Ako alternativu pogubnoj politici Hrvatske demokratske zajednice u Karlovcu predstavljaju osobe koje svoje nadri-potrošačke, a u stvari političke primjedbe Gradskoj toplani završavaju usklikom „SMRT TOPLANI-SLOBODA NARODU“, tada se moramo zapitati radi li se uopće o političkoj alternativi ili o lakrdijašima. Takva krilatica odaje političku izgubljenost, plitkost i nemaštovitost, svakako i manjak duhovitosti, te namjeru da se jeftino ugrabe poeni. S obzirom da ne živimo u Demokratskoj Narodnoj Republici Sjevernoj Koreji i da se pokušavamo otarasiti etničkog poimanja zajednice, mnogo je prikladnije pozivati na slobodu građanina, a pogotovo se to odnosi na one koji s liberalne pozicije kritiziraju sadašnju vlast.
Jurišnici na gradsku toplinarsku tvrtku su politički šverceri koji na valu nezadovoljstva korisnika gradskog centralnog grijanja pokušavaju ubrati pokoji politički poen nakon što su više od pola godine šuteći pratili kako civilna scena i pojedinci razvlače tu najjaču gradsku temu. Preostaje samo cipelarenje.
„Žestoki“ kritičari su se javili nakon što su iskristalizirane slabe točke grijanja u Karlovcu, a ništa novog nisu donijeli u raspravu šest, sedam mjeseci ili više, pa su čak i prijave Agenciji za zaštitu osobnih podataka i Državnom inspektoratu protiv Gradske toplane podnijeli nakon nekih drugih aktera. A opet – pobrali su poene igranjem na osjećaj bijesa građana. Sve je to beznadno ziheraški.
No, čak ni oni nisu postupili jadno poput Socijaldemokratske partije Hrvatske, čiji je šef gradske podružnice Josip Benčić na sastancima građana s gradonačelnikom Damirom Jelićem i suradnicima u Domu Oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“ postavio demagoško pitanje, pobrao aplauz financijski posrnulih i frustriranih sugrađana, a zatim – napustio dvoranu, mada su Karlovčani iznosili još najmanje sat svoje ogrjevne i socijalne probleme. Isto tako, održana su četiri sastanka, a predstavnici Gradske organizacije SDP-a bili su samo na jednom. Njima se to, očigledno, ne da slušati, kao ni „jurišnicima“, kojih također nije bilo za vidjeti na tim skupovima.
Toplana postoji pedesetak godina i – za razliku od svog vršnjaka, gradske tvrtke Hrvatski radio Karlovac – ove godine nije mogla izbjeći stečaj. Krajem 1980-ih godina tvrtku je vodio Josip Bolf i ona je s tridesetak radnika grijala pola Karlovca, održavala infrastrukturu i još radila i priključke. Kada je propala ove godine, tvrtka je imala oko 70 zaposlenih, a nije mogla kupovati energente, održavati sustav, pa ni grijati – u travnju je Ina blokirala račun zbog neplaćenog mazuta, a tvrtka je zatim odlučila prekinuti sezonu prije roka. Toplanom u stečaju upravlja Mato Čičak koji upravo zbraja milijune kuna dugova prema radnicima, državi, Ini, Karlovačkoj banci i ostalim vjerovnicima.
Grad je odlučio prije otvaranja stečaja premostiti problem tako što je osnovao Gradsku toplanu, novu tvrtku, kojoj je stara iznajmila pokretnine i nekretnine, a koncesiju za obavljanje toplinarske djelatnosti dobila je od Gradskog vijeća bez javnog natječaja. Dugovi su ostali staroj toplani, a njezin direktor Denis Janžetić je zaradio i kaznenu prijavu jer je posegnuo za u tvrtki uskladištenim državnim robnim zalihama. I tada je ponovno stupio na scenu klijentelizam koji je kumovao i ovom problemu, od mnogih gradskih. Da bi dobila dozvolu od Hrvatske energetske regulatorne agencije, Gradska toplana nije trebala imati samo pokretnine i nekretnine, nego i radnike, a u isto vrijeme nije smjela imati neodrživi broj zaposlenih kao Toplana. Naravno, s novom tvrtkom ugovore o radu sklopili su politički podobni kadrovi stare. Stečaj Toplane nije dočekao niti jedan radnik koji nije bio stranački opredijeljen, ali za njih se ne zauzimaju “branioci naroda”.
Ubrzo je u ovršnom postupku u vlasništvo nekretnina posrnule tvrtke došla Kaba kao razlučni vjerovnik i ona je ponovno iznajmila zgrade novom poduzeću. Lukavi plan Grada, koji bi ranije bio kazneno djelo, a navodno će uskoro ponovno i biti, je ostvaren. Cilj ipak opravdava sredstvo i ovako su stvoreni preduvjeti za grijanje oko osam tisuća korisnika. No, suštinski se zadržao način upravljanja koji je došao glave staru tvrtku.
