“‘Sloga’ nije uskrsnula li od dokolice, već što se oćutila potreba, da se izdrži domaće glasilo, zastupajuće li naše gradske interese. Bilo je vriednih gradjana koji su nas sokolili i sborom i tvorom na taj korak, prem smo mi izskustvom podučeni uvjek tvrdili, da niti njoj nema trajnog života, jer već kao da nekako leži u značaju našega naroda, da iza žarovite vatre opstane samo pepeo od slame. (…) I razloge treba tome tražiti – tome nazadovanju u sviesti i shvaćanju svoje dužnosti prema gradu, prema občini u kojoj živimo. (…) Naša nije druga, no da vitalne interese grada Karlovca po najboljoj nam snazi zastupamo – takovoj radnji otvoreni su stupci našeg lista”, napisao je i objavio u časopisu “Sloga” 1887. godine Dušan Lopašić, karlovački novinar i publicist na čiju stotu godišnjicu smrti objavljujemo ovaj ogled.
Taj apel da se spasi “Sloga”, koji adresira i današnje probleme Karlovca, pretiskan je za potrebe izložbe posvećene Lopašiću povodom ove velike obljetnice u Izložbenom salonu “Ljudevit Šestić” Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”.
Valja odati priznanje karlovačkoj knjižnici jer je pravovremeno reagirala na tu veliku kulturnu godišnjicu u Karlovcu. Nažalost, ova vrlo informativna izložba je sve za sada što će “ove sezone” igrati na tu temu u Karlovcu, što nije samo krivica službenih struktura, nego i nas iz civilnog sektora, a problem je time i veći jer ova obljetnica sasvim skladno naslanja na još jednu veliku, a zanemarenu.
Lopašić je preminuo 11. ožujka, a 12. ožujka prije 70 godina se rodio Danko Plevnik. Sretna je podudarnost za jednu kulturu što se te dvije obljetnice naslanjaju jedna na drugu, ali onda je do te kulture, u ovom slučaju lokalne, karlovačke, da tu priliku iskoristi. Nije ju propustila knjižnica, ali je smo propustili mi ostali zaboravni. Ovoga tjedna je mogao biti održan mali festival karlovačke kulture i novinarstva, no za sada će ostati samo na toj izložbi i ovom kritičkom i samokritičkom ogledu. Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, čiji je ovdje potpisani dužnosnik, nije pravovremeno počela organizirati obilježavanje tih obljetnica, a to nije učinila niti Matica hrvatska. No, ako se nije započelo pravovremeno, ipak je pokrenuta inicijativa da se ljetnim simpozijem na otvorenom to učini. Međutim, naš poziv Hrvatskom novinarskom društvu da se tome priključi je naišao na ogluhu, vjerojatno kao reakcija na kritiku rada tog društva iz ovog pera i s ovog mjesta, što, ako je istina, ne služi toj organizaciji na čast, ali je još gore što je naišao i na odbijanje karlovačkog pododbora Matice hrvatske. Ideja je da se uradi skroman simpozij podijeljen u tri tematska dijela – o Lopašiću, o Plevniku i o novinarstvu danas, pa da se onda ti radovi tiskaju u časopisu “Svjetlo” kojega izdaje Matica hrvatska. Međutim, s te nam je adrese odgovoreno da za to – nemaju vremena. Dakle, ponovimo i pojasnimo, Matica hrvatska, koja izdaje “Svjetlo”, kojega je osnovao Lopašić, i u kojemu je Plevnik, jedan od najvećih hrvatskih novinara u povijesti, kao maturant uradio prve autorske redove, nema vremena za takav simpozij. Za nadati se da im vrijeme oduzimaju projekti povezani s ovim obljetnicama. U suprotnom, bila bi riječ o ogromnom propustu, da ne napišemo nešto grublje. Ako ništa, bio bi red izdati knjigu s Plevnikovim radovima iz “Svjetla”. U svakom slučaju, prilika za “pronalazak vremena” za bilo što na tu temu i dalje ima i trebalo bi djelovati, pa i zato što je Zadarska smotra, časopis kojeg izdaje zadarski ogranak Matice hrvatske, a uređuje Josip Lisac, u sljedeći broj, koji bi trebao izaći iz tiska za tridesetak dana, uvrstila tematski sklop o Plevniku – ako to rade u Zadru, red bi bio da se to učini i u Karlovcu.
