Odigrana je repriza predstave „Grane smo na vjetru“, Gradskog kazališta „Zorin dom“, čiju smo premijeru imali na samom kraju prošle godine, koju je obilježila pandemija, a koja je još u trajanju i prelijeva se i boji i ovu 2021., u i dalje istoj kazališnoj sezoni 2020/2021.
Dvije najavljene izvedbe bile su za 5. i 6. ožujka, ali je ova druga otkazana bez konkretnog objašnjenja. U pandemijskim uvjetima mogućnost gledanja predstave je s limitiranim mogućim brojem posjetitelja po izvedbi, propisanim epidemiološkim mjerama i svodi se na dozvoljenih 35, prema veličini gledališta koje broji oko 320 sjedećih mjesta.
Odlazim u svoje kazalište, nakon više od godinu dana. Osim teksta najave na službenim stranicama „Zorin doma“, otvaraju mi se i kritički osvrti na predstavu, koje zanemarujem jer želim svoj sasvim osobni doživljaj.
Priželjkujem da je predstava genijalna, jedna od onih koja te „izuje iz cipela“, priželjkujem onaj dobro poznati osjećaj kada utoneš u plišanu crvenu stolicu, ugase se svjetla bijedne svakodnevice i na trenutak se svjesno prepustiš bivanju u paralelnoj realnosti zvanoj teatar.
Unatoč gledalištu koje je popunjeno surogat publikom u formi bijelih balona, koji predstavljaju glave, i navučenih majica i kariranih košulja preko naslona sjedala, koji predstavljaju tijela posjetitelja, smještam se s ushitom na svoje sjedalo iza jednog balonskog para pokušavajući razabrati koliko je živih, stvarnih konzumenata. Uspijevam nabrojiti petnaestak prije nego se svjetla gase i pažnja se usmjerava na magičnu scenu. Tjeskobno se meškoljim, plitko dišem ispod obavezne maske preko lica i propinjem se u sjedalu da mogu bolje vidjeti iznad poluispuhane balon-glave ispred mene neuredno pričvršćene pik trakom.
Novo je to iskustvo kazališta, doživljaj smrti kazališta kakvo znamo.
Najbliže iskustvima onih koji su bili na granici zvanoj život-smrt-život, pa ga opisuju kao da ti u trenutku preleti cijeli dotadašnji život pred očima, meni prelijeće komprimirano sjećanje na bivanje u krcatom gledalištu, na žamor pri ulasku, mirisima ženskih parfema i muških kolonjskih vodica, sjećanje na sve moguće prijašnje izglede utrobe ovog hrama iluzije, od kojih kao najupečatljiviji iskače onaj dok je ovaj bio u obnovi punih 14 godina pa je scena bila unutar gledališta i kao publika smo dijeliti isti taj prostor s glumcima.
Ispliva mi živo sjećanje na „Stilske vježbe“ gdje sjedim tik do velikana nacionalnog glumišta, Pere Kvrgića, ne udaljena više od njega, nego li njegova partnerica u predstavi Lela Margitić, s druge strane. Osim vrućeg daha na potiljku nekoga od publike tko sjedi iza mene, u zanosu glumčeve igre, u lice mi pršte kapljice njegova znoja i pljuvačke i ta izvedba te predstave ostaje zasigurno najupečatljivija, od barem sedam ili osam koje sam gledala.
Pažnja se vraća na „sada“, predstava počinje scenom sprovoda i podcrtava stvarnost doživljaja da je smrt kazališta stvarna, koliko je stvarno i kazalište.
Ono što me „izulo iz cipela“ je suočavanje s vlastitim očekivanjima da će nešto izvanjsko popuniti unutrašnju prazninu melankolično-sentimentalnog prisjećanja na neko vrijeme koje je na vremenskoj crti ostalo negdje iza, na koje se osvrćemo jer nam se ne gleda ispred u vlastitom strahu što bi se moglo ukazati. Na doživljaj žive izvedbe, živog mnoštva, koji je dijametralno suprotan ovom sterilnom hladnom osjećaju udaljenosti, zastrtog maskama na licima ispod kojih se ljudi ne smiju, ne kašljucaju, a vonjaju samo po dezinfekcijskim sredstvima.
U predstavi se smjenjuju svjetlo i tama u promjenama scena dok se glumci zdušno trude preigrati same sebe i svoje likove u podcrtanim porukama koje presijecaju songovi dodatno ih podcrtavajući jednostavnim snažnim tekstom. Glumci zdušno i pjevaju, i to zvuči zaista dobro. Čini se kao da se hvataju za te pjevačke dionice, kao za slamku spasa dobivanja makar ikakve povratne reakcije iz crne sterilne rupe gledališta.
