“Njezin opus je jedinstven unutar hrvatske književnosti i kulture i zaslužilo je da se analizira. Nije bila od velikih rasprava. Bila je vrlo lucidna i birala je neobrađene teme koje je morala jako mnogo istraživati”, prisjeća se Irene Lukšić, svoje kolegice književnice, ali i prijateljice od studentskih dana, Božica Brkan koja je gostovala u utorak na Zavičajnoj čajanci u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu, koju je ta ustanova u kulturi organizirala zajedno s Maticom hrvatskom, na 67. rođenja i dan prije prve godišnjice smrti ove zaslužne Dugorešanke koja je imala status prijateljice karlovačke knjižnice.
“Utrošila je sebe, a nije joj uzvraćeno na prikladan način, unatoč tome što je dobila bitna priznanja. Nije bila jedna od onih koja bi se bavila samopromocijom”, dodaje B. Brkan.
“Slične smo jer smo cure iz provincije. Bile smo ambicioznije od sredine, a i talentirane. Bez obzira na sve, bile smo na elitnom fakultetu, a zbližile smo se i zbog sličnih interesa – ona je upisala komparativnu književnost i rusistiku, a ja komparatistiku i polonistiku. Prepoznale smo se i u skromnosti, po odijevanju, a bile smo obje i velike radilice – radije bismo kupili knjigu nego ručak. Ulagale smo u sebe. Imala sam možda laganiji put jer sam imala obitelj koja me mogla podržavati, no samački život je bio njezin izbor i bio je lijep”, nastavlja B. Brkan.
- Irena je napravila posao za koji inače treba nekoliko ljudi. Kada je počela prevoditi ruske disidentske pisce svima je to bilo čudno, a potom su radili na te teme doktorate. Upravo je Irena to prevodila i popularizirala. Možda bi se mogao napraviti i skup posvećen njezinom radu. Umjesto da je promovirala sebe, stvarala je za hrvatsku značajan opus – ističe B. Brkan.
Književnik Željko Mavretić apelira da se ukleše ime I. Lukšić na njezinoj nadgrobnoj ploči.
- Može se dopisati i da je bila hrvatska književnica – dodaje Mavretić.
I. Lukšić je preminula u rodnoj Dugoj Resi. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je 1978. godine diplomirala studij rusistike i komparativne književnosti. Doktorirala je na istom fakultetu 1996. godine. Počela je objavljivati sredinom 1970-ih, prvo kao novinski pisac i prevoditeljica, a krajem tog desetljeća se javlja i prvim pripovijetkama.
Prvi roman, “Konačište vlakopratnog osoblja”, objavila je 1981. godine. Objavila je potom djela “Zrcalo” (1983), “Sedam priča ili jedan život” (1986), “Traženje žlice” (1987), “Noći u bijelom satenu” (1995), “Povratak slomljene strijele” (2000), “Sjajna zvijezda Rovinja” (2001), “Krvavi mjesec nad Pompejima” (2002), “Ruska književnost u Svemiru” (2003), “Život laponske princeze” (2004), “Katalog važnih stvari” (2005), “Pismo iz Sankt Peterburga” (2006), “Ogledi o ruskoj književnosti” (2006), “Nebeski biciklisti” (2008), “Duga Resa – Ixtlan” (2008), “Dnevnici, snevnici, rječnici, dnevnička i esejistička proza” (2009), “Vjesnici nove književnosti” (2010), “Blagovati na tragu klasika” (2011), “Gradovi, sela, dvorci” (2012), “Očajnički sluteći Cohena” (2013), “Idoli i barabe” (2014), “Klasici ostavljeni mačkama” (2015), “Berlin-Pariz” (2016) i “Sve o sestri Robina Hooda” (2018).
Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik.
Objavila je uredničke knjige “Soc-art” (1998), “Ruska emigrantska književna kritika” (1999), “Hrvatska/Rusija” (1999), “Hrvatska i svijet” (2002), “Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata” (2006), “Šezdesete” (2007), “Brodski” (2007) i “Sedamdesete” (2010). Uredila je i antologije ruske književnosti, 1998. “Nova ruska poezija”, “Jednostavna istina” i “Antologija ruske disidentske drame”, a 2004. godine antologiju ruske emigrantske književnosti s kraja 20. stoljeća “Treći val”.
Uređivala je biblioteke “Književna smotra” i “Na tragu klasika”. Bila je članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa te suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Radila je na najvažnijim hrvatskim enciklopedijskim izdanjima te na američkom Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography. Povremeno je nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu, a sudjelovala je i na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija.
Dobila je, između ostalog, Zlatnu plaketu Matice hrvatske za “Dnevnik Dragojle Jarnević” koji je priredila za tisak (2001.), “Kiklop” za najbolju biblioteku “Na tragu klasika” 2007., 2008. i 2009., “Kiklop” za urednicu godine 2011. i 2012., “Kiklop” za knjigu eseja “Gradovi, sela, dvorci” 2013., godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja za najbolji prijevod fikcionalnog djela 2009. i Nagradu “Iso Velikanović” Ministarstva kulture za najbolji prijevod 2011. godine.
Dostupan je tonski snimak skupa.
