”Nijedan čovjek nije Otok, sam po sebi cjelina; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grudu zemlje – Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen u Čovječanstvu; I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.”
John Donne
Napisao sam ovaj tekst kako bih objasnio prijateljima kako vidim stvarnost povijesnog trenutka u kojem se nalazimo. U vrijeme opće psihoze uzrokovane koronavirusom, čini se kao da je sve ostalo palo u drugi plan. Društveno kritičko razmišljanje stavljeno je na pauzu. Jedan od pojmova populariziranih koronakrizom jest eksponencijalni rast, no on se može i treba koristiti za mnogo više nego samo za shvaćanje funkcioniranja pandemije. Eksponencijalni rast jest temelj našeg društva, našeg načina života, gotovo svake stvari koju činimo svaki dan. Dopustite da objasnim.
Zamislimo bocu u koju postavimo kulturu bakterija koje se razmnožavaju tako da im se broj udvostruči točno svaku minutu, sve dok se potpuno ne napuni i bakterije umru zbog nedostatka životnog prostora. Bakterije stavimo u bocu točno u 11 sati, a boca je puna točno u 12 sati. Kada je boca bila polupuna? Točan odgovor je, ni više ni manje, u 11:59. U idućoj minuti se udvostručava broj bakterija i popunjava bocu. U 11:58 je četvrtinu puna, u 11:57 je osminu puna, u 11:56 je samo šesnaestinu puna, a u 11:55 samo je jednu tridesetdruginku puna, što bi bilo oko tri posto. Tko bi rekao da se 97 posto životnog prostora može ispuniti u samo pet minuta, kad je za prethodnih tri posto trebalo punih 55 minuta? U 11:59 boca je još uvijek bila poluprazna s naizgled pregršt prostora za daljnji razvitak. Već iduću minutu bakterije su se nasmrt gušile u vlastitom izmetu. Svo vrijeme prije toga rast je bio puzajući, bez ikakve naznake da bi odjednom mogao eksplodirati izazivajući naprasnu smrt svih bakterija u boci. Ovo je primjer eksponencijalnog rasta iz predavanja Ala Bartletta o aritmetici eksponencijalnog rasta populacije i rasta potrošnje energije.
Da smo bakterije u boci, bismo li shvatili što se događa? A to što se događa jest da na našem satu piše 11:59. Krivulja se ispalila i nezaustavljivo raste prema vrhu, a na vrhu nas čeka težak pad u smrt većine bakterija, a najviše našeg dosadašnjeg načina života. Uzmimo za mogućnost da smo jedni od nekolicine pronicljivih bakterija u boci pa smo shvatili što će se dogoditi. Bismo li imali mogućnost reagirati i zaustaviti ostale bakterije na putu u smrt bakterijske civilizacije? Iskreno sumnjam da bi nas većina bakterija poslušala. A tko bi ih i krivio? Pa u 11:59 još imamo cijelih pola boce za popuniti, a ako znamo da nam je do ovdje trebalo skoro sat vremena, naizgled nam nema kraja. Da sam pak jedna od nepronicljivih bakterija, činilo bi mi se da samo lude i šašave bakterije ne vjeruju u vrhovnu važnost rasta i dobrobit koju nam svima pruža. Samo lude i šašave bakterije žive život van bakterijske ekonomije ovisne o neprekinutom rastu i ekspanziji bakterija. Samo lude i šašave bakterije misle da za život ima i važnijih stvari od bakterijskog rasta i pogodnosti što nam pruža kako bi naš bakterijski život bio što lagodniji.
Na isti eksponencijalni način na koji raste populacija bakterija u našoj zamišljenoj boci raste i opseg ljudske materijalne aktivnosti. Ako zamislimo ljudsko društvo kao organizam, metabolizam tog organizma eksponencijalno je rastao. Ljudska populacija rasla je umjereno sve do 18. stoljeća i onoga što službena povijest naziva Industrijskom revolucijom, kada krivulja poprima oblik eksponencijalnog rasta. Prvo upotrebom energije vode, a zatim u 19. stoljeću ugljena, proizvodnja pamuka pogonila je ekspanziju globalne trgovine, glavnog izvora novca i moći britanskog imperija. Od tog trenutka, globalna ekonomija rasla je eksponencijalno, a s njom i količina materijalnih dobara i energije koju ljudi troše. Štoviše, ekonomija i njen eksponencijalni rast postali su temeljna odrednica ljudskih života i života države, njihova alfa i omega. Svaka država upregnula je sve snage kako bi usmjerila društvo da svake godine proizvede više proizvoda i potroši više resursa i energije (ono što obično nazivamo rastom brutodruštvenog proizvoda), a ukoliko u tome nije uspijevala, utoliko se smatrala disfunkcionalnom i propadala je.
Odvrtimo povijest do nakon Drugog svjetskog rata i onoga što se naziva zlatnim godinama industrijalizma. Uz pomoć američkih kredita (Marshallov plan) ekonomije njihovih starih i novih saveznika doživjele su snažan rast, što znači i da su se i njihovi društveni metabolizmi počeli višestruko širiti. Socijalistička društva poput Jugoslavije također su u to vrijeme doživjele snažan rast i industrijalizaciju. Upotreba hidroenergije i nafte poprimila je oblik eksponencijalnog rasta, a višestruko se povećala i upotreba ugljena. Ovo doba se također naziva i veliko ubrzanje. Niz pokazatelja društvenih i planetarnih sistema ukazuje na eksponencijalni rast nakon 1950. godine. Globalna ekonomija je doslovno eksplodirala. Nafta koja se dotad nije eksploatirala, sada se eksploatirala ubrzano, šume koje se dotad nisu sjekle počele su se nemilice sjeći, riba se počela izlovljavati u dotad neviđenim količinama, velike brane gradile su se na svim dostupnim mjestima, a za uzgoj hrane trošile su se višestruko veće količine umjetnih gnojiva. Sve ovo značilo je i višestruko povećanje utjecaja na okoliš. Također, količina novca i dobara, osobito u „razvijenim” ekonomijama, nekontrolirano je rasla, a sve skupa omogućilo je novo i još veće ubrzanje rasta svjetske populacije ljudi.
Koliko je sati u našim stvarnim ljudskim životima? Čini se da je eksponencijalna krivulja već dobrano na putu prema 11:59, ako tamo već i nije stigla. Točnu poziciju nemoguće je otkriti unaprijed, ali jednom kada je krivulja ispaljena, ne treba joj puno vremena da dostigne vrhunac. A jednom kad dostigne vrhunac zvono će nam svima odzvoniti 12 sati.
Eksponencijalni rast je sama definicija našeg načina života. On je naš život i naša smrt. Živio eksponencijalni rast! Živjela naša smrt! Jedanaest je sati i pedesetdevet minuta.
