Dragi Vanja,
opraštamo se od Tebe i tugujemo, ali Ti ostaješ. Tvoje filozofsko djelo, koje je inspiriralo suvremenike, inspirirat će i buduće generacije. Nijedan od Tvojih filozofskih radova nije sporedan. Od Tvoje tri knjige – Bit i suvremenost, Praksa rada kao znanstvena povijest, Kako čitati Heideggera – svaka je na svoj način najvažnija. Na Tvom su stolu ostali nedovršeni rukopisi o Hegelu, Marxu i Nietzscheu. Bit će značajan dobitak za našu filozofiju ako se makar i u nedovršenom obliku objave.
Sada nisam u stanju, a ne bi bilo ni primjereno, da Tvoje radove stručno filozofski analiziram i valoriziram. To ostaje kao zadatak naše filozofije, sadašnje i one buduće.
Ali baš u ovom trenutku ne mogu da se ne sjetim našeg prvog susreta, u zimskom semestru 1945-1946. Kao brucoš, student književnosti, koji se spremao u idućem semestru prijeći na filozofiju, došao sam na sastanak debatnog kluba studenata filozofije. Ti si bio predavač, a sjećam se točno i naslova: “Dijalektika je spoznajna teorija Hegela i marksizma” (što je – kako znamo – teza iz Lenjinovih Filozofskih bilježnica). Svi smo mi u to vrijeme čitali Hegela, Marxa i Lenjina, no dok smo mi ostali tek započinjali ozbiljnu lektiru Hegela, Ti si se već tada suvereno kretao kroz Hegelovu misao, kao i kroz cijelu povijest filozofije. To zapravo i nije bilo studentsko predavanje; govorio si kao profesor, pomalo već u svom kasnijem stilu, kao “profesor za profesore”, kako su govorili o Maxu Weberu.
Bilo je tu i dobro verziranih diskutanata, pa iako su to bili uglavnom brucoši, bili su ipak već pravi studenti filozofije, pa se nisam usudio ući u diskusiju. Ali prišao sam Ti poslije predavanja i iznio zapažanja, pa smo se zadržali u dužem razgovoru. Takvim kakvim sam Te tada upoznao uvijek si i ostao. Kretao si se u krugu prijatelja, kolega (iz naše i mlađih generacija) i studenata zainteresiranih za filozofski razgovor, ali bio si spreman za diskusiju i sa svakim izvan tog kruga tko je htio s Tobom razgovarati. Za razliku od onih (među koje i sam pripadam) koji su bježali od društva ne bi li više napravili za sebe, Ti si svoje vrijeme velikodušno poklanjao drugima, potičući na mišljenje i na smisao življenja. To darivanje doduše nisi ni osjećao kao teret jer si imao potrebu da svoje uvide saopćiš i da ih u dijalogu s drugima provjeriš.
Posljednji put vidio sam te prije nepuna dva mjeseca na simpoziju o Heideggeru. Taj je mislilac krajem četrdesetih godina postao Tvoja glavna inspiracija i preokupacija, pri čemu, družeći se s Heideggerovom mišlju nisi prestao da se družiš ni s Platonom, Aristotelom i drugim velikim misliocima. Dobro se sjećam tog vremena Tvog opredjeljivanja za Heideggera. Sjedili smo zajedno na zanimljivim predavanjima profesora Marijana Tkalčića o Kierkegaardu, Heideggeru i Sartru i poslije predavanja diskutirali. Mnogi od nas su poželjeli tada čitati Heideggerove radove. Ali kasno! Ti si prvi shvatio Heideggerovo značenje, a jedini primjerak Sein und Zeit-a u zagrebačkim bibliotekama bio je već u tvojim rukama.
Uplašio sam se kad sam te, poslije više mjeseci, ugledao na tom simpoziju. Bio si mršav, djelovao si umorno i izmučeno. No kad si uzeo riječ u diskusiji, odmah je sve bilo drukčije. Govorio si, kao i nekad, svježe, koncentrirano i mjerodavno. U nevezanom razgovoru, u pauzi, upitao si me da li sam vidio intervju Alexandera Schwana o Heideggeru, upravo objavljen u jednom njemačkom časopisu. Stjecajem prilika taj sam intervju bio pročitao, jer sam tih dana dobio separat od autora. Bio sam uvjeren da sam jedini u Zagrebu pročitao taj tekst, a Ti si ga već bio pronašao i prostudirao. Tako sam vidio da kao i nekad ažurno pratiš najnoviju stručnu literaturu.
Jedan sam Ti detalj tom prilikom zatajio. Nisam spomenuo da se iz Schwanove posvete vidi kako mi taj separat šalje iz bolnice. Imao sam neki loš predosjećaj, pa tu riječ – “bolnica” – nisam htio izgovoriti pred Tobom. Ali Ti si je sam upotrijebio spomenuvši da ćeš možda uskoro u bolnicu na neku lakšu operaciju. I doista, uskoro si se našao na operacijskom stolu, prije nego što si bio naumio.
U tom nevezanom razgovoru upitao si me također da li sam u posljednje vrijeme bio u našem zajedničkom rodnom gradu – Karlovcu. To stalno raspitivanje o Karlovcu uvijek me je zbunjivalo. Napustio si taj grad kao dijete i odrastao u Zagrebu. No i to je bila jedna od Tvojih odlika – volio si gradove, ulice, obične ljude i svakodnevne događaje. Tvoja misao nije lebdjela iznad svakodnevice, nego je polazeći od svakodnevnog prodirala u najdublje temelje egzistencije.
Hvala Ti za sve što si učinio za našu filozofiju!
*govor na sahrani Vanje Sutlića 18. prosinca 1989. godine
**izvor Politička misao : časopis za politologiju, Vol. 26 No. 3, 1989.
