsko i nejasno je zašto se u reakcijama na seriju “Porodica” to propušta istaknuti. Opet, ono može imati takvih pretenzija. Utoliko, “Porodica” nije “omanula” s gledišta opće povijesne istine. Za razliku od serije “Aleksandar od Jugoslavije”, njoj se može vjerovati.
