S Vjekoslavom Koprivnjakom – Vjekom, kako je godinama bio daleko, čak u Indoneziji, gdje je u 75. godini života i preminuo u subotu, uspostavio sam kontakt, nakon svih tih silnih ratnih i poratnih godina, negdje prije dva mjeseca preko Facebooka. Reagirajući na pohvale jedne žene upućene Vjeki – podsjetila je na njegov svojevremeno veliki intelektualni utjecaj na nju, razboritost i mudre procjene koje je imao – iznio sam ukratko i svoja iskustva s osobom koju sam odlično poznavao još iz rane mladosti pa sve do Vjesnika gdje smo zajedno radili – on kao direktor, a ja kao novinar. Vjeko mi se na tome zahvalio, izrazio zadovoljstvo što se opet čujemo i meni i mojoj obitelji poželio sve najbolje. “Kad se popravi situacija s koronavirusom dolazim u Karlovac”, dodao je. Razveselila me ta njegova namjera jer sam bio siguran da jedan drugome imamo što reći, svjedočeći, on iz daleka, a ja izbliza, našim hrvatskim isključivostima i političkim manipulacijama, ustajalim u formi brutalne neetičnosti.
Za Vjeku nije bilo tabu tema niti u socijalizmu, kad se bavio politikom ili poslom direktora tako važne novinske kuće. Nije se s proračunatom partijskom mistikom obračunavao javno, stradao bi pa tako i njegov zaobilazni korektivni pristup nekritičkoj misli. Na pritiske iz Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, mada ih je 1980-ih godina bilo sve manje, reagirao je tako da bi u aktivnosti koje je trebalo hitno i energično obaviti, kako su glasile zapovijedi s političkog vrha, uključio što je moguće više kompetentnih okupljenih pod geslom timskog rada. Opći koncept kolektivističke ideologije mnogo je lakše progutao jednu takvu mini kolektivističku varijantu, makar ona imala samo stručni sadržaj, nego što bi neki pojedinac, pa čak i direktor, pokušao bez posljedica po sebe korigirati uputstva s vrha državne vlasti, ako bi mu se učinila neracionalnim.
Vjeku zato nisu mogli jače stisnuti, a da pri tome ne udare i po principima udruženog rada koji nije nužno morao imati samo socijalističko-nazivni već i sasvim praktični karakter. Pomogao mu je u tome i način na koji je vodio poduzeće, poslovno ga pripremivši za tržišne zahtjeve, bez obzira što je tada postojala planska privreda. Znao je dobro da tiraže listova prvenstveno ovise o efikasnom odgovoru na poteze konkurencije. Vjeko je bio smiren, tih, nenametljiv, nikada nije podigao glas, na nekoga se naljutio, nekome nešto predbacivao, prigovarao… Ostavio je, u Vjesniku gotovo fizički neprimjetan, vrijedan trag iza sebe.
Posebno me je kod njega fascinirao osjećaj za toleranciju koji je u njegovim postupcima već tada imao karakter liberalne tranzicije. Bio je to snažan iskorak iz jednopartijske narogušenosti na pojave i trendove pretjerano posvećene tako strogom nadzoru.
Evo takvog primjera iz Vjesnikovog svakodnevnog života. U redakciji me posjetila jedna dama, zaposlena u osnovnoj organizaciji udruženog rada kompletno ženskog sastava – samo je direktor bio muškarac. Opisat ću dijalog koji se odvio.
“Jeste li čuli šta se dolje kod nas dogodilo jučer poslije radnog vremena”, upitala me.
“Ne, nisam.”
“Seksualni čin u kancelariji. Sramota, ta stvarno nema srama. Stvarno ne znate?”
“Ne, ne znam.”
“Kad smo svi mi ostali otišli direktor i njegova sekretarica su općili na stolu. Zamislite, on pred penzijom, a ona od njega mlađa 30 godina.”
“Ali zašto na tome samo toj mladoj dami prigovarate? Kažete da ta stvarno nema srama.”
“Ne skrećite s teme, druže Jakšiću.
“Recite mi, molim Vas, koji bi to muškarac propustio takvu priliku, i to u tako ozbiljnim godinama?”
“Može li se to reći za ženu koja je toliko mlađa od našeg direktora? Interes je u pitanju, dakako.”
