„Kolega Tvrtko Jakovina je upozorio da pripadnici Torcide na majicama koriste nacistička obilježja, a zatim je dobio prijetnje da će mu odrezati noge. Dobivamo slična pisma redovito. Najveći je problem što smo normalizirani nenormalno, što se Tvrtko, Ivo Goldstein i ja ponašamo već kao da su takve prijetnje normalne. Meni se prijetilo da će mi iskopati oči šrafcigerom, doći na sahranu u ustaškim uniformama i slično. Ovdje svi imaju stav kojeg ne znaju obrazložiti. Pravo je svakoga da misli što god hoće. No, kada se iz toga nastavi u agresiju, dolazimo do problema. Svaka naša izjava završava komentarima mržnje, ali i neugodnim susretima na cesti. Nedavno mi je prišao čovjek u restoranu i pljunuo na stol zbog mojih historiografskih stavova. O tome treba pričati javno i ukazivati na govor mržnje. Živimo u vrlo agresivnom društvu. U tom pogledu se znanost pokazuje beznačajnom. Veći stručnjaci za povijest u političari, nogometaši i glumci od doktora povijesnih znanosti“, opisuje povjesničar Hrvoje Klasić, koji je sudjelovao u utorak na tribini „Tko se boji humanističkih i društvenih znanosti u Hrvatskoj“ održanoj na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s kojim se pritiscima suočavaju povjesničari u Hrvatskoj.
„Povjesničari imaju dovoljno nedvosmislenih podataka koji se pokazuju irelevantnima jer se u društvu raspravlja da je „Za dom – spremni“ stari hrvatski pozdrav, mada znamo da nije. Ako postoji znanstvena disciplina koje se društvo danas plaši i prema čijim znanstvenicima postoji agresija, to je povijesna znanost“, dodaje Klasić.
- Prvi predsjednik Franjo Tuđman je kazao da je Hrvatska pobjednica u ratu i da ima pravo pisati povijest. Suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj dovelo je do uništavanja tri i pol tisuća spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi i žrtvama fašizma tijekom 1990-ih. Tada je hrvatskih knjižnica odstranjeno gotovo tri milijuna knjiga pisanih na ćirilici ili onih koje tematiziraju NOB, socijalizam i srodna područja. „Udžbenik mora biti napisan s hrvatskog stajališta i u njemu moraju biti napisane hrvatske istine“, bio je stav tada. Umjesto da se stvori multiperspektivni i interdisciplinarni pristup, kritične građane i institucije, krenulo se u suprotnom smjeru – stvaranju kolektivne memorije i nacionalnog identiteta. Hrvatska država je tako postala cilj i rezultat povijesnog razdoblja. Iz udžbenika su nestali primjeri međunacionalne solidarnosti, a ostavljeni oni koji događaje iz 1990-ih trebaju prikazati kao logičnu posljedicu povijesnog zbivanja – veli Klasić.
Posljedica svega je jačanje zabrinjavajućih trendova, upozorava.
- Tako dolazimo i do istraživanja od prije četiri godine po kojemu tri četvrtine hrvatskih tinejdžera smatra da Nezavisna Država Hrvatska nije bila fašistička, a polovica ih smatra da je homoseksualizam bolest. Prošlogodišnje istraživanje pokazuje da 47 posto mladih smatra da je dobro imati moćnog vođu koji se ne osvrće na Vladu i izbore. Pet posto ispitanih je 1999. godine smatralo da je dobro imati vojsku na vlasti, a lani 20 posto – iznosi Klasić.
„Društvene i humanističke znanosti su 2008. godine pojačano ušle u krizu. Osjetan je pad studenata, mada ne svugdje jednako. S ekonomskom krizom su pojačani politički procesi u velikom broju zemalja koji su uzrokovali nezapamćene udare na akademske slobode, mogućnost istraživanja i postavljanje pitanja“, ističe Jakovina.
