Moj prvi susret s karlovačkim novinarima čuvene generacije iz 1960-ih godina – sjetimo se da je tada Karlovački tjednik nekoliko puta za redom proglašen najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj – imao je više virtualni nego stvarni karakter, ali potom i svoj nastavak zajedno s nekima od tih kolega u zagrebačkom Vjesniku. Družeći se s njima shvatio sam i suštinu njihove karlovačke novinarske prošlosti koja je u mom novinarskom razvoju imala gotovo jednak pozitivni utjecaj poput Vjesnikovog.
Prvi moj susret s tjednikovcima dogodio se – mada tog trena nisam bio svjestan tko su oni, imao sam tada 17 godina – 1964. godine, u Hrvatskom, domu na muzičkom natjecanju za najboljeg pjevača u gradu. Članovi domaćeg muzičkog sastava “Triksoni” htjeli su nastupiti na toj priredbi, ali nisu imali pjevača, pa im je moja školska kolegica predložila da sa mnom dogovore takav aranžman. „U Osnovnu školu ‘Dubovac’ za velikog odmora, kad bi nastavnici izašli negdje van, otišao bi u zbornicu, uzeo mikrofon i pjevao, a mi smo izvan zbornice preko zvučnika u njegovoj izvedbi slušali ‘Mirno teku rijeke’ Vice Vukova“, rekla im je. S obzirom je klincima moje pjevanje u jednom trenutku dojadilo, zamolili su me da proširim repertoar ili se ostavim pjevanja. Uvrijeđen zbog njihove reakcije sam napustio školski mikrofon, mada sam ga jedno vrijeme obožavao više iz zezancije nego što sam mislio da sam kao pjevač neodoljiv onima koji su me bili prisiljeni slušati. Međutim, kad je stigla ponuda od jednog pravog benda… E to je bilo ipak nešto drugo.
Članovi te muzičke grupe bili su Marijan Klobučar, Vinko Bogdan, Josip Stošić Gari i Tom Štedul. Našli smo se i odlučili za priredbu odabrati nešto posve novo, javnosti nedovoljno poznato, lakše, melodioznije, smatrajući da takve numere ljudima, kada ih prvi puta čuju, najbolje sjednu u uho. Ne mogu se sada sjetiti tko je preuzeo obavezu da nađe takvu pjesmu, ali uskoro smo je imali – iz Njemačke nam je stigla ploča američkog pjevača Roy Orbisona iz koje smo izdvojili kompoziciju „Yo Te Amo, Maria.“ Riječi s ploče skinula nam je profesorica engleskog jezika Vera Tuškan Berica, koja je kasnije odselila u Ameriku. Sestra je nedavno preminuloga liječnika Emila Tuškana.
Održali smo prvu probu i ugodno se iznenadili, sigurni da smo izabrali pravu stvar. Prije podne održana je generalna proba, a uvečer priredba. Nakon probe od mnogih sam unaprijed primio čestitku za pobjedu, a na samoj priredbi, nakon izvedbe, jedini sam morao izlaziti na bis, i to dva puta. Ali odluka žirija bila je drukčija – prvu nagradu dobio je Ljubo Božić, inženjer građevine, drugu djevojka čijeg se imena ne sjećam, radila je na Televiziji Zagreb – na žalost, kasnije je poginula u prometnoj nesreći – a meni je dodijeljena nagrada publike, mada nije uopće bila predviđena – napravljena je promjena i iznimka vjerojatno zbog reakcije dupkom punog Hrvatskog doma na moju izvedbu Orbisonovog hita. Nagrade nam je predao Ivica Šerfezi – meni ploču, singlicu Bisere Velentanlić, sjajne pjevačice zabavne muzike i džeza koja i dalje pjeva. Šerfezi je inače u svoju slijedeću ploču uvrstio i „moju“ pjesmu. Ljubo i ta djevojka bili su kao pjevači mnogo iskusniji od mene, Ljubo je tada imao, koliko se sjećam, 28 godina. Vrlo dobro su otpjevali i svoje pjesme. No, svejedno mi je teško palo što nisam bio prvi, prvenstveno zbog velike razlike u mišljenju između publike i žirija čije članove nisam prepoznao kao osobe iz svijeta glazbe. Eto, recimo, Šerfezi, Stipica Kalogjera, Alfi Kabiljo ili netko drugi njima ravan po muzičkom ugledu – bio tko od njih da je bio u žiriju možda bih razloge svojih neispunjenih očekivanja pronašao i u sebi samome. U tom slučaju vjerojatno bi mi bilo i lakše. Kad li tamo neki moji Karlovčani, većina iz žirija nisu imali nikakve veze s muzikom, bolje znadu kakvi su pjevači negoli što to osjeća velika većina posjetilaca tog muzičkog događanja!
