„Nikola Hanžel se ne drži nijednog uvjeta pod kojim je dobio suglasnost za korištenje autorskoga projekta”, poručila je nedavno novinarki RTL televizije Danki Derifaj autorica projekta Hotela “Korana” iz 1979. godine Đurđica Lipovšćak, što je kasnije demantirao projektant Mario Furač.
Sada umirovljena arhitektica Đ. Lipovšćak, autorica, između ostaloga, i zgrade Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“, izradila je rekonstrukciju Hotela „Korana“ izgrađenog prvotno 1960-ih godina.
Furač tvrdi da ste faktička autorica onoga što imamo sada na Korani Vi, da ste diktirali kako to treba crtati. Je li to istina?
- Kako to može tvrditi? Surađivala sa s Furačem kada je trebalo napraviti snimak srušenog hotela kako bi se moglo krenuti u rekonstrukciju.
Što znači „snimak srušenog hotela“?
- To znači nacrtati kakve je hotel imao tlocrte, presjeke i pročelje.
Zar nisu već postojali nacrti?
- Jesu.
Zašto bi se to opet crtalo?
- Jer je to obavezan prilog građevinskog projekta. Stari nacrti mogu biti krivotvoreni ili izmijenjeni. Ovjerila sam nacrt.
Zašto bi Furač kazao da je to Vaše?
- Možda ste krivo shvatili.
Nisam.
- Nije to mogao reći jer sam s njima radila na idejnom rješenju dijela dilatacije A, pokušala sam ih usmjeriti kako to treba izgledati u odnosu na prošlo zdanje, dozvolila sam i slobodnije razmišljanje da visina restorana ne mora biti 2,80 metara, nego da može biti i viša, ali smo se držali gabarita tlocrta i visinskih omjera. Sve drugo nije bio predmet razgovora. To su oni risali uz moju dobru volju i suglasnost. Radila sam to za hotel, a ne za novac. Ono što sam kao autorica po zakonu morala ovjeriti, dakle ono crtanje postojećeg stanja, je ulagač platio.
Riječ je o srušenom zdanju iz 1979. godine.
- Tako je. Prije tog zdanja je bila prvotna verzija hotela autora Božidara Tušeka. S obzirom na to da je rekonstrukcija obuhvaćala i stari dio objekta i nadmašivala je njegovu površinu za više od 50 posto, Vladimir Pažin mi je rekao da potpišem projekt kao autorica, a da će on samo kao direktor našeg biroa. Arhitekt Milan Bijelić je tvrdio da nisam autorica hotela nego samo sitnih rekonstrukcija, a te „sitne rekonstrukcije“ su spašavale taj prvotni objekt iz 1964. Kada sam prionula projektiranju savjetovala sam se na mnogim adresama što da radim. „Obuci ga“, savjetovao mi je predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Andre Mohorovičić. Tako sam i postupila – objekt je sa svih strana „obučen“ lepršavim materijalima, dobio je oblikovane parapete koji su reminiscencija na otvoreni eslinger, dakle dobio je time i zaštitu od sunca i likovno izjednačenje. Nije se smio rušiti kat i ništa dirati nego samo „ofrkati“, a tražila sam da se skine kat, no nedostajalo je ležajeva, pa su rekli da to ne diram.
Tko Vas je kontaktirao kada je Lana commerce kupila Hotel „Koranu“?
- Hanžel.
Što Vam je kazao?
- Molio je za pomoć i suglasnost za rad s obzirom na to da je Zakon to tražio.
Koja je bila njihova ideja?
- Htio je napraviti rekonstrukciju na postojećem objektu, ali samo dio iznad restorana/kafića. No, da bi išta mogao raditi, morao je dobiti suglasnost mene kao autorice da je to u skladu sa starim hotelom.
To je taj dio dilatacije A?
- Tako je. Po Zakonu, da bi se moglo ići u rekonstrukciju treba graditi legalni objekt, a mogao je biti izveden i na nacrtima postojećeg stanja.
Što sve to znači?
- To znači da objekt nije trebao postojati, ali su trebali postojati sigurni nacrti na kojima je trebalo naznačiti što valja rekonstruirati i navesti etape rekonstrukcije.
Je li ono što imamo tamo etapa u rekonstrukciji hotela, barem nominalno?
- Tako je.
A je li uistinu?
- Trebalo je biti. Nominalno, to je etapa koja je za radova produžena, povišena i promijenjena je struktura objekta. Objekt koji je sagrađen tamo nije izašao niti iz visinskih niti iz tlocrtnih gabarita. Napravljen je objekt tako da se na njega može dalje nadograđivati. Trebalo je odmah krenuti u idejno projektiranje i to nacrtati, no ulagač je s time stao, dalje neće graditi…
Je li Vam baš kazao da je odustao od cijelog hotela?
- Jest, da mu više ne treba, da mu je za sada dosta ovo što je izgradio.
Je li to bilo 2014. godine?
- Jest.
Kako ste reagirali na to?
