“Samo nas kvaliteta može izdići iznad bukača koji manipuliraju poviješću. Zato je važno da radimo jako dobro što god krenemo raditi. Smeta me što je revizija postala negativan pojam, mada je prirodno da svaka generacija mora ponovno čitati, učiti i zaključivati. I nakon Drugog svjetskog rata su povijest pisali pobjednici. To ne znači da je sve napisano krivo, ali traži reviziju. Stalno se branimo od revizionista umjesto da se nametnemo kvalitetom, temama, živošću naših rasprava”, poručuje Dana Budisavljević, filmska redateljica, autorica filma “Dnevnik Diane Budisavljević” iz 2019. godine, na tribini održanoj 12. ožujka u Novinarskom domu u Zagrebu “U obranu povijesti” u sklopu projekta “Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionizma” Udruge Krokodil iz Beograda i Foruma ZF, za kojega je izdana i deklaracija “Obranimo povijest“.
Deklaracija kao načela ističe da je historiografija znanost, da je povijesna znanost dinamična, što podrazumijeva da je revizija predstavljanja prošlosti plod novih znanstvenih istraživanja, da je povijesna znanost disciplina kritičkog mišljenja, multiperspektivna, cjelovita, nadnacionalna, kontekstualna, racionalna, slobodna i odgovorna.
“Najskromniji utjecaj je ta deklaracija imala u Hrvatskoj. Stvorili smo tekst koji je zdravorazumski i općeprihvatljiv, pa ga se nije moglo komentirati. Zbog toga je u Hrvatskoj naišao na apsolutnu ignoranciju u odnosu na druga društva”, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.
Deklaracija je zbir općih mjesta o povijesnoj znanosti. Naš je problem u nepercipiranju nečega što bi trebalo biti opće mjesto. Svi se gledamo kao žrtve i želimo igrati uloge žrtve. Dolazimo do postmemorijskog sjećanja i trenutka kada Holokaust i genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj više neće biti naša suvremenost nego povijesna činjenica, kao nešto što se dogodilo davno kao, na primjer, Neronova vladavina ili vrijeme Isusa Krista. Kada ne postoje živi svjedoci i živa sjećanja, svejedno je je li se nešto dogodilo prije pet tisuća ili prije 80 godina. I kad to bude gotovo, vraćamo se u vrijeme prije Holokausta i stav da se zlo dogodilo nama i da su nam ga nanijele prve komšije. Problem toga je opet opće mjesto. Opće mjesto građanskog odgoja i bolje pedagogije je da učiš sebe i djecu da ne maltretiraš druge, ne činiš im zlo, jer ćeš u suprotnome biti nevoljen. Taj temelj odgoja ne postoji u temeljnom diskursu naših društava – na Balkanu izrazito. Problem otjecanja holokausta u prošlost nije balkanski, nego jezivi planetarni problem. Ne možemo niti naslutiti kako će to završiti. Dobar kućni odgoj počiva na tome da nisi ti žrtva, nego netko drugi. Uvjerenje žrtve je opasno zato što žrtve imaju kredit za činjenje zla, a što su pretrpjele veće zlo, imaju pravo počiniti veće jer je ono opet manje od ogromnog kozmičkog zla koje je drugi počinio tebi.
Miljenko Jergović, književnik
“Nije problem u odnosu političara i povjesničara, nego u kritičkom mišljenju o bilo čemu u našem društvu, našoj kulturi i našoj zajednici. Ovu deklaraciju bi potpisali svi političari. Problem je što ne postoji zametak bilo kakvih profesionalnih kriterija u bilo čemu, pa tako niti u historiografiji. Udžbenike povijesti će pisati stručnjaci s doktoratima koji tvrde da je Jasenovac bio radni logor u kojemu je poneko preminuo od gladi ili zime, a slično će biti i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Tako ćemo dobiti profesionalizaciju čitave scene u smislu funkcioniranja tehnologije, a ne profesionalnih kriterija”, dodaje Jergović.
