Vidjevši plakat predstave „Crnogorac u krevetu“ koji navodi da se radi o uvijek rasprodanoj urnebesnoj komediji, supruga i ja smo odlučili provesti zabavnu večer te smo kupili karte koje su se prodavale po 60 kuna.
Prilikom kupovine smo uvidjeli da je gotovo cijela sala Doma oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“ bila ispunjena posjetiocima, najvećim dijelom Karlovčanima vjerojatno željnim zabave i onog tipa smijeha kojeg samo kazališne daske mogu stvoriti.
Ne mogu govoriti o ovim dolazećim predstavama, ali mogu i htio bih nešto reći o doživljaju spomenute predstave “Crnogorac u krevetu” na koju smo, na žalost, potrošili i vrijeme i novac.
O „urnebesnoj komediji“ ne može biti riječi. Iz gledališta se mogao čuti tek poneki i povremeni smijeh šačice istih gledatelja koji su cijelih oko sat i pol trajanja komada očekivali nešto čemu će se zaista i smijati i nasmijati. Od urnebesnih komedija se očekuje da nasmiju i čitavu publiku, a ne tek pojedince. Takve su predstave „5 žena.com“, koju režira Rene Bitorajac, i „Muškarci.hr“ redatelja Marija Kovača. Komedije su to u kojima ne samo da se smije cijela publika, nego to čini i tijekom skoro cijele predstave i sve to uz istu cijenu ulaznice – 60 kuna.
Teme o odnosima između žene i muškarca doista jesu uvijek i svakoj publici aktualne i izvrsna su podloga upravo za kazališnu komediju te su u povijesti kazališta, iako ispisane i odigrane u bezbroj varijanti, i dalje neiscrpljena tema. Kod gore spomenute dvije zagrebačke predstave te su teme i dramaturški obrađene suvremeno. Kod “Crnogorca u krevetu”, međutim, čak i prosječan gledatelj u Hrvatskoj mora se zapitati ima li još, postoji li još, je li moguć, tako primitivan, nazadan i očajan odnos muškarca prema ženi kakav nam dvoje glumaca, bolje rečeno glavni glumac i autor Peđa Šuškavčević u “Crnogorcu u krevetu” nastoji prikazati? Prikazani odnos je žalostan i anakron kao i nastojanje da se takav jedan odnos koristi za nasmijavanje.
Bilo je naprosto neugodno pratiti taj tekst koji je bio posve zastario, tužan i tragičan. u današnjim vremenima i koliko-toliko normalnim odnosima supruga prema svojim suprugama. Ne vjerujem da se ijedan od u gledalištu prisutnih muškaraca vidio i približno takvima, odnosno kao i da je ijedna žena svog supruga i približno vidjela takvim. Otuda i čuđenje iz kojeg, vjerujem, spontani onaj opuštajući smijeh karakterističan za dobre komedije i nije mogao nastati. Prema količini smijeha u gledalištu, danas u 21. stoljeću i oko 30 godina nakon propasti bivše države i njenih “bratskih” republika, karlovačka publika zaslužuje više i veću kvalitetu od ovog komada.
Kako vidimo i nakon ove predstave u najavi narednih i skorih u istoj karlovačkoj dvorani jesu i „Balkanski sex i grad“, „Čipka i čokolada“, „Prvi muževi bacaju se u vodu“, „Udaj se muški“. Da tu netko i zarađuje ne dvojimo, i to je jedan posve normalan motiv organizatora i izvođača, ali ovako djeluje da je navodno samo iz tog interesa bilo potrebno na njihove plakate staviti natpise “urnebesna komedija“, „uvijek rasprodano” i slično. Karlovčanima potrebno nuditi predstave takvih slogana i naziva kako bi se prodao što veći broj karata? Sjećam se, primjerice, jednog već vrlo davnog filma na kojeg su me ovi nazivi podsjetili. Taj uradak se zvao “Hopa-cupa u krevetu” i razina kvalitete je pripadala filmskom dnu, no, istina, u oskudnijoj ponudi filmova u to vrijeme, jedno vrijeme jest punio blagajne, a posjetioci kina bili su uglavnom vojnici i tinejdžeri.
