Smije li Ivan Turudić glasati na parlamentarnim izborima? Smije li predsjednik Županijskog suda u Zagrebu imati politički stav, odnosno komentirati rad izvršne i/ili zakonodavne vlasti? Je li moguće da za suce vrijedi predizborna/izborna/postizborna šutnja od 365 dana u godini?
U nekim zemljama se preporuča sucima da čak ne upražnjavaju građansko pravo da glasuju, a sve u ime neovisnosti sudaca, odnosno sudbene vlasti. No, naglasak je na preporuci jer se radi o temeljnom građanskom pravu koje se niti sucu ne može uskratiti. Ako uskratimo Turudiću pravo da kritizira izvršnu i sudsku vlast, nismo li tada suzili pravo na kritiku njegovog rada? To bi bila šteta jer smo dojma da, ako ičiji rad treba nadzirati, to je upravo Turudićev.
Odvjetnik Anto Nobilo smatra da se zbog Turudićevog intervjua Večernjem listu od 10. kolovoza protiv njega treba pokrenuti stegovni postupak, a i ostali, uključivši i predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, kao i lijevo usmjerene novinare, nisu propustili priliku da taj intervju kritiziraju i postave pitanje miješa li se sada sudbena vlast u zakonodavnu i izvršnu? Obratnih slučajeva smo imali i opravdano se na njih upozoravalo jer je svojevremeno takva politika upropastila dugo izgrađivani pravosudni sistem. Ne zaboravimo da je trebalo razviti pravosuđe u moderno – bez obzira po kojim zakonima sudili – s prijekim sudovima kao polazištem, a pravosudnim sustavom kao ishodom. No, raspadom bivše države kolabirao je i taj sustav, a novi je izgrađivan po prohtjevima jednog čovjeka i njegove „zajedničarske“ partije, etničkim i stranačkim kriterijima. No, to njihalo demokracije nikako da zastane – mada je na dobrom putu – na nekoj sredini između neovisnosti sudaca i prava na njihovu kritiku, odnosno njihove sudačke neutralnosti i uživanja građanskih prava dana svakom. Problem ili specifičnost sudačke vlasti je takva da ona – baveći se uglavnom pojedinačnim slučajevima – teško može utjecati na čitavu izvršnu ili zakonodavnu vlast, dok je obratno mnogo lakše. Uostalom, zakonodavna vlast donosi zakone po kojima se suci ravnaju, odnosno koje tumače, a ujedno i bira sastav Državnog sudbenog vijeća koje samostalno korigira odnose u pravosuđu, a u kojem, osim odvjetnika, sveučilišnih profesora i sudaca, sjede i saborski zastupnici. Hrvatski sabor imenuje predsjednike Ustavnog suda, ali to nije dio pravosuđa, ali, eto, sud je. Po svemu navedenom je pravosuđe „slabije“, ako govorimo o međusobnim utjecajima. No, zato je zaštićenije, što se najbolje očituje u trajnom sudačkom mandatu, kojeg saborski zastupnici ili ministri nemaju. Isto tako Ustavni sud neki zakon može proglasiti, znamo to, neustavnim, a sudovi presuđivati i protiv odluka izvršne vlasti. Dodajmo tome da je, već poslovično, zakonodavna vlast u Hrvatskoj i sličnim političkim sustavima samo „produžena ruka“ izvršne, mada je nominalno suprotno.
Problem ovdje nije što Turudić iznosi svoja stajališta o politikama i nositeljima zakonodavne i izvršne vlasti, a trenutačno nam je sporedno i kakva su to stajališta. Problem je u tome što se smatra da suci uopće ne bi smjeli iznositi svoje sudove na tu temu, što je potpuno pogrešno, makar se složili da nismo toliki stručnjaci za ustavno pravo i podjelu vlasti poput profesora prava Josipovića ili iskusnog pravnika Nobila. Važno je kako se Turudić odnosi u sudnici, poštuje li proceduru i uopće zakone ili ne. Navija li za Hajduk ili Dinamo, simpatizira li Hrvatsku demokratsku zajednicu ili Socijaldemokratsku partiju Hrvatske, voli li čokoladu s lješnjacima ili mliječnu, nisu pitanja od prvorazredne važnosti. Drugo je pitanje djeluje li Državno sudbeno vijeće kao istinski regulator ili kao zaštitnik povlaštenosti, nedodirljivosti, sudaca, odnosno stvara li ili održava sudačku kastu?
Suđenja su po Ustavu i zakonima otvorena za javnost ne zato da bismo se naslađivali statusu optuženika, nego zato da bi se na taj način procijenilo rad suda, mada se interes javnosti uglavnom svodi na prvo. Suci, koji su izgradili bedeme oko svoje poluzatvorene pravosudne tvrđave, su najsretniji kada javnost nije prisutna na sjednicama, naravno generalno uzevši. Savršen je primjer kada je Općinskom sudu u Karlovcu Agencija za zaštitu osobnih podataka naložila da anonimizira najave suđenja na mrežnim stranicama kako bi prikrila identitet optuženika i time, kakti, zaštitila njihovo dostojanstvo, mada je to u suprotnosti i s najvišim pravnim aktom, i sa Zakonom o kaznenom postupku, Zakonom o sudovima i s ostalim propisima. Da se nije našao na sudu, gdje je zaposleno stotinu pravnika, jedan da to rješenje, koje potpisuje profesor hrvatskog jezika, partijskom linijom zaposlen na dužnosti ravnatelja Agencije, obori pravnim argumentima dokaz je danoj tvrdnji. Kontradiktornost je dublja time što je javnost i dalje u mogućnosti pratiti rasprave, gdje se iznose i intimni podaci o optuženom i ostalim akterima nekog suđenja, a ne samo navodi optužnice. Nadalje, čak se i nepravomoćne optužnice objavljuju na internetu.
Ovo zamršeno klupko protuslovlja odraz je praktične neutvrđenosti odnosa pravosuđa i ostalih grana vlasti, te javnosti, koja mora imati što veći i u većini slučajeva neosporavan uvid u djelovanje svih nositelja moći. Stoga bi sucu Turudiću trebalo omogućiti da slobodno kritizira što god poželi, dokle god omogućava da i njegov rad bude kritiziran. Na koncu, i on je političar jer je dio jedne sfere vlasti, koji može piliti granu na kojoj sjedi, ali da se zna da je ta grana pravosudna.