To je podvala svake politike na Balkanu. Pitanje kako obraniti dignitet povijesne znanosti slično je pitanju kako obraniti dignitet istine. To se može obraniti jedino tako da se kaže da je to istina i da se pokuša o njoj razgovarati. Ne može postojati pet različitih istina o Jasenovcu. Mogu postojati različite interpretacije o tome kako se došlo do Jasenovca i što mu je prethodilo, ali to ne mijenja suštinu. Ne može se Oluja opisivati Jasenovcem jer Jasenovac ne prethodi neposredno Oluji – 1995. neposredno prethodi 1991.
Miljenko Jergović
Slično razmišlja i književnik Goran Vojnović.
“U Litvi me nakon jednog sajma netko pitao što mislim o Radovanu Karadžiću, na što sam se zbunio jer je to kao da me netko pita što mislim o Adolfu Hitleru”, kaže ljubljanski pisac.
“Odgovorio sam mu da je ratni zločinac”, nastavlja. “‘Zar ti nije zanimljiv? Nije li fascinantan lik’, pitao me. Njemu je ono što smo prošli kao neka serija na Netflixu. Bio je toliko udaljen od toga da na Karadžića nije gledao kao na zločinca, nego mu je bila fantastična priča o njegovom skrivanju. Na sličan način se čitava Zapadna Europa odmiče od takvih katastrofa. Holokaust postaje novim generacijama fikcija, materija za televizijske serije – nestaje iz naše svijesti i kao da nas se više ne dotiče. Sjećanje na Holokaust blijedi i manipulatori prošlošću nam podvaljuju nove priče. Holokaust je jedino temeljno zlo koje se dogodilo drugome, a koje je postalo dio naše svijesti – da se zlo može dogoditi drugima, da nismo mi najveće žrtve i jedini poznavatelji istine. Brine me da ćemo se u cijeloj Europi vratiti svojim posebnim pričama i zatvoriti se u njih snimajući filmove kao što je ‘Dara iz Jasenovca’ ne bismo li osnažili vlastiti položaj žrtve, odnosno krivice drugih za nju.”
Dodaje da radi na dokumentarnom filmu o slovenskom osvajanju Europskog prvenstva u košarci 2017. godine pobjedom nad Srbijom.
Četiri godine nakon toga nitko ne spori pobjedu Slovenije nad Srbijom. To što je prelijepo u sportu nedostaje mi u svim drugim sferama života. Kada je započeo rat nije bilo izvjesno što se događa – svatko je imao svoju istinu. Vjerovali smo dugo da se do istine stiže tako da se slušaju vijesti jednih, drugih, trećih, pa da se između svih tih istina nalazi prava. Dugo mi je trebalo da shvatim da to nije ispravno. I danas postoji takva zabluda u društvu, da je “istina negdje između”. Postoji velika želja da se promijeni shvaćanje Drugog svjetskog rata – od priče o groznim nacistima došli smo do priče o groznim komunistima.
Goran Vojnović
“Sretna sam da sam rođena u zanimljivom vremenu kada sam bila klinka, ali dovoljno stara da se sjećam povijesnih trenutaka. Voljela sam prisluškivati bakine razgovore, pa sam jednom čula kako joj je neki čovjek pričao da je bio na Golom otoku i o čupanju noktiju tamo. U školi sam napisala sastavak o tome, što je izazvalo bunu u mojoj obitelji”, prisjeća se voditeljica i glazbenica Ida Prester koja se lani preselila nazad u Hrvatsku nakon sedmogodišnjeg boravka u Srbiji.
U Beogradu je jugonostalgija vrlo izražena. U Hrvatskoj sam ‘jugofilka’ samo zato što ne dozvoljavam da se s omalovažavanjem govori o nacionalnostima. U glavnom gradu Srbije sam pričala zagrebačkim govorom i zbog toga su mi se vrata svuda otvarala – uživala sam velike simpatije. Mlađe generacije u Srbiji kao da nemaju u kolektivnoj memoriji sve ono što se događalo početkom 1990-ih. Velike traume po to društvo je ostavilo NATO bombardiranje i postoje mitovi o pojedincima, ali kao da u javnosti i školstvu priča o ratu u Hrvatskoj uopće ne postoji. U Hrvatskoj je glavna asocijacija na Srbiju rat, a tamo je prva asocijacija na Hrvatsku more, zatim djetinjstvo i mladost, služenje vojnog roka… Iznenadila sam se koliko hrvatsko-srpski sukob imaju malo u svojoj podsvijesti.
