Političari prodaju nadu i promjenu, a Barack Obama je u tome bio izuzetan. Do njega smo imali turbulentne predsjedničke mandate od napada 11. rujna 2001. godine, preko rata zbog nepostojećeg oružja za masovno uništenje, sudjelovanja Sjedinjenih Država u iračkom građanskom ratu… Ljudi su se nadali promjeni. Obama je nudio naraštajnu promjenu, bio je povijesni kandidat kao možebitni prvi afroamerički predsjednik i apelirao je na jedinstvo američke nacije. Taj poziv na zajedništvo je uvijek bio privlačan u Sjedinjenim Državama, mada politika podjela kojoj svjedočimo upravo predstavlja promjenu u odnosu na tu ujediniteljsku poruku.
Bilo je izuzetno izazovno stoga voditi predsjedničku kampanju Johna McCaina. Pravovremenost je podcijenjena vrlina u američkoj politici – od 1900. godine su samo bila samo tri izbora na kojima je pobijedio kandidat stranke koja brani položaj u Bijeloj kući. Posljednji put kada se to dogodilo, Ronald Reagan je imao 69 posto podrške u javnosti na izlasku iz Ovalnog ureda, a naslijedio ga je George Herbert Walker Bush. George W. Bush je imao od 20 do 30 posto podrške birača kada je započet izborni proces za odabir njegova nasljednika, gospodarstvo je kolabiralo… Svi predsjednički izbori su na koncu izbor, ne referendum o trenutačnoj vlasti, ali smo predstavljali kontinuitet politika koje su postale vrlo nepopularne.
Sarah Palin, koja je bila McCainova kandidatkinja za potpredsjednicu Sjedinjenih Država, je korespondirala sa stvarnom srdžbom protiv elita. Nedavno je na Siciliji održana konferencija o globalnom zatopljenju koju su organizirali osnivači Googlea. Taj skup je privukao 147 privatnih mlaznih zrakoplova i 17 super-jahti. To je prosječnom čovjeku, koji smatra da elite gledaju na nj s visoka, apsurdno i opsceno. To su zaboravljeni ljudi. S. Palin nije imala strategiju nego je više bila intuitivna prerformerica koja je voljela svjetla pozornice i koja je njegovala tu srdžbu. Pripadala je tim ljudima – njezin je suprug bio član sindikata. Radila je kako bi se školovala, a zbog toga su je mediji ismijavali i prezirali, a nemali broj Amerikanaca se poistovjetio s njom, pa su shvatili da se ti informativni mediji sprdaju i s njima.
No, pogrešno je podjele u američkoj politici pripisivati S. Palin. One su uvijek bile dio američkog života i politike. Uvijek se tvrdilo da, osim u Vijetnamu, Amerika nije izgubila rat. No, ako živite u južnjačkim državama, to nije istina – ne samo da su vaši preci izgubili rat, nego ste i okupirani i poniženi. Taj osjećaj je uvijek bio dio američke politike, a postoje političari koji su uvijek igrali na kartu tih podjela. Ona je bila jedna od tih političara. Franklin Delano Roosevelt je spasio demokraciju spašavajući kapitalizam. Nije, kao što je to bilo drugdje, u kontekstu svjetske depresije, pogonio iliberalizam. U ovoj zemlji postoje regionalne, klasne, rasne i druge podjele i S. Palin je 2008. godine, u doba propale ekonomije i učinaka koje je to proizvodilo za obične radne ljude, koji se i dalje nisu od toga oporavili, koristila ta ogorčenja.
Pripadnica je prvog naraštaja političara postčinjeničnog okružja. Bila je serijski lažac. Desetine puta dnevno je izricala neistine ili ono što je pročitala na internetu. To poništavanje razlike između činjenica i fikcije, istine i laži je postalo endemično u američkoj politici, a započeto je tada. Do dana današnjeg ogroman broj građana smatra da Obama nije rođen u Sjedinjenim Državama, da je musliman i nema mogućnosti da se te ljude razuvjeri.