Suosjećam s njima, ali i svjesna da tu jednostavno nema pomoći. Tako je kako je. Premalo je i zdušno pljeskanje nas petnaestak na kraju predstave, s nekoliko „Bravo!“ prigušenih maskama. Mi živi sa svojim maskama izlazimo, dok balonska ekipa zadržava svoje pozicije i ostaje tu i za sve slijedeće izvedbe.
Nakon predstave dijelim trenutak u ispijanju kuhanog džina s prijateljicom, dok snijeg pada u ožujku, a nas dvije sjedimo ispod grijalice na terasi šibane vjetrom, jer u zatvoreni prostor kazališne kavane je zabranjeno zbog širenja zaraze. Grane smo na vjetrometini u tvrdoglavom stavu neodricanja uvriježenog rituala da se poslije predstave popije cuga i podijeli doživljeno.
Odustajem od pisanja kritičkog osvrta na režiju, glumu, sadržaj, narativ, poruku. Predstava je već dobila službenu kritiku relevantnih kazališno kritičarskih imena i u bespuću interneta lako ih je pronaći i pročitati onima kojima je to iz bilo kog razloga značajno.
Samo bih s osjećajem razumijevanja prema onima kojima su je stvarali u ovim uvjetima, rekla da su napravili najbolje što su mogli, radeći ono što rade i da nije lako igrati za surogat balonsku publiku, koja ne žamori, ne vonja, ne smije se i ne proizvodi tišinu prouzrokovanu ostavljanjem bez daha, koja će u trenutku biti prekinuta gromoglasnim pljeskom ili smijehom.
Htjela sam pisati o režiji, glumi, ansamblu u cjelini, o kazališnom repertoaru, o odgovornosti ravnatelja ili ravnateljice za uvjete rada u kazalištu, o nedavnom presedanu u kazališnoj praksi, vezanom za aferu nerealizirane najavljivane nove predstave u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Varaždina. Ali, afera je trajala dan i nestala u bespućima interneta, u ludom vremenu globalne pandemije i bolesne politike čije patološke pohlepe za iskazivanjem moći isplivavaju u svakodnevici obojanoj potrebom propisivanja epidemioloških mjera, kojih se pod prijetnjom proglašavanja bioteroristima moramo svi pridržavati, osim istih tih političara koji ih propisuju.
Dok svjedočimo masovnim vjerskim okupljanjima, tiskanju gomile na mimohodima obilježavanja ratnih obljetnica i na sprovodima političara, u kazalištu sjedimo okruženi napuhanim balonima i svjedočimo vremenu ludila, koje, koliko god ga mi kritizirali ili ignorirali, jest neko naše vrijeme, možda ono susreta s vlastitom savjesti, vrijeme kreiranja sasvim osobne paralelne realnosti koju ćeš dijeliti s onima i onime što u nju pustiš.
Pa u skladu s time, hvala vam, dragi, što radite i igrate predstave, što omogućujete prilike da i u ovo vrijeme karlovačka kazališna kuća bude hram za osobni susret sa samim sobom i za neke ono mjesto za kontemplaciju, molitvu, posvećenost ili što već za svakog ponaosob koji je spreman platiti ulaznicu, sjesti među balone i suočiti se s vlastitim stereotipima, očekivanjima i vlastitom ulogom u vremenu teatra apsurda koji fizički pretiče prostor kazališta.
Osobno, onaj djetinji dio mene, naivno želi vjerovati da je upravo tako kako je u ovoj predstavi, sve jednostavno, jednosmjerno i predvidljivo, da je taj smjer uvijek onaj u kome dobro pobjeđuje zlo, svjetlo tamu, da su ljudi uvijek dobri i kada čine ne tako dobre stvari, da, bez obzira na okolnosti, možemo pjevati i plesati, smijati se, ljutiti, biti ludi i tužni, melankolični, apatični, depresivni, varljivi i prevrtljivi i nadići sve to, makar na trenutak stvarajući i/ili gledajući predstave.
Iako život nije ni jednostavan ni jednosmjeran, ponekad, grane smo na vjetru, ponekad vjetar u granama. Sve je igra, a za kazalište sigurno igra u kojoj pušu neki novi vjetrovi u novom, zanimljivom, izazovnom vremenu za sve njegove aktere.
„Grane smo na vjetru“
Prema priči Jean Giono: „Čovjek koji je sadio drveće“
Ideja, koncept i režija: Peđa Gvozdić.
Igraju: Lino Brozić, Peđa Gvozdić, Nino Pavleković, Andro Damiš, Lovorka Trdin, Lucija Matković, Vanja Gvozdić i Goran Glavač
Dramaturgija: Ana Prolić
Glazba: Mario Mirković
Koreografija: Ida Jolić
Kostimografija: Morana Petrović
Dizajn svjetla: Robert Pavlić
Autor tekstova pjesama: Peđa Gvozdić
Aranžmani pjesama: Peđa Gvozdić, Lino Brozić, Goran Glavač
*autor naslovne fotografije Igor Čepurkovski/Gradsko kazalište “Zorin dom”