Ida Prester
“U Srbiji će znati za Vukovar i Dubrovnik u ratu, ali ne znaju za suštinu, recimo za to da je moj kolega s akademije poginuo pri padu granate. Nisam bila svjesna života pod sankcijama u Srbiji i ostaloga kroz što su prošli – za nas su bili samo agresori. Tek unazad pet godina sam osvijestila da postoje oni koji su otišli za Oluje. Prije nekoliko godina sam u Beogradu upoznala prekrasnu riđokosu ženu mojih godina koja mi je rekla da je iz Knina. U Hrvatskoj uopće nemamo osjećaj prema 200.000 onih koji su napustili ovu zemlju 1995. godine. Divno je da se o povijesti govori. Možda bi povijesne činjenice trebalo ostaviti povjesničarima, ali povijest svi živimo”, prisnažuje D. Budisavljević.
Nije nužno biti opterećen poviješću – može se živjeti i mimo nje. Kroz medije se zagađuje poviješću i to stvara osjećaj gađenja koji vodi k zaključku da je riječ o političkoj manipulaciji i da se ne može naposljetku niti saznati istina. Bila sam i sama takva – gadilo mi se i spomen Jasenovca i žrtve, bila sam zagledana u budućnost. Odgojena sam u ljevičarskom duhu u Jugoslaviji, za koju me vežu lijepe uspomene, a rat sam doživjela traumatično. Bila sam, dakle, nezainteresirana za povijest dok nisam naišla na priču o Diani Budisavljević. Njezina mi se pozicija činila nepristranom. Naravno, bila je protiv fašizma, a nije bila niti komunistica i partizanska ilegalka. Za mene je to bio nov diskurs – odjednom su stvari sjele na svoje mjesto. Do tada je Jasenovac za mene bio samo predmet političkog prepucavanja. No, tada sam se suočila sa sudbinama, upoznala preživjele i svjedoke. To je bilo predivno, bolno, ali i važno putovanje. Htjela sam da taj film bude neka vrst spomenika i da posluži za katarzu. Nedostaje nam mogućnost katarze. To ne osjećam u filmu ‘Dara iz Jasenovca’. Katarzom dolazimo do zajedničke istine priznanja da se radi o strašnom iskustvu.
Dana Budisavljević
“Da bi nam povijest postala bliska, mora živjeti kroz priče. Povijesne ličnosti utoliko moraju postati likovi u književnosti, filmovima, stripovima, video-igricama. Fascinantno je da lik Alojzija Stepinca nikad nije postojao na filmu, da ga nitko nije odglumio”, dodaje i apelira na povjesničare da se posvete više osobnim sudbinama.
Jakovina otkriva da je posljednji doktorski rad o Holokaustu u Hrvatskoj napisan 2006. godine.
“Po tome smo vjerojatno jedna od najgorih zemalja. To što nema mnogo doktorata vezanih za Drugi svjetski rat je rezultat atmosfere u društvu”, kaže.
Kada je riječ o povijesti, ne znamo najbolje što to znači. To je smiješno već na razini naših smiješnih jezika koji su jedan jezik. U Beogradu se obično govori o istoriji, iako istorija i povijest nisu jedno te isto. U Sarajevu se govori o historiji, koja također nije jedno te isto s poviješću. U Zagrebu, ako netko slučajno napiše ‘historija’, shvatit će se to kao korištenje sekundarnog termina i bit ćemo dovoljno tolerantni i nećemo mu razbiti nos. ‘Historija’ je u hrvatskome jeziku otprilike ono što su januar, februar ili mart. Već na toj razini, dakle, postoje potpuna zbunjenost i potpuni terminološki nesporazum.
