“Naslov reportaže ‘Đuro sam u selu’ podsjeća na naslov poznate priče za djecu ‘Pale sam na svijetu’, ali na drugačiji način. Dok dječak Pale shvati da se ne može sam igrati, koliko god bila privlačna spoznaja da smije raditi sve što mu prije nije bilo dopušteno, 92-godišnji Đuro Šušnjar nastoji i dalje živjeti kao da je okružen ljudima. Njegov pozitivan odnos prema životu, neugasivi optimizam i snalažljivost djeluju na čitatelje gotovo poput lijeka. ‘Jest Đuro sam, ali nije usamljen’ napominje Mario Pušić i upravo ta tvrdnja je ključna poruka cijele reportaže. Osim što ulazimo u Đurin život, prepoznajemo i Pušićeve naglašene simpatije za ovog, životom zaraženog, junaka – od opisa puta iz (uvjetno) civilizacije do zaseoka Šušnjari koji kao da vodi kroz začarani labirint, preko detaljnih i duhovitih opisa samog Đure, njegovog okoliša i svakodnevice do završnih replika kroz koje izviruje starčev karakter. Osim slikovitih opisa i odličnog literarnog stila, Pušićeva reportaža odiše istinskim emocijama koje obuhvaćaju Šušnjara, autora i čitatelje”, ocjenjuje rad novinara Jutarnjeg lista umirovljena novinarka Radio Sljemena Olga Vujović.
Bila je članica žirija Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu za izbor najbolje reportaže. Najboljom je upravo proglašena ova Pušićeva koji je u petak u Daruvaru priznanje primio iz ruku novinara portala Telegram Drage Hedla.
“Pušić je predstavio čovjeka kojeg sigurno nikad nećete sresti, jer teško da ćete ikada na pola puta od Slunja do Ogulina skrenuti prema Ključu pa potegnuti šest i pol kilometara po lošem makadamu, a to je jedini način da upoznate Šušnjara. A kad ga upoznate čitajući ovu priču zapitat ćete se ono što se djed Đuro nikad ne pita – koji je smisao života, ako ga uopće ima? ‘Djed Đuro je naš Tom Hanks’, kaže sam autor. ‘Njegov otok samoće nije na kraju svijeta i nije okružen morem. On se našao na udaru modernog života, ljudi koji nemaju vremena i njihovim tehnologijama koje ne može pratiti. Dom je imao otprije, ali je oko njega izgradio svoj svijet, čovjeka od drveta s kojim razgovara, crkvu u kojoj se moli, i brojne sobe za ljude koje želi ugostiti, ali u njih nitko ne dolazi’. ‘Ne treba pretjerivati, ni u čemu, pa tako ni u poslu, jer ako se čovjek optereti poslom strada mu srce i mozak. Ja sam čitav život radio tijano, novoga se posla hvatao tek kad bih završio postojeći. Završi jedno, pa se okreni drugom, tako ćeš lakše kroz život. I ne žuri, sve će te dočekati’, kaže sam protagonist priče”, stoji u obrazloženju žirija.
“U 20 godina nijedan tekst nisam napisao u zagrebačkoj redakciji, ali sam im u Zagreb poslao na tisuće kartica iz kafana i hotela, automobila i ispod vedrog neba, iz svih dijelova Hrvatske i desetak zemalja oko nas. Zašto novinarstvo? Bio sam uvjeren da novinari mogu promijeniti stvari”, kazao je nagrađeni dopisnik Jutarnjeg iz Karlovca u intervjuu portalu festivala.
Od moje prvotne ideje da uz pomoć novinarstva mijenjam svijet, mogu reći da je ono s godinama mijenjalo mene, vjerujem na bolje. S time sam zadovoljan.
Mario Pušić
“I dalje tragam za pričom svog života. Kao što strastveni tragač za zlatom traži svoju zlatnu žilu. Usput se nađe ponešto grumenja, neki neobrušeni dijamant, ali i hrpa kamenja. Tragajte za svojom najboljom pričom, usput ćete upoznati puno dobrih ljudi i obići puno lijepih mjesta. Slušajte starije, njihovo iskustvo vrijedi zlata, i čujte drugu stranu priče, ona je često važnija od prve. Pazite na detalje, oni su najvažniji u svakoj novinarskoj priči – to je savjet koji sam ja dobio od svojeg starijeg kolege, pa ga samo prenosim dalje”, dodaje Pušić.