- U Turskoj se nakon puča zatvorio dio sveučilišta. Prošlomjesečnim preseljenjem Central European University u Beč po prvi puta nakon vladavine Adolfa Hitlera se dogodilo da jedno europsko sveučilište mora napustiti prostor u kojemu djeluje. Američki predsjednik Barack Obama je svojedobno ustvrdio da je nepotrebno specijalizirati povijest umjetnosti. Od te se izjave ipak naknadno ogradio. Senator Marco Rubio je govorio o malom tržištu za studente filozofije koje je već 2000 godine u krizi. Guverner Wisconsina Scott Walker je tražio da se iz povelje te američke savezne države i njezinog sveučilišta izbace pojmovi i fraze po kojima je jedna od zadaća javnog obrazovnog sustava u Wisconsinu traženje istine i poboljšavanje ljudskih uvjeta, te da se ubaci umjesto toga rečenica po kojoj će obrazovanje pomoći državi u pronalasku radne snage za njezine gospodarske potrebe. Čak je i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, u zemlji koja tada nije bila zahvaćena zbivanjima koje danas pratimo, prigovorio što se za prijam u javnu službu testira poznavanje francuske književnosti. Francuzi su mu odgovorili masovnom kupnjom određenog kanonskog književnog djela kako bi poslali poruku da nije sve u životu mjerljivo te da postoji vrijednost u učenju koja se ne može izravno statistički izmjeriti ili pretvoriti u utilitarnu proizvodnju dodatnih vrijednosti, odnosno materijalnog dobitka – stavlja problem društvenih i humanističkih znanosti u globalni kontekst Jakovina.
„Pad broja studenata povijesti u Sjedinjenim Državama je bio dramatičan na mnogim sveučilištima. Takve statistike ne vode na vodećim univerzitetima, ali na manjima, u manjim sredinama, da. Pad broja studenata je bio toliko dramatičan da se počelo razgovarati o zatvaranju čitavih odsjeka. Te statistike nemaju vodeća, takozvana Ivy League sveučilišta, nego druga jer se smatra da je netko tko je diplomirao na Yale, primjerice, u startu u prednosti na tržištu rada. Kod nas je sasvim svejedno je li netko diplomirao u Mostaru s prosjekom 2,0 ili u na našem sveučilištu kao odličan student jer to nije ono što uvjetuje zaposlenje. Utoliko smo u problemu“, nastavlja.
- Iznenadilo me zatvaranje odsjeka za nizozemski jezik u Amsterdamu kojeg studira više studenata u sjevernoj Njemačkoj nego u samoj Nizozemskoj. Studiji kemije se također zatvaraju na nekim engleskim fakultetima kao što je na birmingenskom sveučilištu zatvoren centar za studij suvremene kulture, prepoznatljivi znak tog sveučilišta, no u ovoj opsesiji mjerljivošću su zaključili da nema razloga za financiranje takvog programa. Posljednjih mjeseci svjedočimo dramatičnom – i dalje ne sasvim uspješnom – udaru u Brazilu. Predsjednik Jair Bolsonaro je zatražio da se prestane financirati ona sveučilišta koja „stvaraju nered“, odnosno ona koja nisu suglasna s vlastima i njihovom viđenju fakultetskog rada – iznosi Jakovina.
„Bi li akademskoj slobodi u Hrvatskoj podlijegala moja možebitna tvrdnja na predavanju da se socijalistička Jugoslavija nalazila iza željezne zavjese, iako to ne bi bilo u skladu s postulatima i rezultatima struke? Geolog ne može govoriti da je Zemlja ravna ploča. Na nastavi genetike se ne može tvrditi da je čovjek nastao od blata jer to nema veze sa strukom. Može li nastavnik matematike, primjerice, u privatno vrijeme iznositi neznanstvene ideje“, pita se Jakovina.
Sociolozi se ne susreću s takvom agresijom kao povjesničari. Sociolog Kruno Kardov kaže da njihove znanstvene članke čitaju malne samo – prijatelji.
- Društvenih i humanističkih znanosti se – gledajući iz perspektive sociologa – nitko ne boji u Hrvatskoj. Postoji velika znanstvena produkcija radova na teme koje su zanimljive samo uskom krugu. Postoji dio važnih i relevantnih radova, a postoji i dio radova koji je metodološki korektan i rigorozan, ali sadržajno nezanimljiv. Te radove čita vrlo uzak stručni krug, ne čak niti šira znanstvena zajednica – kaže Kardov.
„Postoji problem potpune irelevantnosti onoga što radimo. Znanstveni časopisi i znanstvena istraživanja su samo jedan od kanala prijenosa znanja i postoji silno nepovjerenje prema znanstvenom istraživanju bilo koje vrste. Možda je to i zato što ne osluškujemo sfere u kojima nema novca – istražujemo samo ono za što nas financiraju. Plastično kazano, uvijek se iznenadimo kada Milana Bandića izaberu za gradonačelnika Zagreba, što samo pokazuje silno ne razumijevanje našega vlastitoga grada, društvene strukture i stanovništva. Možda je Bandić doista nešto napravio za dio populacije, što ne priznajemo kao uspjeh. Postoji, dakle, naša pristranost, koja je ujedno i sistemska ponekad“, nastavlja Kardov.
