Dok prosvjetni radnici i njihovi sindikati štrajkaju već više od mjesec dana, a od ovog tjedna su u takozvanom frontalnom štrajku, od lokalne karlovačke vlasti ni glasa. Kao da se to nje apsolutno ne tiče.
Vladavina Hrvatske demokratske zajednice u našem gradu ne može se opisati nikako drugačije nego kao antiradnička i antirazvojna. Ta politika ide protiv svake logike društvenog razvoja, a njihova šutnja, njihovo mučanje kad su u pitanju učiteljice i učitelji, profesorice i profesori – najviše do sada potvrđuje tu žalosnu činjenicu – tim gore što su na čelu lokalne vlasti dvojica bivših profesora karlovačke gimnazije.
No, može li se u zadnje vrijeme njihova šutnja opisati kao slučajna, kao neutralna? Ona je znakovita iz razloga što u trenutku kad se karlovački prosvjetni radnici bore ne samo za povećanje koeficijenta, nego i za društveni napredak, a istovremeno su na udaru nacionalne vlasti, karlovačka vlast – šuti. Ta je šutnja znakovita i iz razloga jer ide protiv još nečega što nas štrajkaši uče – da se za svoje ciljeve treba boriti i da se za borbu treba organizirati. „Našoj“ karlovačkoj vlasti to ne odgovara jer dobro zna da pripremljene i za političku borbu organizirane građane neće moći pobijediti. I zato se nismo nimalo iznenadili kad je „naša“ lokalna vlast napokon progovorila. Ona progovara protiv učiteljica i učitelja, protiv profesorica i profesora, protiv učenica i učenika, protiv obrazovanja, protiv društva. Naziva roditelje i vrši pritisak s jednim jedinim ciljem – razbiti štrajk. Lokalna vlast se, dakle, oglasila i kristalno jasno poručila Karlovčanima da nije na njihovoj strani, nego na strani usko-stranačkih interesa.
Ovim putem poručujemo sindikatima i njihovim članicama i članovima da se ne daju, da ih Nezavisna lista „Za radnički Karlovac“ u potpunosti podržava i da je bolje da ova vlast padne, nego da ih raznim smicalicama i pritiscima uspije zastrašiti i pokolebati. Umjesto da lokalna vlast pravi pritiske na Karlovčane, oni bi morali početi raditi pritisak na lokalnu vlast. Predugo šutimo, predugo trpimo nepravdu.
Kad ćemo se probuditi iz pasivnosti? Može li nam biti bolje? Da, može. Hoćemo li izraziti svoje nezadovoljstvo građanskim neposluhom, štrajkovima solidarnosti ili prosvjedom – u ovom trenu možda i nije važno, ali je važno da osvijestimo da nama i našoj djeci bez solidarnosti, zajedništva i borbe nema bolje budućnosti jer sutra će neki drugi radnici štrajkati, a „njihova“ lokalna vlast će ih pokušavati disciplinirati i njihov štrajk razbiti.
Zato trebamo reagirati, prije nego što bude kasno.
