Marin Bakić kao novinar bez pardona kada valja napisati istinu „sam je među poslušnicima“, definicija je njegovog karakterno-profesionalnog profila, ali i u cjelini karlovačke sredine, kakvu je ovih dana, povodom Marinove knjige „Pokoreni grad“, dao Danko Plevnik. Ali je Marin isto tako, koliko puta do sada, dosta toga napisao iz čega bi se mogao izvući zaključak kako samoći hrabrijeg dijela naše novinarske profesije više doprinose sami novinari nego političari. Kako se političke karijere već 30 godina uspješno grade na isti način, zašto bi bilo tko sklon takvoj vrsti posla mijenjao metodologiju svog maratonskog političkog trajanja, makar pri tom zanemario novinarske slobode.
No, može li se ovog trena reći da novinari u Hrvatskoj svoje karijere grade uglavnom, s više ili manje rafinmana, služeći takvoj politici? S vremenom je porastao i broj privatnih medija, istina i takvih koji trguju s državom i njezinim lokalnim ispostavama, pa se ovdje onda nameće i pitanje – zašto onda ostali nikako ne uspijevaju potaknuti šire narodne mase da misle svojom glavom, pokrećući na taj način njihovu kolektivnu svijest o slobodi medija kao nečemu što valja podržati i zbog sebe samoga.
Na državnoj razini sve bolji su rezultati u otkrivanju korupcije, ne samo u inovativno-metodološkom smislu kad je riječ o istraživačkom novinarstvu, već se nerijetko kvalitetno i reagira na takve napise. Ali i dalje ostaje problem 30-godišnje dimne zavjese pred očima javnosti čija je priča cijelo to vrijeme ista – stalno potezati ljudima iz njihove duše najdublje emocije, njihova stradanja ili njihovih najmilijih, poticati bez prekida na nacionalnu i svjetonazorsku mržnju, javnost uporno pritiskati tuđim grijesima, a vlastite prikrivati… Ili najkraće mitomanija je ovog trenutka najveći problem hrvatske mentalne i racionalne kontrole, a to znači i objektivnog pristupa važim temama bez obzira na datum njihovog nastanka.
A pošto stalno dodatno traumatiziranje već traumatiziranih jednostavno ne može imati kraja, pa otuda vjerojatno i ocjena da se ni novinari, suočeni s realnim ograničenjima kolektivnih pozitivnih vibracija, ni ne mogu drukčije osjećati nego usamljeno. Tekstovi o korupciji, makar na državnoj razini, cvjetaju, ali tabu-teme dugo traju zbog toga što ih kao takve propušta i velika većina novinara. Marin sigurno ne. Bude li manje usamljen pišući o onome od čega za sada drugi bježe, bude li što manje ljudi pitalo, „kako to samo on o tome piše“, imat će u svom društvu i više onih koji će ga ne samo rado čitati već i htjeti razumjeti.