- Jedan od ključnih problema je istraživati nešto o čemu nema podataka. Moramo zadovoljiti standarde u istraživačkom kontekstu i biti društveno relevantni. Studentima sam dao niz tema i rok od 30 dana da prikupe podatke – koliko je poljoprivrednog zemljišta i koja im je struktura, koliko je imovine oduzete nakon Drugog svjetskog rata vraćeno, koliko je studenata Sveučilišta u Zagrebu provelo vrijeme u inozemstvu na studiju… Niti jedan tim nije prikupio podatke jer ih niti jedno državno tijelo ne posjeduje. Kako možemo išta istraživati, obrađivati društvene probleme u toj situaciji? Ako se želimo baviti onime što muči hrvatske građane, dakle, riskiramo da pišemo loše radove problematične metodologije i upitne pouzdanosti podataka. Iz tih okolnosti dobijemo značajnu količinu metodološki besprijekornih radova koji nikoga ne zanimaju i koji se ne tiču problema koji tište ovo društvo – veli Kardov.
„Čitanost tekstova je vrlo mala, čitaju ih naši prijatelji. Prije dvadesetak godina su i dalje na odsjecima postojale žestoke rasprave koje su mogle trajati i mjesecima o tome treba li kolegij uvesti na studij ili ne, ali unazad 15 godina se dogodilo mnoštvo toga bez reakcija. Možda više niti sami ne vjerujemo da to ima smisla. Nema više suštinskih, kanonskih rasprava. U Zagrebu se i dalje održavaju javne tribine, ali velik dio znanstvenika ne smatra to svojim uobičajenim prostoru pa ih izbjegavaju“, veli.
„Politika identiteta iz 1990-ih godina uključivala je reinterpretaciju prošlosti, brisanje pa ponovno povlačenje granica između dopuštenog, toleriranog i zabranjenog. U knjizi Dejana Jovića ‘Rat i mit’ je analizirana ta politika identiteta, stvaranje totema i tabua u javnom diskursu te zadržavanje rata u središtu interesa. Jović govori i o dizajnerima identiteta, onima koji su vezani različitim interesima vezani uz tu interpretacijsku, odnosno reinterpretacijsku matricu“, iznosi filozof Mislav Žitko.
- Društvene i humanističke znanosti su bile dio te grupe dizajnera identiteta, od početka 1990-ih su sudjelovale u procesu ponovnog izmišljanja nacije. Problem je, dakle, i u unutrašnjem pristajanju, ne samo u vanjskim utjecajima. Imali smo tada preispisivanje i ponovno izmišljanje samih društvenih i humanističkih znanosti. Proces proizvodnje znanja je bio i ostao duboko isprepleten s politikom. Tražio se neki tip konverzije za različite discipline da bi se „odmaklo od marksizma i totalitarne ideologije“ te stvorilo novu znanost koja će odgovarati novom poretku. U filozofiji i ekonomiji, pretpostavljam i povijesti, su te konverzije bile prilično oštre. Mijenjaju se i biografije pojedinačnih znanstvenika – svima je bilo stalo pokazati da su 1980-ih shvatili da je marksizam propao. Treba se stoga izmaknuti iz duha viktimizacije – društvene i humanističke discipline jesu napadane, ali također djeluju u stvaranju poretka. Hrvatski studiji su tipičan primjer toga – jedan od studija će biti onaj demografije i iseljeništva, dakle izravno vezan uz matricu koja se propagira u javnom prostoru – kaže Žitko.
„Kao prikladan odgovor ovom problemu predlaže se stvaranje vrijednosno neutralne znanosti. Želi se kazati da nasuprot ideološkom i ideologiziranom diskursu rješenje može biti u vrijednosno neutralnom diskursu koji će govoriti činjenicama. Drži se, drugim riječima, da kontekstualne vrijednosti prizivaju ideologiju, dogmatizam, pristranost i arbitrarnost. No, ta je pozicija slaba i neodrživa iz mnoštva razloga“, nastavlja.
- Teorije i istraživačke pripovijesti čine više od samog predstavljanja činjenica, one ih selektiraju i organiziraju. Konstitutivni ciljevi znanosti nadilaze puku akumulaciju istina te donekle podliježu moralnom i političkom vrednovanju. Pristranost se ne ogleda u samom tekstu nego i u vrijednosnom kontekstu, dakle u modalnim i političkim motivima autora. Ako držimo da postoji specifična linija koja razdvaja vrijednosti i činjenice, vrijednosna pitanja spadaju u područje iracionalnog, barem područje onoga što nije podložno racionalnoj raspravi. Pitanja koja potiču društveni sukob se mogu racionalno raspraviti. To je prijeko potrebno ne bismo li izašli na kraj s akterima koji su dio akademskog i istraživačkog polja – smatra Žitko.