Ostaju dvojbe – hoće li biti grijanja tijekom cijele sezone ili će ponovno naprasno doći do obustave. Nedoumice jačaju svaki put kada direktor Gradske toplane Inoslav Latković ne uspijeva bez uvjetne rečenice jamčiti da će izvršiti tu svoju zakonsku obavezu. Ako neće biti moguće grijati cijelu sezonu, tada je razumno osigurati nove načine grijanja – na električnu energiju, biomasu…
No, ideja odvajanja korisnika od toplaninog sustava izaziva prijepore. Gradska toplana tvrdi da se mora zatražiti njezina suglasnost za izdvajanje, a zatim i suglasnost svih korisnika na zajedničkom mjerilu potrošnje. Međutim, druga strana se poziva na ustavne i zakonske odredbe o nepovredivosti vlasništva i prava potrošača da plate što su uistinu potrošili. Problem je u tome što ih većina živi u zgradama izgrađenima u socijalizmu i nemaju vlastite mjerače utroška energije, kao što imaju korisnici u zgradama izgrađenima nakon 1991. godine. Potrošnja kalorija se mjeri u toplinskim podstanicama i taj se utrošak raspoređuje između stanara ponovno temeljem kvadrature stanova. Prošla sezona je bila i stresna za korisnike upravo stoga što su u Gradu odlučili čekati posljednji zakonski rok da uvedu takozvani tarifni model obračuna i započnu ispostavljati račune, dvadeset godina nakon odbacivanja socijalizma, po prvi puta temeljem izmjerene potrošnje, a ne veličine stambenog prostora.
Vlada suludo stanje u kojem potrošač plaća utrošenu energiju, ali nema mogućnosti utjecati na potrošnju. Grad nije uložio sredstva da izjednači korisnike u starim i novim zgradama, za što se zalažu udruge zaštite potrošača, pa se ista situacija nastavlja i ove sezone.
Problemi samo iskaču iz konačno otvorene Pandorine kutije, pa udruge, pojedinci i politička oporba s pravom upozoravaju da Gradska toplana nema pravnog temelja slati račune za grijanje i održavanje sustava, s obzirom da s njima nema sklopljen ugovor. Tvrtka pokušava to ostvariti nagovorom predstavnika suvlasnika da pridobije punomoć stanara u svrhu potpisivanja ugovora na neodređeno u njihovo ime, što redom svi predstavnici odbijaju. Apsurd dostiže vrhunac Latkovićevim uvjeravanjem korisnika da će oni i dalje dobivati toplinsku energiju i ako ne potpišu ugovore. Najvjerojatnije će AZOP i Inspektorat oplesti nekoga po džepu zbog nezakonitog prijenosa podataka korisnika iz jedne u drugu tvrtku.
Sada je pitanje što je politički odgovornije – tjerati mak na konac i prijavljivati svaki propust tvrtke, te time možda uzrokovati financijske i organizacijske probleme koji mogu dovesti do obustave grijanja, ili dopustiti da se ova sezona odradi bez ugovora i s ostalim problemima, a zatim konačno urediti odnose između Gradske toplane i korisnika, te pronaći povoljniji način grijanja? Namjera Grada i vlasti je jasna – izgurati što bezbolnije ovu sezonu i pokušati spasiti što se spasiti da na proljetnim izborima. S obzirom na stanje oporbe, postoji mogućnost da HDZ i opstane na vlasti, mada bi honoriranje njihove nesposobnosti i korumpiranosti pogubno djelovalo po političku kulturu.
Dakle, problem s grijanjem u Karlovcu – a i druge sredine su imale ili i dalje imaju slične priče – je uzrokovan nastavkom provedbe sustava grijanja kakav je postojao u „narodnom“ režimu, što je kombinirano s nastavkom klijentelističke prakse u novim okolnostima. To je dotuklo sustav koji se sada nalazi u „komunističko-kapitalističkom“ stanju. Upravo je u ovom slučaju razlika između naroda i građana barem jasna – narod je imao svoju političku avangardu koja je razmišljala umjesto njega i odlučila da će se plaćati grijanje po „kvadratu“.
Građani su s druge strane samostalni subjekti koji su odgovorni za vlastitu sudbinu. U građanskom društvu koje poštuje prava potrošača toplana gleda isključivo koliko je koji korisnik potrošio, i tu potrošnju mu naplati, a građanin ima pravo odabrati i drugi način grijanja. U „narodnim demokracijama“ ne postoje potrošači kao politički i društveni čimbenik, odnosno u „narodnim“ režimima ne postoji pokret za zaštitu potrošača – oni se obrazuju u tržišnim i liberalno-demokratskim uvjetima.
Stoga, ako netko politički pismen želi parafrazirati antifašističku krilaticu u sklopu zalaganja za konačno uvođenje tržišnog gospodarstva i građanskog odnosa između gradskih tvrtki i korisnika, tada bi bilo pametnije od cipelarenja ionako dovoljno popljuvane tvrtke ići „u glavu“ s porukom „Smrt narodu – sloboda građaninu!“
