Na Valentinovo je u Karlovcu gostovala predstava “Crnogorac u krevetu”, najavljena kao urnebesna komedija, mada nije baš bila urnebesna, ali, u redu, bila je komedija. Tko mi je kriv što sam očekivala više? Očito je da sam razmažena dinamičnim humorom Karlovačkih pelivana koji su mi daleko bliži od crnogorskog humora. No, kad sam već platila, prihvatila sam i drukčiji humor od onog na kojeg sam navikla.
Ali ako sam već platila gledanje predstave, nisam platila i dodatne programe Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“ – u sporednoj dvorani se održavala neka veselica s plesnom glazbom koja se vrlo jasno čula u dvorani na balkonu i ometala praćenje predstave. Pretpostavljam da ni sami glumci nisu time bili oduševljeni, ali njihov profesionalizam je to nadigrao.
Kazališni program je počeo gužvom i guranjem na ulazu, prekasnim otvaranjem vrata za publiku, nepostojanjem kontrole karata na balkonu… Zbunjeni, sjeli smo na svoja mjesta. Dvorana se popunila i predstava je počela s 20 minuta zakašnjenja.
Gledam uokolo, drvena oplata balkonskog zida prekrivena je slojem prašine, ljudi iz prvih redova poslagali na nju jakne i obrisali većinu. Prašina je i po reflektorima, na drvenim daskama pozornice, sve u svemu, dojam zmazanog i zapuštenog mjesta.
Karlovačka publika je na balkonski zid poslagala, uz jakne, i sokove i čips pa sve čekam kad će nešto odletjeti dolje u publiku i zveknuti nekoga u glavu. Naslikavanje selfija traje još dugo nakon početka predstave, ekrani mobitela šaraju svjetlost u mraku, a dvije kokoši nikako da dovrše tračersku partiju. Nisam ni ja nešto fina, došla sam u trapericama i jakni, znajući da ne idem u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i da ću jaknu morati držati u krilu, no ipak, postoji elementarna kultura koju poštujem kao i trud glumaca da predstavom nasmiju publiku, što nije lak zadatak.
Nekoliko puta tijekom predstave zazvoni nekome mobitel pa se kopa po torbicama u pokušaju njegovog pronalaska, vadeći sve živo iz nje, po zvuku bi se reklo da je šuškava vrećica bombona, škrnecla od jutrošnjeg peciva i plastično-aluminijski kvrckavi omot pastila za grlo. Ne znam smeta li me više ovakvo ponašanje ili snimka „molimo vas da isključite vaše mobilne aparate“ u Gradskom kazalištu „Zorin domu“. Ipak, sad mi je jasno zašto ta snimka mora biti emitirana.
Dakle, sjedim i gledam predstavu, iz sporedne dvorane Doma HV trešti muzika, svakih desetak minuta zazvoni mobitel ili netko upali snimanje s blicom. Možda bi me malo više dojmila predstava da je publika normalnija, ali publika je samo refleksija općeg stanja. Moja je greška što sam očekivala drugačiji humor i nisam proučila kritike. A kritike nisam proučila jer ih niti nema. U zadnje vrijeme rijetko postoji riječ kritike kao refleksije kazališne predstave, danas je sve svedeno na kratki blic pojam koji obično stoji na vrhu plakata i piše nešto poput „urnebesna hit-predstava rekordne gledanosti“, i to je ujedno i rezime kritičkog osvrta. Nisam zadovoljna time, ali opet, tko mi je kriv što stalno očekujem, očito, nešto nerealno?
Predstava ima zanimljivih dijaloga, blagi osmijeh mi je na licu, monolozi su čak i smješniji od dijaloga, ima nekoliko zaista urnebesnih provala. Glumački par izvanredno prenosi atmosferu stereotipa na temu Crnogoraca i muško-ženskih odnosa, vidi se da imaju puno „utakmica u nogama“ i na zanimljiv način komuniciraju s publikom.
Pljesak publike je formalan, ne ostavlja glumcima mogućnost izlaska na bis, a dio publike se diže i oblači jakne isti tren kad se ugase svjetla pozornice, ne pokazajući namjeru aplaudiranja kao zahvale za dobru predstavu. Podsjetilo me to na nedavno otkazivanje standup nastupa u jednom karlovačkom klubu zbog nedostatka zainteresiranosti istih onih koji se žale da se u gradu ništa ne događa, a ne žele prstom mrdnuti da podrže kad se nešto događa. Asociralo me to i na gostovanje vrhunske baletne predstave Boljšoj teatra pred koju godinu, kad je dio publike u prvim redovima veselo pljeskao na svaki skok baletana kao da gleda olimpijsko natjecanje u skoku u vis, na opće čuđenje plesača. I sad kad me krenulo, otvorila se Pandorina kutija misli i premišljanja kuda to ide kultura nas s ovog prostora i je li Mike Judge, redatelj futurističke filmske komedije Idiocracy, snimio ipak dokumentarac.