Gospodarski kolaps iz 2008. godine i gospodarstvo koje je Obama naslijedio je ono što je odredilo ovaj naraštaj, čak i više od terorističkog napada iz 2001. godine, i to je uvelike odredilo američku politiku. Od tada imamo kao faktore podjele između onih koji čine jedan ili deset posto populacije i koji žive bolje nego bilo koji ljudi u povijesti civilizacije i ti ljudi imaju mnogo više zajedničkog sa sličnima u Sydneyju, Ženevi, Rimu ili Briselu nego s vlastitim sunarodnjacima. S druge strane imamo srednju klasu koja vjeruje da će njihovoj djeci biti gore nego njima, da je vjerojatnije kako će pasti na društvenoj ljestvici nego se uzdignuti i da ih neprilika dijeli od propasti. S treće strane imamo 42 posto građana koji nemaju spremljeno četiri stotine američkih dolara za hitne slučajeve. Bilježimo pad životnog vijeka bijelih muškaraca u dobi od 40 do 50 godina, porast broja umiranja na porodima, porast broja mrtvorođenčadi, epidemiju zlorabe narkotika, što će pomesti stotine tisuća ljudi u sljedećih deset godina… Ti ljudi s dna vide da za one na vrhu vrijede drugačija pravila nego za njih. Milijuni obitelji je ostalo bez poslova i domova, a bankari su zadržali svoje bonuse i niti jedan od njih nije zatvoren. Nezavisni progresist Bernie Sanders i američki predsjednik Donald Trump u suštini imaju istu poruku – obojica tvrde, mada na drugačiji način, da oni s vrha rade protiv onih s dna. Ta poruka mijenja političku geografiju na liniji lijevo-desno kakvu smo poznavali donedavno.
Nastupaju tada i novi akteri. Pogrešno je razumijevati nastanak Pokreta čajanke (Tea Party Movement) samo kao na reakciju na Obaminu vlast – jednako je to reakcija na vlast Busha mlađeg. Glasači Republikanske stranke su pratili kako republikanci u Kongresu i Bush troše nemilice, a na kraju i kako se spašavalo banke s 800 milijardi američkih dolara. Prema tome je nastao otpor. Obama je imao obvezu upravljati zemljom na način koji neće uzrokovati svjetsku gospodarsku depresiju kakvu nismo vidjeli od 1930-ih godina. U kulturi u kojoj su uzbuđenja na informativnim radijskim postajama i kablovskim televizijskim kanalima financijski itekako isplativa obrazovao se opozicijski pokret pogonjen politikom podizanja tenzija.
Vašingtonsko vodstvo Republikanske stranke je primijetilo povećanu energiju i entuzijazam u bazi (grassroots), a cilj je, nakon što izgubite izbore za oba doma Kongresa, postići dobar rezultat na sljedećim međuizborima (mid-term). Stoga je vodstvo odlučilo iskoristiti energiju novog pokreta koji je naposljetku preuzeo Republikansku stranku i konzervativni pokret, preoblikovao Republikansku stranku iz alata konzervativizma u alat rasne i ekonomske srdžbe, u populističku političku stranku.
Oštećeni politički sustav je doveo do poništenja kompromisima sklonog centra preko manipulacija izbornim jedinicama te tehnološkim napredovanjem koje je omogućilo da političari biraju birače, umjesto da birači biraju političare. Kada imate predizbore koji određuju kandidata u srezu u kojemu druga stranka nema baš nikakvih izgleda, ne postoji reakcija na javno mnijenje. Uporno gledate kako ogromna većina građana smatra da treba imati zdravorazumski pristup imigraciji, a nakon deset godina rješenja i dalje nema, ili ogromna većina smatra da nam treba zdravorazumsko rješenje za masakre počinjene vatrenim oružjem kojima svjedočimo svakodnevno diljem zemlje, a Kongres ne reagira jer inače ne reagira na široko javno mnijenje nego na mnijenje najgorljivijih glasača koje potiče medijska industrija vrijedna milijardu dolara – to je publika, to su glasači.
Teško je biti predsjednik. Veliki predsjednici su postizali kompromise. Predsjednik Obama to nije mogao, a uzrok bi mogao biti na drugoj strani. Jednostavno ne možete postići dogovor s onima koji ga ne žele. Ne možete popraviti lude, a dobar dio takvih je izabran u Kongres na valu Pokreta čajanke, a s njima nema dogovora.