Miljenko Jergović
“Unazad nekoliko godina, u vezi naše sudbine zapisane u prošlosti, postoje dva markantna izraza. Prvi je da se ostavi povijest povjesničarima, to jest istoriju istoričarima. Tu glupost izgovaraju jednako i predsjednici država i oni koji se spram njih odnose opozicijski. Ostaviti povijest povjesničarima isto je kao ostaviti biologiju biolozima. Dakle, ostavite svoj vrt profesorima biologije i nekima s agronomije, te se sklonite od toga – to nije Vaša stvar. Stvorena je dogma da je povijest nešto što se tiče isključivo historiografije, to jest povjesničara čiji ćemo pravorijek čekati. Taj pravorijek se čeka otprilike kao pravorijek onkologa. Poviješću se ne bave isključivo povjesničari. To nije nešto što možete odabrati hoćete li se time baviti – u tome ćete živjeti. Vaša obiteljska povijest je kao i povijest Vašeg naroda, države ili slavnih vojnih snaga. Ako svatko od nas ima obiteljsku povijest, možda bismo mogli shvatiti da niti ona druga, koja utječe na tu obiteljsku, nije toliko beznačajna ili specifična da nas se ne bi ticala”, nastavlja Jergović.
Problem vidi i u tvrdnji kao što je “mi s njima moramo uspostaviti najbolje moguće odnose, iako se nikada nećemo slagati oko onoga što se dogodilo, na primjer, u Jasenovcu, i nikada naša istina neće biti isto što i njihova, kao da su činjenice o događajima nešto oko čega se može dogovoriti i kao da su činjenice o događajima nešto što zavisi od ugla gledanja, kao da može postojati više istina – ni o čemu nikada ne može postojati više istina jer je ona samo jedna”.
Kod nas se unazad 30 godina činjenice tumače kao interpretacija, pa imamo interpretaciju jedne od skupina koju je imenovao Hrvatski sabor, da je u Jasenovcu ubijeno 12 ili 17 ljudi. Druga interpretacija je da je u Jasenovcu ubijeno između 700.000 i 1,200.000 ljudi. Problem je što te interpretacije ne interpretiraju slučajni ljudi po ulicama, nego verificirani povjesničari. Ta dva iskaza cijelu stvar obesmišljavaju, ali i čine sukus tog luđačkoga bavljenja prošlošću kod nas jer je su mit i legenda jedina naša stvarna prošlost, a povijest je ono što ćemo ostaviti povjesničarima.
Miljenko Jergović
Na stranicama Hrvatskog novinarskog društva u intervjuu danom povodom dobivanja Nagrade za pisano novinarstvo “Marija Jurić Zagorka” 28. prosinca 2020. godine kolumnist i urednik Večernjeg lista Goran Gerovac ustvrdio da Hitler nije ideolog nacizma.
Bio je radikalan slučaj oko jednog teksta u kojem je „ljevica“ toliko burno reagirala da su odmah tražili da mi se zabrani pisanje i prijetili da će ići do samih vlasnika novina da se to učini. Ispalo je da su samo pročitali naslov, ne i cijeli tekst, ali ih to nije omelo da zatraže likvidaciju. Iz toga sam zaključio da kod nas desnica želi, ali ne može, a ljevica niti želi, niti može. Shodno tome i politički položaj u društvu im je adekvatan. Mislite da je slučajno da u Hrvatskoj ljevica ne može zajedno, da SDP i Radnička fronta ne mogu skupa? Socijalisti i komunisti nisu se mogli vidjeti ’30-ih godina u Njemačkoj pa je na vlast, jasno i logično, došao Hitler. I još nešto jako važno. Spomenuti slučaj u kojem su sudjelovali i neki činjenično doktori, a navodno i intelektualci, koji su bez krzmanja i provjere pozvali na linč, najbolje svjedoči da fašizam nije ideološko, nego civilizacijsko pitanje. Fašizam je metoda, zahtjev da drugoga nasiljem lišiš prava na stav i postojanje. U Njemačkoj je naci-fašizam svojevremeno najprije navalio na one najslabije, mentalno zaostale, a onda i na Židove kojih je bilo oko jedan posto u njemačkom društvu. Udariti na nezaštićene, nemoćne, kukavički s leđa ili u masi na izdvojeno ciljanu brojčano minornu grupaciju, oduzeti prostor za život u skladu s vlastitim fiksacijama, to je fašizam. Zato on nikada nije poražen. Možda je njegov politički krak trenutno bio maknut sa scene, ali je nastavio postojati u paralelnoj ideji svijeta kojeg i sada želi podrediti svojim standardima. Nije Hitler bio ideolog naci-fašizma. On je bio izvođač najprljavijih radova. Ideolozi nisu bili ni dotaknuti. Pa kad danas istaknuti intelektualac, doktor i ogorčeni zastupnik prava manjina površno pročita neki naslov i zatraži da se likvidira autora iz javnog prostora bez da je pročitao cijeli tekst, onda to nije ništa drugo nego bljesak izvornog fašizma. S time se treba nosit u okviru javnog djelovanja, s fašizmom koji doista „dolazi u ime slobode“.