Plevnik je počeo pisati upravo za “Svjetlo” kojega je tada obnovio i uređivao Stjepan Mihalić, kojemu je u srpnju 110. godišnjica rođenja, i upravo su taj feljtonist i kulturni pregalac i “Svjetlo” poveznica između vremenski tako dalekih novinarskih generacija. Lopašić, Plevnik i Mihalić su tri najznačajnije ličnosti u tom publicističkom nizu.
Osim “Svjetla”, malošto povezuje Lopašića i Plevnika. Prvo ih ne povezuje, naravno, razdoblje u kojemu su djelovali. Lopašić je stvarao kao starčevićanac na koncu 19. stoljeća kada je hrvatski narod i dalje gradio svoj identitet boreći se s jugoslavenskom idejom i austrijskom i mađarskom prevlasti, a Plevnik je počeo pisati za titoizma – između njihovih vremena stoji međuratna epoha građanske Jugoslavije. Ipak, Plevnik baštini i nasljeđe svog djeda Ivana Dobraveca Plevnika, jednog od osnivača Hrvatskog novinarskog društva i – pravaša. Slično kao i Lopašić u Karlovcu, i Dobravec Plevnik je u Virovitici izdavao novine i bilo bi zanimljivo usporediti njihovo djelovanje. Pa dok je Lopašić bio stekliš fanatično posvećen ideologiji u koju je vjerovao, Plevnik je nešto pragmatičniji – što nije vrijednosna ocjena – građanski intelektualac. “Svoj domoljubni i za ono vrijeme smjeli program Lopašić je održao svo vrijeme izlaženja lista, ali je i platio cijenu”, zapisao je Ivan Ott. “Zbog svog britkog pera Lopašić je za života stekao puno prijatelja i istomišljenika, ali i puno neprijatelja. Njegovo oštro pero nije štedjelo nikoga”, dodaje Ott.
Lopašić je bio do grla ukopan u provincijalnu žabokrečinu stagnirajućeg Karlovca, a Plevnik je počeo stvarati možda za najvećeg razvojnog zamaha u povijesti ovoga grada i nije se previše bavio lokalnim temama – područje interesa su mu postali nacionalna politika, geopolitika, književnost, čitanje kao predmet i drugi nadlokalni interesi na kojima se afirmirao izvan Karlovca. Plevnik kao da je zarana shvatio da je ovakva sredina, odnosno politika nezahvalna za dugoročni novinarski angažman u punom kritičkom/etičkom/profesionalnom smislu iliti kapacitetu, dočim se Lopašić uporno godinama borio, slično kao i njegov suvremenik i pravaški istomišljenik Ante Kovačić, s malograđanskim ambijentom koji onemogućava istinsku demokraciju i razvoj lokalne zajednice, suočavao se s cenzurom, zabranom lista, morao pisati pod pseudonimima, jedan te isti list stalno obnavljati pod različitim imenima i slično. To, naravno, ne znači da Plevnik nije ostavio lokalnog traga – njegovi osobni leksikoni karlovačkom građanstvu ostaju kao njegova najznačajnija ostavština i uopće kao jedinstven prilog lokalnim povijestima uopće – “Moja povijest Karlovca” i “Ljudi Karlovca”. Možda je Plevnik utoliko i uočio iz Lopašićeva iskustva. Ukratko, Lopašić je bio najznačajniji kroničar karlovačkog političkog i društvenog života svoga vremena, kako je to istaknula u časopisu “Kaj” Dubravka Čanić, dočim Plevnik postaje jedan od najznačajnijih kroničara društva i politike u Hrvatskoj, odnosno hrvatske tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. Lopašić djeluje u doba nacionalne izgradnje i razgradnje multinacionalne Austro-Ugarske, a Plevnika je zadesilo doba kada je nacionalno dovedeno do paroksizma, da bi se potom na ruševinama Jugoslavije novonastale države ponovno ujedinjavale s većim europskim i međusobno u tom okviru.
A danas u Karlovcu kao da opet živimo stagnaciju i nedemokratičnost iz Lopašićeva vremena, Mihaliću, Plevniku i drugim vrijednim autorima koji su se u međuvremenu pojavili unatoč. Može to djelovati obeshrabrujuće, ali i motivirajuće jer, ako je svjetlo već ugašeno, znači da se može upaliti. Ono je odgovor na svaki mrak.