Republikanci i demokrati su pitanje imigracije pretvorili u pitanje političke kampanje isključivo i to je onemogućilo rješavanje problema. Republikanska stranka predvođena Bushom mlađim je 2004. godine pobijedila na izborima s 43 posto potpore Hispanoamerikanaca. Te su glasače Republikanci na kraju u potpunosti izgubili neprijateljskim porukama. Djeluje kao da je riječ o namjeri, strategiji, da se antagonizira najbrže rastuća demografska skupina u zemlji i, kako će i dalje rasti, Republikanska stranka će za takvu retoriku platiti veliku cijenu narednih desetljeća. To je pitanje koje uzbuđuje aktiviste obje strane posredstvom masovnih medija. Ako biste pitali prosječnog Amerikanca kako bi riješio taj problem, odgovorio bi da bi ga riješio u tri sata, kada bi imao moć. Svi se slažu da granica treba biti sigurna, da one koje dolaze treba uvesti u sustav i da ilegalni migranti trebaju platiti kaznu. Ali sam problem i njegova mogućnost da uzbudi onemogućuje rješenje.
Imali smo predsjedničke izbore na kojima je pobjednik tvrdio da ćemo izgraditi granični zid kojeg će platiti Meksiko. To je fantazija! Dakle, vidimo nestajanje granice između stvarnosti i fantazmi, što potiču kablovske televizije, radijske postaje i Internet. Recipročno nepoštenje vidimo i na ljevici. Kada demokratski kandidati obećavaju besplatne usluge svima, stotine trilijuna dolara novog troška, riječ je o jednakoj fantaziji kao onoj da će Meksiko platiti zid na granici sa Sjedinjenim Državama. No, nestajanje granice između stvarnog i nestvarnog se dogodilo.
Obama je dva puta legitimno izabran i razumljivo je da je htio provesti svoje politike, s ili bez suradnje Kongresa koji je postao nefunkcionalan – zakonodavna vlast jednostavno ne djeluje. Obama je izdavanjem uredbi djelovao pragmatično nastojeći pronaći rješenja za potpunu opstrukciju politika ne na temelju neslaganja nego na čistom kontriranju, što je, naravno, užasno za zemlju. Kada bi koristio uredbe da premosti taj problem optuživan je da koristi ovlasti Kongresa, da se ponaša poput diktatora i slično. Posljednjih desetljeća vidimo povećanje moći Predsjednika i treba provesti raspravu o ponovnoj uspostavi ravnoteža između izvršne i zakonodavne vlasti. No, to je pitanje za uljuđenu javnu raspravu i raspravu u sklopu političke znanosti. No, takve rasprave su na razini rasprava o istraživanju Neptuna jer, da bi se takva reforma provela, potrebna je reforma zakonodavne grane vlasti, a to izostaje.
Na Trumpa uopće nije utjecao establišment niti njegove politike. Očito je intuitivan. Informira se prateći informativne programe elektroničkih medija i na društvenim mrežama i svoj prostor je pronašao metodom čačkanja i isprobavanja što mu donosi pozitivne reakcije. Prije kandidature je poticao rasne netrpeljivosti preispitivanjem porijekla predsjednika Obame (birther issue). Nakon osmogodišnje Obamine vlasti i s fatalno manjkavom kandidatkinjom Demokratske stranke za mjesto Predsjednika, Trumpova poruka netrpeljivosti je upalila.
Nije ključno pitanje što su vodstva dviju stranaka krivo shvatili glede Trumpa nego glede zemlje koju bi trebali voditi, a ta zemlja vidi elitu koja je izvan doticaja s njom, koja je bez kontrole, koja se bogati javnim resursima i na račun javnog interesa. Demokratska stranka je za Predsjednika kandidirala savršeni arhetip političara kojeg ti ljudi preziru.
S. Palin je bila krajnje nesposobna, međutim njezina kandidatura predstavlja kulturni trenutak kojeg je najbolje očitovao republikanski kongresnik iz Južne Karoline Joe Wilson koji je za govora o stanju nacije viknuo predsjedniku Sjedinjenih Država: „Lažeš!“. Nekoliko godina ranije bi zbog takvog istupa dao ostavku osramoćen, a na to bi ga pozvala vodstva obiju stranaka, no sada je zbog toga prikupio preko noći nekoliko milijuna dolara donacija. Ako ste neki jadni kongresnik koji se šlepa uz stranku kako bi prikupio sitne donacije, donesete nakon tog događaja prikladne zaključke. Dakle, nema više sankcija za nepoštenje i ludilo – nagrađuju se u našem političkom sustavu. Na kablovskim informativnim programima nećete vidjeti državnike, nego insajdere. Što su luđi, to su prihvatljiviji takvim medijima, a ne postoji bolje utočište za luđake od kanala Fox News. Ta je televizija postala pogon Republikanske stranke, ta je partija postala dodatak televizijske kuće, a političari dio strukturnog odnosa redakcije i kampanje. Politika je postala zabava u kojoj sve može biti istina, svaka laž može biti stvarnost i ozbiljan posao, problemi života i smrti s kojima se politički lideri suočavaju u opasnom svijetu bivaju zanemareni u raspravama jer su dosadni i ne podižu gledanost. To je prijetnja američkoj demokraciji. Abraham Lincoln je razumio da prijetnja za Sjedinjene Države neće doći izvana, nego iznutra. Demokratska republika – a najstarija smo na svijetu – ovisi o informiranom građaninu i istini. Bez istine nema odgovornosti, a bez odgovornosti nema zdrave i djelatne demokracije. Diljem svijeta vidimo regresiju demokracija, što potiče svijet društvenih mreža u kojemu je istina poništena.