Nije me utješio ni Vlado Puhalo, kasnije poznati hrvatski glumac, koji se te večeri stalno vrtio na relaciji između žirija i nas koji smo pjevali ili svirali, rekavši mi kako je od jednog člana žirija čuo da mi nisu dali prvo mjesto zato što sam pjevao na engleskom jeziku. Nitko nam prethodno nije rekao na kojem jeziku možemo ili ne smijemo pjevati, pa mi je ta informacija djelovala više onako kao nekakvo površno sročeno pravdanje ili možda prije kao posljedica iznenađenja samog žirija nezadovoljstvom publike njihovom odlukom.
Radio Karlovac je odmah drugi dan pustio u svojoj muzičkoj emisiji pjesmu čuvenog pjevača u mojoj izvedbi, ni jednu drugu s tog natjecanja. Mjesecima je bila dio njegovog muzičkog repertoara. Tek tada sam osjetio olakšanje, makar moralnoga pobjednika tog natjecanja, ljepotu slušanja samoga sebe. U takvim okolnostima brzo sam zaboravio i svoju prvu mladenačku traumu. Nisam prihvatio ni ponudu jednog drugog benda – predvodnik mu je bio Petar Pekić Pjer – da s njima idem dva mjeseca na more gdje su ugovorili gažu, ali ne zato što mi oni u muzičkom smislu nisu odgovarali, naprotiv, nego zato što sam se tada prvi puta ozbiljno zaljubio. Pitanje je onda bih li trebao okriviti žiri zbog izmakle mi pjevačke karijere, ili prije samoga sebe zbog ljubavi koja mi je tada bila važnija.
Tek kao novinar, mnogo godina kasnije, sasvim slučajno, doznao sam tko su bili članovi žirija – moji kolege iz Vjesnika Vlado Bojkić, koji je u međuvremenu preselio u Zagreb, te Nikola Perić. Ime trećeg člana žirija odmah sam zaboravio pošto su mi ova dvojica tog trenutka bili pri ruci.
Vlado je na svojoj svadbi 1978. na Borlinu pjevao do iznemoglosti. Inače je volio društvo, bio je veseljak, volio se šaliti, pričati viceve i iznad svega pjevati. Manje-više, gotovo svi smo pjevali, ali Vlado iz petnih žila, a i one na vratu su mu tako bile nabrekle da se njegova supruga Ruška u jednom trenutku ozbiljno zabrinula. Bila je inače godinama tajnica glavnog urednika Vjesnika. Vidjevši valjda kuda takvo pjevanje vodi, poluglasno mu je podviknula: „Vlado, tiše malo, smiri se, čovječe, drečiš kao jarac.“ Ponesen ogromnim Vladinim pjevačkim naporom i ocjenom koju je njegovom pjevanju dala njegova supruga u sekundi mi je izletjelo pitanje Periću koji je sjedio u mojoj blizini: „Nina, a zašto ti ne pjevaš“. Čudeći se što ga to pitam nasmiješio se i odgovorio mi protupitanjem: „A zar ti stvarno ne znaš da je nemam sluha?“ „A bili ste u žiriju kada sam ja kao klinac od 17 godina pjevao nadajući se da ću pobijediti“, podsjetio sam ih obojicu na taj davni događaj, ali ne s gnjevom nego šaljivim tonom pošto mi se tako sročen žiri tog trenutka, valjda obzirom na veliki odmak vremena, učinio mnogo zanimljivijim od nečega što sam davno prije toga prebolio. Ili bi možda bolje bilo reći – doživio samo kao jednu od sekvenci svojih brojnih mladenačkih interesa, bilo da se radilo o muzici ili sportu jer te dvije stvari tada su me najviše zanimale.