„LGBT studije u samom startu odbacuju vrijednosno neutralnu poziciju jer su nastale na valu nastajućeg LGBT i Queer pokreta. LGBT studiji su izrasli tog konteksta i pratili potrebe tog pokreta. Prvi doktorat s tog područja obranjen je 1983. godine na Columbiji. U međuvremenu su LGBT studiji toliko institucionalizirani da djeluju kao nezanimljiva, stara i dosadna disciplina“, kaže povjesničar Franko Dota. Unatoč tome, u Hrvatskoj takve studije i dalje ne postoje.
- Uz našu zemlju jedino Crna Gora, Bosna i Hercegovina te Kosovo od istočnoeuropskih i srednjoeuropskih nemaju institucionalizirane LGBT studije, odnosno programe – otkriva Franko Dota.
„Zbog napada na rodne studije u Mađarskoj, Rusiji i Zapadnoj kojima LGBT studiji često pripadaju te projekti iz te discipline najlakše dobivaju financiranje. To su politički odgovori na politička zbivanja. Riječ je o ogromnim količinama novca. S jedne strane imamo napad na legitimitet rodnih studija, a s druge strane velik rast projektnog financiranja“, dodaje s kojim se izazovima i prilikama ta vrst studija u Europi susreće.
- Činjenice nikad nisu bile svima bitne. Pozicija znanosti je bila drugačija no što je danas. Proizvodnja znanja na akademskom prostoru u odnosu na proizvodnju znanja u drugim sferama je drugačija nego prije stotinu godina. Čitamo o spoznajama u drugim znanostima koje dolaze kao rezultat korporativnih istraživanja i nećemo nikada moći uraditi slična istraživanja. Do tih informacija dolazimo zato što su objelodanjena. To što radimo je samo djelić proizvodnje današnjeg znanja. Zato nemamo više takvu moć kao što smo je imali u drugim okolnostima. Dio te moći je prenesen drugim društvenim skupinama. Ne vidim preveliki problem postfaktualnosti. On jest problem, ali rješenje je da izađemo više u društvo, slušamo stvarne probleme i našim alatima iznađemo za njih rješenje, da ne slušamo toliko financijere i u osami promišljamo – smatra Kardov.
Klasić se zalaže za osnaživanje uloge intelektualaca u društvu.
- Nije nužno biti samo znanstvenik koji radi u svojoj sobi ili političar. Postoje intelektualci koji su javno angažirani. To ne znači da morate biti član neke političke stranke, ali niti da pišete radove za dva čitatelja. Imate pravo i obvezu da djelujete javno. Ako ste, primjerice, epidemiolog, da djelujete javno protiv antivakcinaške kampanje. Ako ste stručnjak za povijest, obaveza je da ukazujete na neistine u javnom prostoru. Malo je stručnjaka reagira jer se boje, ne žele se miješati, ravnodušni su i slično. To je velik problem – ističe Klasić, dok Jakovina dodaje da je i institucionalnog prostora za dijalog sve manje.
Kardov upozorava na gubitak autoriteta u današnjem društvu.
- Primjer je baš antivakcinacijski pokret. Ne možemo ga razumjeti, ako ne promatramo poziciju liječnika u sustavu, ako ne uočimo pokret zaštite pacijenata, da pacijent ima pravo zahtijevati da mu liječnik sve objasni… Nekada je pacijent dolazio liječniku pokunjeno, možda je potražio drugo mišljenje. Ako zdravstveni radnici nisu u stanju izaći s time na kraj, imat ćemo sve jači antivakcinacijski pokret, ali i mnoštvo toga drugoga. Isto je i u znanosti – kaže Kardov.
No, niti unutrašnji resursi humanističkih i društvenih znanosti se, po Žitku, ne koriste.
U redu, nema sluha za humanističke i društvene teme u medijima, ali unutar samih disciplina nema polemika i rasprava na platformama koje postoje. Stvorio se strah od talasanja, izlaganja sudu kolega u akademskoj zajednici jer to povratno može loše utjecati na njihov status. To je razlog zašto sve te discipline stagniraju. Nema napretka, ako su discipline i pojedinci zatvoreni u svoje kabinete – kaže.