Republikanski glasači su vjerovali da Obama s pomoći suglasnog i korumpiranog republikanskog establišmenta razara Ameriku. Tražili su snagu. Vidjeli su naraštaj republikanskih političara koji su se ulizivali kanalu Fox News, a onda Trumpa koji se suprotstavio toj televiziji. Trump je pobijedio – slomio je Fox. Tako je postao kralj republikanske politike.
Da bi preživjela, nacija treba vjerodostojnost, integritet, istinu. Sve je to Trump napao i degradirao. U tome je uspio jer za to ima potražnju. Naravno da je ismijavajući McCaina i njegovih vrlina užasno s Trumpove strane, no zastrašujuće je da ga zbog toga birači nisu kaznili.
Kada u Sjedinjenim Državama vidite gomilu političkih aktivista koji pozivaju skandiranjem na zatvaranje Hilary Clinton bez prethodnog postupka je dokaz iliberalnih stremljenja. Ideje da ne zatvaramo političke protivnike, nego s njima raspravljamo, i da je sudstvo slijepo na stranačku pripadnost te da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno su temeljni principi američkog sustava, a vidjeti nadirući iliberalizam diljem zemlje i u Lincolonovoj stranci je zaprepašćujuće. Posljedice toga su slabljenje sustava i erozija naše demokracije.
Nije se dovoljno govorilo o institucionalnom neuspjehu Demokratske stranke i njezine kandidatkinje koju je Trump pobijedio. Svi vole razmatrati poveznicu od S. Palin do Trumpa, ali prava je poveznica između Billa Clintona i Trumpa. Što je Clintonova baština? Demokrati i zemlja trebaju ozbiljno razmisliti o tome da je Clinton amortizirao sve afere i optužbe i time se erodirao svaki standard u politici. Razmislimo samo o tome da su birači smatrali Trumpa poštenijim od H. Clinton. Možemo li za to kriviti glasače? Možemo li to pripisati samo uspjehu Trumpa i njegovih retoričkih sposobnosti? Možda, no mislim da je uzrok tome dublji.
Ruski predsjednik Vladimir Putin nas je prokužio – shvatio je kako posredstvom Fejsbuka može poticati američke podjele. Koliko god bili loši kanali kao što je Fox News ili kontaktni radijski programi u pogledu podizanja tenzija, ništa nije prijetnja demokraciji poput Fejsbuka. To je možda najveća prijetnja s kojom se demokracija ikada suočila, možda i veća od fašizma i komunizma jer su to ideologije utemeljene na lažima, a kada se laž suoči s istinom, istina pobjeđuje. Fejsbuk poništava sposobnost razlikovanja laži i istine. Kako ulazimo u doba društvenih medija i deep fake ere u kojoj je nemoguće raspoznati što je istina, a što nije, suočavamo se sa zastrašujućim posljedicama toga po demokratsku republiku.
Vidjeti kako se institucije degradiraju, a oni koji su posvećeni zemlji i javnom napadaju je sramotno jer, kada Trump kaže da je na njegovim skupovima najveći odaziv ikada, u biti poručuje da je istina ono što vođa kaže da jest. Ne želimo živjeti u zemlji u kojoj se istina određuje onime što tvrdi vođa. To je stvarnost izvučena iz romana Georgea Orwella „1984.“ kada Winstonu partijski službenik digne tri prsta i pita ga koliko je prstiju podigao. Winston kaže da vidi samo tri prsta. „Ali može biti da sam ih digao četiri ili samo dva“, odgovara mu ovaj. Poništavanje razlike između laži i istine je važno razumjeti jer je presudno za djelatnu demokraciju i degradacija tih instituta znači slabljenje našeg sustava – prvo se ne vjeruje više političarima, zatim institucijama, a potom čitavom demokratskom sustavu i demokraciji kao takvoj. Stoga ne iznenađuje zabilježeno uvećano nepovjerenje u demokraciju kao sustav bolji od alternativnih, što je nevjerojatno da se zbiva u Sjedinjenim Državama.
