Radost življenja pretočena u radost likovnog stvaralaštva nit je vodilja u djelovanju dvojice likovnih pedagoga i slikara – Milivoja Svobode i Nedeljka Tintora koji u Galeriji „Zilik“ u Karlovcu skupa izlažu do 27. prosinca. Vođeni Aristotelovom mišlju kako cilj umjetnosti nije da predstavi vanjsku pojavnost stvari, nego njihov unutarnji značaj, svaki odabire svoje prirodno područje djelovanja zadržavajući se pritom u polju figuracije.
Krajnje nenametljiv, predan i inovativan s posebnom vrlinom nesebičnog davanja sebe i svog znanja drugima Svoboda je svoj slikarski opus izgradio primarno u tehnici crteža i akvarela. Spoj senzibilnog bića i suptilne slikarske tehnike rezultirao je mnoštvom djela na temu pejzaža, urbanih veduta i mrtvih priroda pri čemu je naglasak uvijek na utjelovljenju atmosfere uhvaćenog trenutka. Ljepota slikarske bistrine ostvarena je unutarnjim osjećajem autora za postizanje idealnog omjera količine vode i zasićenosti pigmentom boje, dok bjelina papira, posebice u zimskim pejzažima, preuzima ulogu povezivanja i spajanja likovnih elemenata.
Izbor akvarela nastalih u posljednjih 30 godina predstavlja širok raspon tonaliteta i boja s naglaskom na snježnim zimskim pejzažima s povremenim primjesama ružičaste, te hladnim tonovima ljubičaste i plave boje kao hrabrim odabirom nesvakidašnjih ambijentalnih tonova koji u konačnici doprinose punoći, bogatstvu i specifičnosti odabranog kadra. I dok je kod pejzaža naglasak na impresiji, Svobodine urbane vedute i pojedine arhitektonske interpretacije posjeduju mnoštvo detalja te predstavljaju svojevrsni dokument u vremenu. Djela Grobnica obitelji Jelačić, Kursalon – Lipik, Selo roda i Velika Mlaka – Turopolje svjedoče o susretu autora s vrijednim povijesnim i arhitektonskim zdanjima. Drvenu arhitekturu Turopolja, Posavine i Pokuplja Svoboda često bilježi zimi pri čemu naglasak stavlja na reprezentativnu razvedenu drvenu konstrukciju građevine koju snježni pokrivač dodatno ističe, posebice u kontrastu s olujnim sivim nebom u pozadini. Za razliku od snenih zimskih pejzaža s čestim motivom rijeka, jezera ili brežuljaka, ljetni pejzaži obiluju posve otvorenom paletom čistih, jarkih i često kontrastnih boja poput akvarela Pučišća – otok Brač i Rastoke I – Slunj. Motiv omiljenog jezera, rijeke ili parka, te povijesnih i arhitektonskih simbola Svoboda oblikuje s velikim poštovanjem dok suverenim vladanjem akvarelnom tehnikom prenosi jedinstvenu atmosferu i draž uhvaćena motiva. I doista, Svodobina vječna zaigranost, likovna izražajnost i predani rad rezultirali su djelima suptilnih lazurnih tonova, titravih vibrirajućih površina koje nenametljivo, ali krajnje dojmljivo i upečatljivo pričaju svoju priču.
I dok Svoboda za svoj primarni medij odabire crtež i akvarel, Tintor svoj likovni izričaj gradi dominantno u tehnici ulja na platnu. Matko Peić je istaknuo kako se uljem postiže raspon od najdublje sjene do najvišeg svjetla jer je ono do blistavosti otvoreno i gusto do zasićenosti. I to možemo vidjeti u Tintorovu bogatom i raznolikom opusu koji interpretira različite teme od krajolika, urbanih veduta, portreta, autoportreta i aktova pa sve do animalizma. Osim u tehnici ulja na platnu, Tintor posve prirodno vlada i tehnikama akvarela, laviranog tuša, tempere i pastela. Svestranost i interes za različite motive i tehnike nikako nije umanjila kvalitetu samog izričaja umjetnika. Dapače, likovni kritičar Stanko Špoljarić opisuje ga kao “slikara reda” koji oblikuje skladne kompozicije s ritmično raspoređenim akcentima u prostoru. Radovi prezentirani na izložbi tek naznačuju bogatstvo i raznolikost stvaralaštva ovog plodonosnog umjetnika.
