Betlehem je mjesto desetak kilometara južno od Jeruzalema, značajno po mnogim ljudima i događajima koji su važni za kršćane, židove i muslimane ali, priznali mi to ili ne – i za čitav poznati zapadni civilizacijski krug.
Rodio se dječak Mariji i Josipu koji će dobiti ime Yeshua bar Yehosef. Yeshua – onaj koji spašava. Prema Lukinom evanđelju 2, 1-20 U Betlehemu se rodio Isus Krist na rubu grada u špilji koja je pastirima služila kao sklonište za stoku i njih. Dakle, negdje na rubu. Zapravo čitav život toga djeteta, ali i kasnije kao odrasla čovjeka odvija se negdje na rubovima društva. Prvi koji dolaze vidjeti to dijete nisu neka velika izaslanstva, dolaze pastiri, ne baš neka ugledna društvena skupina onoga vremena.
Kažu neki da je sve to bajka, priča, mit. Dopustimo na trenutak da i jest sve to. Zar život svakog pojedinca nije jedna priča, bajka, mit? Ogoljen život, sveden tek na um, znanost, postaje zbroj elemenata i njihovog međusobnog odnosa lišen poetike, doživljaja, doticaja – i na koncu sve postaje samo besmisao, utopljenost u jedno veliko ništa. Priča je duša svijeta, mit su otvorena vrata budućnosti. Zašto smo utučeni, zdvojni u ovoj situaciji pandemije? Zato što nitko ne pruža priču, poetičnost. Svi nude razum, statistike i brojke. One su ubitačne, zastrašujuće, seciraju krhkost i nemoć. U svoj toj sumornosti probija se priča o cjepivu. Spasonosnom lijeku, zamalo spasitelju. Pa da je i samo priča, bajka ili mit, priča s Betlehemskih poljana prekrasna je u svojoj potki jer u sebi nosi poetiku brdovitog kraja, noći osvjetljenoj zvijezdama. Noći u kojoj se događa nešto čudesno. Čudesno za maloga čovjeka koji živi na rubu grada, svijeta i društva. Ono o čemu je čovjek sanjao, da dohvati nebo ostvarilo, se u obrnutom smjeru – nebo je sišlo na zemlju. Čovjekov san da postane bog dogodio se u obrnutom smjeru – Bog je postao čovjekom. U sebi nosi snove čovjeka, nadanja koja izviru iz nutrine pojedinca i kolektiva.
Božić je blagdan, dapače svetkovina – dan obilja, dan svetkovanja, dan kada su ostvareni snovi da bog ne stoluje u visinama, nizinama, nebesima, podzemlju. Trenutak u kojem umiru božanstva, a rađa se Bog kao jedan od nas da prebiva s nama, u nama, pored nas…Emanuel! Božić je svetkovina hoda, kada hod prema drugima postaje svet. Svetost hoda prema drugome.
U vremenu prolaza, kada prolazimo jedan pored drugoga, tako je blagoslovljen hod ususret drugome iz kojega se rađa susret. Postoje prolaznici i susretnici. Ovi potonji su otkrivači – otkrivaju sebe i drugoga i sami bivaju otkriveni.
„Kuća kruha“, Beit Lehem – Betlehem. Kruh kao simbol hrane, blagostanja, mira i zadovoljstva, zajedništva. U Betlehemu pojavila se nova hrana za tijelo, um, cjelokupnog čovjeka. Kruh ljudskosti, solidarnosti, prihvaćanja drugoga. To je dan svetkovine čovjeka jer Bog je čovjekom postao. Postao je pozemljar da nas pozemljare učini nebesnicima. Kruh znači zajedništvo, stol, dijeljenje drugome.
Stoga mi je čudna sva ova histerija oko toga tko je tko ili kome je što uskraćeno. Kao, uskraćeni su vlasnici kafića, teretana, turistički radnici i drugi, a vjernici su, kao, povlašteni jer mogu na misu. Ima li u tome ponešto ludila? Ili mnogo? Pa mnogi vjernici imaju kafiće, restorane, teretane, vozila, bave se turizmom. Kafiće, restorane, teretane i ostalo što je zatvoreno posjećuju i vjernici. I oni su prikraćeni za neka zadovoljstva, za određene prihode. Ne razumijem u čemu je štos sada? A to što oni koji su vjernici mogu u većem broju biti na bogoslužju ovih dana ne treba brinuti one koji nisu vjernici – oni ionako ne idu u crkvu na misu. Nisu uskraćeni za ništa po tome pitanju. Niti su vjernici privilegirani društveno.
Čekanje, snovi, čežnje utkani su u ovaj blagdan, ovu svetkovinu. Utkane su bile u mnoge kulture, religije onoga vremena. I svi mi nosimo u sebi to čekanje, snove, čežnje. Možda nam se ne ispune svima, ili se ne ispune na onaj način kako smo si zamišljali, željeli. Mnogo toga se događa bez obzira što mi o tome mislili. Svima od srca želim radostan, ljudskošću ispunjen Božić.