Sloboda govora, izražavanja i medija su temelji demokracije. Kada vidimo Predsjednika da napada medije, moramo se podsjetiti da je njihova uloga čuvati institucije demokratske republike. Novinari su raznovrsna zajednica međusobno povezanih aktera, nisu monolitni. Smatraju li milijuni da su mediji nepošteni i da s visoka gledaju na njih? Je li to genetski uzrokovano ili „palo s neba“? Nije. Teško je povratiti izgubljeno povjerenje. U tom kontekstu birači postaju savršen plijen demagozima kao što je Trump.
Trump zahtijeva poslušnost i ona je postala najveća vrlina u politici. Kada vidite potpuno servilnost zakonodavne vlasti prema izvršnoj, vidite potpuni odbačaj historijske odgovornosti i dužnosti. Demokratska i, još više, Republikanska stranka su posrnule institucije. No, i dalje su najveći jamci napredovanja ljudskog dostojanstva i slobode. Ne mogu više biti član Republikanske stranke koju je Trump toliko korumpirao i koja je potpuno kapitulirala. To više nije konzervativna stranka, nego populistička i iliberalna. I dalje sam vjeran svojim vrijednostima, ali ih ne mogu promovirati više kroz tu stranku.
Demokrati će napraviti veliku pogrešku ako na trampizam odgovore nepoštenim naprednjaštvom. Ako kažu da će svima dati besplatno zdravstveno osiguranje i školovanje, utrošiti trilijune dolara, iznose fantazme. U toj utakmici tako nastupati protiv Trumpa je kao utrkivati se s Usainom Boltom. Demokrati trebaju okupiti veliku koaliciju naslonjenu na demokratske vrijednosti koji su prijemčivi demokratima svih usmjerenja.
Trump je ponizio Ovalnu ured, kulturu, naš politički diskurs, i to tisuće puta. Rasist je i poticatelj rasizma. Imamo Predsjednika koji dijeli i priziva najgore aspekte američke povijesti i života. Republikanska stranka će biti u potpunosti transformirana, nagore, suradnjom s Trumpom. Trampizam je kancerogen i sve što dotakne će proždrijeti. Neće to zaobići niti Demokratsku stranku. To će se dogoditi, ako okrutnost, zloba, vulgarnost i neljudskost postanu dio srednje struje.
Svaki izbori su najavljivani kao prekretnički i historijski, da se njima izbjegava totalna propast. Možda je to baš istina glede narednih predsjedničkih. Država će se promijeniti na teško popravljiv način, ako Trump izbori drugi mandat. Trump je nesposoban, ali je pogrešno ne smatrati ga značajnim. Na kraju smo dugovječnosti sudionika Drugog svjetskog rata. Kada je Roosevelt postavio postratni svjetski poredak, kojeg su nastavili održavati predsjednici od Harryja S. Trumana do Obame, nije smatrao da će taj sustav trajati zauvijek, nego toliko dugo dok svaka osoba koja je preživjela Drugi svjetski rat živi. Na kraju smo tog razdoblja i vidimo Trumpa kako razgrađuje taj liberalni svjetski poredak, regresiju demokracije diljem svijeta. Imamo iliberalnog predsjednika koji napada naše institucije, vrijednosti, demokraciju i ponižava našu kulturu. Novi Trumpov mandat će to ovjeriti – bit će bez kontrole i štetu će biti mnogo teže sanirati, ako će biti uopće moguće.
Obveza Demokratske stranke je iznjedriti lidera koji će pobijediti Trumpa i trampizam, ali ne na način da kopira Trumpov stil, nego da osnuje koaliciju koja će izvesti naciju iz ove deprimirajuće ere i suočiti je s izazovima. Nije slučajno što Trump demokratske kandidate proglašava socijalistima jer razumije da u Sjedinjenim Državama socijalist izgubi u svakim izborima, bilo kada, od sociopata. On razumije snagu simbola. Vrlo je talentirani demagog i vješt lažac. Odličan je komunikator i govori jezikom s kojim se ljudi mogu poistovjetiti i kojeg mogu razumjeti.
*tvrdnje iz intervjua danog magazinu Frontline