Izbor radova iz ciklusa “Razgovor s umjetnicima prošlosti” predstavlja složenost, kompleksnost i dubinu autorovog promišljanja o povijesti umjetnosti, zakonitostima i vrijednostima likovne umjetnosti te nasljeđu velikana hrvatske i europske umjetnosti. Odabrane umjetnike Tintor bilježi u trenutku stvaranja čime ostvaruje višestruki dijalog samog uprizorenja. Tema umjetnika pri radu u ateljeu jedan je od arhetipskih motiva povijesti umjetnosti kojeg Tintor spaja s motivom autoportreta kao temom koja odražava emotivna stanja, želje i potrebe odnosno sveukupnost doživljaja koje pojedinac ima o sebi i svom identitetu. Unutar ove klasične teme Tintor pokazuje vlastito bogatstvo raznolikosti interpretacije pa tako kipara Franu Kršinića prikazuje u intenzivno plavičastosivom tonalitetu prilikom oblikovanja skulpture ženskog torza. Boja uvelike potencira kiparov omiljeni materijal – hladnoću glatkog kamena u kojem je Kršinić izrazio svoju težnju ka jednostavnosti i sintezi čistih oblika. S druge strane, Ivana Meštrovića Tintor prikazuje u toplim zemljanim tonovima koji odgovaraju toplini drveta u kojem je Meštrović rezbario od djetinjstva. Autor utjelovljuje snažan i odlučan karakter kipara stavljajući ga u profilni položaj nasuprot skulpture čime promatrač prati skladnu, ali i napetu kompoziciju velikog Meštrovića suočenog licem u lice s vlastitim autoportretom u nastanku. U interpretaciji Slave Raškaj Tintor koristi posve drugačiji pristup. Nježna senzibilna duša umjetnice interpretirana je kroz dva portreta intimnijeg formata s njezinim amblemskim simbolom na stolu – akvarelnim bojama.
Osim značajnog ciklusa sa slavnim umjetnicima prošlosti među kojima je autor interpretirao i Josipa Račića, Vjekoslava Karasa, Krstu Hegedušića, Vincent van Gogha i mnoge druge, valja spomenuti i značajan opus pejzažnog karaktera u kojem Tintor bilježi blistavu svjetlost dana, čari čistih i svježih boja, dok motivi variraju od šumskih puteva, preko seoskih idila i brežuljaka pa sve do morskih motiva. Slike odlikuje kompozicijska usklađenost pri čemu je bojom i mrljom definiran prostor, a svjetlošću ostvarena atmosfera odabranog kadra.
Zajedničku nit sa Svobodinim djelima pronalazimo u zimskim pejzažima s iznimnim koloritom gdje je bjelina snježnog pokrivača zbog sivog olujnog neba poprimila čudnovatu lila-sivo-plavu boju koja oblikuje površinu krova, okolne livade ili susjednih brežuljaka. Zajednička je i atmosfera mirnoće i spokoja, odsustvo čovjeka, bogatstvo i ljepota prirode, kao i posebnost zabilježenog trenutka ukradenog u vremenu. I dok Svoboda u akvarelu primarno bilježi pejzaže i urbane vedute, Tintor uz navedene motive zalazi i u područje animalizma. Skicuozni akvareli predstavljaju bilješke na malim formatima. Riječ je o skicama i crticama iz života (Mačka pri jelu) u kojima autor minimalistički, tonski i često akromatski utjelovljuje impresiju životinje, povremeno s naglaskom na pokret i samu fizionomiju (zec, pas), dok upotrebom kolorita ukazuje na ljepotu i bogatstvo životinjskog svijeta (leptir, morski pas).
Svoboda i Tintor likovni su umjetnici velikog zanosa slikarskog nadahnuća s razvijenim nabojem krajnje intimističke atmosfere. Njihovi opusi se ponekad dodiruju i isprepliću u zajedničkim inspirativnim polazištima, ali vrlo često i razilaze u osobnim interpretacijama naglašeno definiranih poetika izričaja. No, ono što ih svakako ujedinjuje jest povlačenje u intimu provjerenih vrijednosti te poniranje u osebujnost slikarskog izražavanja.