Nisam, na žalost, pročitao sve kritike o “Crnogorcu u krevetu”, ako ih je itko iole neovisan i pisao o toj predstavi. Usput rečeno, jedva sam doznao kontakte organizatora, Udruge za poticanje glazbeno-scenske kulture “Showtime” iz Labina, tako i domaćina koji mu je ustupio prostor. Ne bi li bilo zanimljivo i korisno da se nakon predstave posjetiteljima ponudila manja anketa s pitanjima o doživljaju ove predstave, u formatu manjeg letka, primjerice, s mogućnošću davanja „loše“, „dobro“ ili „odlično“ ocjene, a sa ciljem stalnog poboljšanja kvalitete onoga što ovaj organizator, kao i davatelj ovog prostora Karlovčanima za njihov novac želi nuditi?
Pored rečenog o samoj predstavi, osvrnuti se treba i na organizatore prostora. Ako se moglo znati, a jest, koliko je ulaznica prodano (čitava ova velika dvorana bila je ispunjena, a to je blizu osam stotina sjedala), naprosto nije jasno zbog čega je organizator propuštao posjetioce samo kroza samo jedan ulaz kad se zna da ih ima i moglo ih je biti, još barem dva ili tri. Posljedica je bila da su gledatelji vrlo sporo kretali prema ulazu u dvoranu, a svi ušli su čak oko 15 minuta kasnije od najavljenog vremena početka. Tako, od kad je započeo, i sam ulazak trajao je gotovo pola sata, što nije ni čudno s obzirom da je karte pregledavala i ljude propuštala samo jedna osoba i na samo jednim vratima ne širim od oko 90 centimetara. Naravno, ovaj detalj organizatora-davatelja prostora nije zanemariv, ali i on bi se lakše podnio ili zaboravio da je ova predstava bila i dala ono za što su nam navedeni plakati gotovo pa jamčili. Nadalje, neshvatljivo je da je publika morala čuti i plesnu muziku, izvođenu u susjednim prostorima ove dvorane, istovremeno kad se održavala i predstava. Najavljene tri gorenavedene dolazeće predstave vjerojatno pozivaju na sličan “urnebesni smijeh“. Nakon ovog iskustva s “Crnogorcem u krevetu” nisam siguran koliki će broj Karlovčana napuniti „Zrinski“, sigurno to znam samo za dvije osobe.
Ponuda kazališnih predstava je danas velika i raznovrsna, pogotovo ako se u obzir uzme i nedaleki nam Zagreb i ono što njegova kazališta i organizatori nude. Svakako da i dodatan trošak na cijenu puta pri tome za Karlovčane nije nebitan, ali nakon kvalitetne predstave i njenog doživljaja taj trošak je zapravo malen. Ovako, i nakon predstave poput “Crnogorca u krevetu”, onih 60 kuna koliko je stajala ulaznica i dva sata utrošenog vremena mogu ispasti puno skuplje.
Želio bih da se ovaj osvrt shvati kao dobronamjeran, kao informiranje i putokaz kako dalje ili što poboljšati u kazališnoj ponudi karlovačkoj publici koja i želi i zaslužuje dobre predstave. Već i zdrave konkurencije radi, bilo bi poželjno pokušati i nama Karlovčanima predstaviti, odnosno ponuditi i posjete/gostovanja provjereno dobrih kazališnih kuća iz Zagreba u Domu „Zrinski“, koji ima i dostatno kvalitetnu pozornicu, kao i sposobnost prihvata velikog broja gledatelja, pa i za nešto veću cijenu ulaznica, ako treba. Možemo li kao građani i takvo što očekivati?