“Dobro, drugarice, kad je riječ o mogućim interesima u tom konkretnom slučaju – vjerojatno mislite karijerne ili materijalne naravi – nije li to ipak njihova privatna stvar jer i sami tek pretpostavljate da se tu radi o spornim interesima?”
“Nemojte vi meni sada tu filozofirati. Cijeli Vjesnik to već zna. Uhvaćeni su in flagrante. A znadete li možda kako nas ostale iz našeg OOUR-a od jučer gledaju Vjesnikovi muškarci? Pa valjda vam je jasno zašto.”
“Ali što, ako taj svjedok laže, ako to čini iz ljubomore? Nemojte brzati s zaključcima.”
“Dvadeset svjedoka je. Hej, čovječe, dvadeset! Najprije su to bila dvojica koji su popravljali prozor iznad našeg kancelarijskog prostora. Vjerojatno vam je poznato da su prozori postavljeni visoko prema širokom hodniku koji nas dijeli od štamparije. I kad su vidjeli što se to ispod njih događa pozvali su ostale radnike da se popnu na skelu. Bilo je kao na utakmici. Dolje loptanje, a gore publika. I kad je direktor zabio gol – oprostite mi, molim Vas, što sam to rekla – na tribinama se prolomio pljesak. Zbog toga ću tražiti partijski sastanak.”
“Stanite malo, kuda žurite? Svakog čuda dva dana dosta. Znadete li tu narodnu izreku?” Hajte, molim Vas, pa Vjesnik, lokacijski gledano, na jednom mjestu ima šest tisuća zaposlenih. Pa kad bi se ovdje čak jednom mjesečno dogodio takav eksces, to bi bilo nekako podnošljivo”, malo sam se našalio, a moja gošća isti taj čas zalupila vrata za sobom.
Ubrzo nakon ovog razgovora Vjeko me pozvao da hitno dođem kod njega. Djelovao je jako ozbiljno. “Tko zna što tu sve još ima”, pomislio sam.
“Reci mi, molim te, koliko godina ima direktor”, upitao me.
“Pred penzijom je”, odgovorio sam mu.
“A koliko je stara dama”, bilo je njegovo slijedeće pitanje.
“Mlađa je 30 godina.”
“Pa njega bi onda trebalo nagraditi, dodijeliti mu plaketu za dostignuća na radnom mjestu”, stavio je Vjeko točku iza tog slučaja.
U jednoj drugoj prilici mediji su objavili vijest s ovakvim naslovom: “Marijo Mihaljević i Pavle Pavlović pjevali ustaške pjesme”. Ovo s Pavlovićem mi je odmah malo bilo sumnjivo jer je on Srbin po nacionalnosti. “A napio se vjerojatno”, pomislio sam. U prilozima o tom događaju pisalo je također da se to dogodilo na brodu u Crikvenici. Mihaljević je bio novinar Radio Zagreba, a Pavle Pavlović dopisnik zagrebačke Arene iz Sarajeva. Taj tjednik je inače bio u sastavu Vjesnikove kuće. Vjeko me je nazvao i rekao mi da odem u Crikvenicu, u Općinski komitet SK gdje je tada sekretar Komiteta bio naš Karlovčanin Blaž Domijan – tamo je preselio s obitelji i nastavio svoju političku karijeru započetu u Karlovcu – i izvidim što se zapravo dogodilo. Kad sam ušao u Domjanovu radnu sobu već su tamo bili pripadnici državne sigurnosti.
Imali su pripremljen izvještaj o tom incidentu, pročitao ga je jedan od njih. Izvještaj je, otprilike, ovako izgledao: “Tog i tog datuma na tom i tom brodu, koji vozi estradne umjetnike po Jadranu da zabavljaju narod, bili su i dvojica novinara, iz te i te redakcije. Najprije su iz logotipa tjednika STUDIO izrezali slovo ‘U’, prilijepili ga na čelo i pjevali… ‘Sprem’te se, sprem’te, četnici.” Domjan i ja smo najprije zanijemili, a onda nam je ipak malo laknulo. Zašto, mogu posvjedočiti i Vjekine riječi nakon što sam mu telefonom javio što se zapravo dogodilo. “Pa oni su se zajebavali”, riječi su s kojima je brzo okončao i taj slučaj.