Ali ovog trenutka otići ću i korak dalje u promišljanju takvih povijesnih neusklađenosti, dakle onih kada je riječ o nekim manjkavim kompetencijama i njihovim rezultatima. Ovakav uvod ne dajem zbog nekih svojih prvih razočaranja nego zbog svojih kolega novinara s obzirom da i taj događaj, bez obzira što im načelno ne ide na ruku, potvrđuje da su upravo kao novinari imali veliki ugled u karlovačkom društvu. I Perić i Bojkić izabrani su u taj žiri zbog svog novinarskog, a ne muzičkog imena. To što je možda muzika zbog toga tada stradala meni osobno sada uopće nije važno. Želim u ovom trenutku jednostavno dokazati – koliko god je jaka profesionalna osobnost mojih kolega imala utjecaj na kvalitet Karlovačkog tjednika, toliko je imala utjecaj i na njihov izbor u žiri, pošto je u to vrijeme ovdašnje novinarstvo brojnim građanima našeg grada bilo mnogo važnije od pjevača amatera. Znali su kritički pisati kad to novinari baš i nisu smjeli, a radili su to kombinirajući argumente za ono što su tvrdili s podrškom na koju su računali kod onih političara s kojima su mogli imati nešto opuštenije odnose nego s drugima, koristeći utjecaj „svojih“ u srazu s onima čiji je psihološki odmak od ostalog svijeta bio njihov metodološki princip.
Česte privatne kontakte jedno su vrijeme imali s dvojicom po naravi sebi sličnih sugrađana iz politike, obično u nekoj gostioni ćaskajući uz pivo ili gemišt – Boškom Nikolićem i Gojkom Jerinićem. Njih dvojica su, zapravo, pod utjecajem novinara Karlovačkog tjednika vremenom postali nešto opipljiviji predstavnici naroda u vlasti nego što je to u praksi tako izgledalo, više kao nekakvi lobisti-gerilci jer se taj narodno-novinarski utjecaj dalje nije mogao ni preko njih u svakoj prilici širiti glavnim političkim kanalima, to jest bez uobičajene partijske procedure.
Nikolić i Jerinić, kao osobe više spontanih nego isplaniranih reakcija, svoju su blagu nelagodu što moraju raditi posao za koji nisu bili sigurni koliko je baš svaki puta opravdan, liječili tako što su pristali na druženje s onima koji su, baveći se novinarstvom, imali takvu vrstu sigurnosti. Mogućnosti manevriranja u politici tada su ipak bile manje nego u novinarstvu, ako su novinari bili dovoljno spretni izvući maksimum iz prilično stisnutih okvira svoje profesije. Takva njihova vještina u prilično skučenim uvjetima slobode mišljenja već je sama po sebi dvojici od strane tadašnje karlovačke novinarske struke osmišljenih lobista–gerilaca omogućila da se barem onako čisto psihološki vrate svojim izvorima. Dakle, kada su živjeli na mnogo ležerniji način.
Ova strateška zamisao trebala je olabaviti odnose između politike i novinarstva, pronaći barem po još koju ranije spontanu, pa potom kao takvu, silom prilika zbog važnosti politike kao posla, nerijetko posve zapuštenu narav, kako bi se ta dva svijeta povezala, u osobi samog političara, između politike i novinarstva, te tim putem između vlasti i naroda. Nije o tome među njima bilo mnogo rasprave. To je jednostavno bio njihov nepogrešivi instinkt, a sličnog je lobiranja bilo i kada bi Tjednik nešto, uvjetno rečeno, zabrljao. Boško i Gojko bili su prva linija njegove obrane, lobirajući u političkim forumima za svoje prijatelje iz birtije, ili s nekih drugih lokacija zajedničkog druženja, a zadnja linija obrane obično je bio Josip Boljkovac, 1960-ih predsjednik Skupštine općine Karlovac, koji se nije družio s novinarima, ali im je u delikatnim situacijama znao štošta oprostiti, tada iskočivši iz udobne predsjedničke fotelje u zonu svoje mangupske naravi.
