Knjiga je namjerno mala, džepnog formata. Zamišljena je kao manifest, kao izravan tekst i uputstvo. Vrlo je normativna. Za razliku od drugih naslova koje sam napisao ne bismo li shvatili povijest, ovu sam napisao ne bih li sebi i drugima pomogao da promijenimo svakidašnjicu jer je to jedini način da stvorimo povijest.
Djelo se naslanja na pretpostavku da živimo velik povijesni trenutak. Ovo je vrijeme kada je mnogo važnije što radimo svakoga dana nego u neka druga vremena. Iako sam Amerikanac, većinu života sam proveo u Istočnoj Europi ili učeći različite jezike kako bih shvatio mračna razdoblja europskog dvadesetog stoljeća. Nisam se time bavio kako bih mogao komentirati stanje u Sjedinjenim Državama u 2017. godini, ali mi omogućava i motivira da to učinim. Važno je što postoji genealogija problema i što su poznanici prošli ta razdoblja ili pisali o njima. Moja je privilegija da imam misaoni kontakt s njima. Knjiga nas povezuje s njima, ne samo one koje sam osobno poznavao, nego i one koji su mudro pisali u i o sredini 20. stoljeća.
Imao sam osjećaj da se ova knjiga morala dogoditi zbog 1989. godine – pratio sam kako u Istočnoj Europi odrastaju naraštaji u slobodi. Oni kojima se divim su također rođeni u slobodi i koji su svjedočili kako im izmiče. Knjiga uči i o 21. stoljeću, i to od onih koji su mlađi od mene, a koji su već proživjeli ono u Istočnoj Europi što se nama upravo događa u Sjedinjenim Državama.
Što sam naučio? Prvo, režimi se mogu mijenjati. Ne sjećati se više osjećaja slobode, manjak pouzdanja to što je istinito, osjećaj da poredak izmiče, događa se, i to stalno, jedino se nije dogodilo nama, a može. Ako Amerikanci uistinu vjeruju u slobode koje deklariraju, neka to pokažu. Drugo, narodi kroz povijest koji su doživjeli takve promjene režima i oduzimanja sloboda nisu toliko različiti niti udaljeni od nas Amerikanaca. To su ljudi poput nas, sa sličnim stavovima, navikama i iskustvima. Dakle, od takvih naroda možemo učiti. Treće, promjena na neslobodno društvo je brza. Čak i kada nije riječ o čistoj revoluciji, promjena režima se može izvesti kroz tri godine. To znači da se važni događaji odvijaju, a na njih nismo koncentrirani jer se bavimo svakodnevicom. Taj varljivi osjećaj da se ništa ne zbiva omogućuje brzinu promjene režima. Četvrto, ideje su bitne, a naš manjak interesa za njih ih neće učiniti nebitnima. Oni koji teže moći uglavnom imaju jasan svjetonazor. Ideje se mogu ostvariti. Nisu sve ideje varijante liberalizma, nego su posve drukčije. Peto, nepovjerenje i osjećaj nesigurnosti pomažu promjeni režima. Ako ne vjeruješ nikome i smatraš da je sve neistina, vladavina prava ne može djelovati, a onda pada demokracija. Ne moramo se slagati oko svega, ali da oko toga da postoji svijet i da u tom svijetu postoje činjenice. Oni koji podrivaju to povjerenje nasrću na samo srce demokracije. Šesto, shvatio sam se izgradnja autoritarnih sustava i režima oslanja na narod, njegovu prilagodbu i pomoć.
*predstavljanje knjige “O tiraniji” u sklopu programa “Politics and prose”