Goran Gerovac
“Čitajući odlomak koji ste mi poslali, a bez poznavanja cjeline teksta i konteksta, jer za to nisam imao vremena – čini mi je očitim da se koristi riječ ‘fašizam’ na posve labav način tako da ne odgovara teorijski obvezatnoj kategorizaciji. Takvo je postupanje veoma često u suvremenoj esejistici na ove teme, posebice, no ne i isključivo, u onoj lijevo-liberalne provenijencije. U literaturi s vrhunskim pretenzijama, ponajprije kod Karla Poppera, ali, recimo, i kod Umberta Eca, ili kod Enza Traversa, mogu se, međutim, naći slične formulacije”, kaže politolog i filozof, umirovljeni sveučilišni profesor Žarko Puhovski, kojega smo zamolili komentar tog odlomka iz intervjua.
Ključni je problem ovakvog postupanja u tomu što se barata pojmovima koji su “oslobođeni” povijesnoga konteksta, pa za njih umnogome važi stara pošalica iz arsenala analitičke filozofije – istinito, ali ne i informativno. Ako se, na primjer, tvrdi: “fašizam je metoda, zahtjev da drugoga nasiljem lišiš prava na stav i postojanje” to, primjerice, važi i za inkviziciju, i za razne islamističke radikalizacije, i za rasističke doktrine/prakse i tako dalje. Uostalom, onda se, vjerojatno protivno autorovoj intenciji, pokazuje da je “fašizam” odista “civilizacijsko pitanje”, jer u naravi je civilizacije težnja eliminiranju – koloniziranju, preoblikovanju, pa i istrebljenju – “drugih”, neciviliziranih.
Žarko Puhovski
Povijesne činjenice kažu, opet nasuprot tvrdnjama u predloženome tekstu, da je Hitler ipak bio i ideolog i vrhovni predvoditelj nacističkoga režima”, nastavlja Puhovski.
“Mein Kampf” je jasno izvedena ideologijska tvorba, u bitnome neovisna, na primjer, o Benitu Mussoliniju – spominje ga se samo jednom, kao i pojam fašizma. Houston Stewart Chamberlain može, primjerice, biti smatran važnim predšasnikom nekih od Hitlerovih osnovnih postavki, Alfred Rosenberg važnim tumačem, ali Hitler je – za razliku od Mussolinija – svoj nauk razvio bez filozofa i drugih profesionalnih ideologa.
Žarko Puhovski
U ozbiljnoj teorijskoj raspravi fašizam može imati samo dva tumačenja – opći pojam za desni totalitarizam, to jest fašizam u užem smislu riječi i nacizam, ili kao oznaka specifičnoga talijanskog zbivanja od dvadesetih godina 20. stoljeća nadalje”, ističe Puhovski.
U svakome slučaju, olako korištenje termina, koji nije dospio do pojma, može, uz ostalo, biti smatrano i ciničkim stavom spram milijunskih žrtava povijesnoga fašizma/povijesnih fašizama.
Žarko Puhovski
*tekst prenesen s P-portala i nadopunjen
**naslovna slika preuzeta od Udruge Krokodil