- Kako da ga natjeram da radi? Rekla sam mu da barem nacrta hotel, ponudila sam mu pomoć da se dovede u sklad s onime što je napravio, no odgovorio je: „Ma to meni neće nikad trebat’“. Tada je počelo prepravljanje objekta – dizalo je izbačeno van pa je ugrađeno panoramsko, zatim su mijenjani prozori i pročelje… Uglavnom, ne postoji projekt za ništa osim onoga što je izgrađeno.
Jesu li prepravke na dijelu diletacije A koje spominjete oštetile Vaše autorsko pravo?
- Ne mogu tako kazati, ali su oštetile ideju. Da su odmah započeli projektiranje ostatka zdanja, to bi bilo u redu, no sada to više nije moguće. U prvom redu, završetak je stao na tri četvrt dilatacije A. Dilatacija B je imala statički razmak, no toga više nema. Dogradnjom se remete vertikalne komunikacije, požarni izlaz i funkcija buduće dogradnje. Kada bi se sada išlo dograđivati, bila bi riječ o novom projektu, a ne o rekonstrukciji moga.
Zar se Vaš hotel ne može rekonstruirati niti teoretski?
- Ne može.
Mora li se, dakle, raspisati urbanističko-arhitektonski natječaj?
- Da je autor projekta vrstan arhitekt, shvatio bi o čemu je riječ i ne bi napravio obrnuto od osnovne ideje objekta. Tvrdi da je to replika moga projekta, a nema veze s time. Ideja rekonstrukcije je narušena totalno.
Jeste li potražili pomoć kada ste vidjeli da Hanžel odustaje od namjere izgradnje hotela?
- To su svi znali jer je to svugdje govorio.
Zašto ste šutjeli?
- (šutnja)
Razgovarali smo prije rušenja hotela. Tvrdili ste da ga ne treba uklanjati, da ima ekonomsku opravdanost.
- Tako je, nije ga trebalo rušiti.
Tada ste reagirali. Zašto ste odjednom zašutjeli kada je Hanžel „stupio na scenu“?
- „Stupio je na scenu“, a onda mi je rekao da me više ne treba.
Sve ste to odšutjeli.
- Na koji način?
Prošlo je pet godina bez Vašeg javnog istupa, a svašta se dogodilo.
- On je stao i dalje se više nije ništa događalo. Nemam što reći na njegovu izjavu da dalje neće graditi, da će to njemu biti dovoljno.
Postoji li Vaša posebna emotivna povezanost s tom lokacijom?
- Ne naročita, kao i kod svakog drugog Karlovčanina. Izuzetno je cijenim i vrednujem i Karlovac zaslužuje dobru arhitekturu tamo.
Za rekonstrukciju hotela ste 1979. godine umalo dobili republičku nagradu. Dodijeljena je ipak Borisu Magašu za stadion Poljud.
- Strahovito sam ponosna bila što sam izgubila od Magaša i Poljuda. Bila mi je velika čast da sam bila odmah iza njega.
Zar unatoč tome nije postojala posebna Vaša privrženost toj lokaciji, da se izgradnja novog hotela odradi „kak’ se spada“?
- Zato sam i pomagala projektantu i nisam niti kunu tražila. Kada sam vidjela da radi suprotno dogovoru, ušli smo u problem. Uz dobru dogradnju se može popraviti stanje. S idejnim projektima se mogla napraviti barem teorijska rekonstrukcija, to jest rekonstrukcija u nacrtima, na papiru.
Kaže glavni projektant da ste bili nepostojani, da biste nešto zagovarali u petak, a u ponedjeljak već nešto sasvim drugo.
- Od petka do ponedjeljka me na stolu dočekao novi projekt. Potpis na krivo izrađeni projekt ne dam. Tehnički, u okviru smo onoga što smo dogovorili jer nismo prešli gabarite, no nisu poštivali tehnologiju. U nastavku rekonstrukcije nije bilo potrebno da se radi replika starog hotela, veliki objekt se mogao napraviti kat ili dva niži, važno je da se poštuju maksimalni gabariti, da nije viši. Površina se mogla raspodijeliti na dijelu A i na dijelu C. Lajtmotiv čitavog mog projekta iz 1979. godine je bilo sakrivanje visine objekta lepršavim plohama koje su podsjećale na vodu. U rekonstrukciji su mogli, ponavljam, sniziti zgradu.
Kako ste reagirali kada je uklonio močvarni čempres?
- Odmah sam reagirala. Prijavili smo to Zelenilu i Šumariji Karlovac koji nisu reagirali. Što bih ja mogla onda?
Je li to uklonio prije no što Vas je angažirao?
- Da. Kada sam projektirala rekonstrukciju iz 1979. godine širila sam restoran do močvarnog čempresa, ostavili smo rupu da može slobodno rasti i terasa je bila razvedena. To je bila draž tog objekta, da je bio slobodan, bez čvrste forme, to što je, s kojeg god strane ste ga pogledali, imao lepršavost. A što imamo sada?
Recite Vi meni.
- To je nakaradna karikatura srušenog objekta.
Kako ste reagirali kada ste čuli da žele graditi zid?
- Zid nema veze s projektom, to je priča za sebe. Nigdje se nije spominjao. Gradio bi se izvan gabarita hotela, po međi parcele, a mimo okvira staroga hotela ne smije biti nikakve izgradnje niti po prostornom planu niti po moralu. Raniji hotel je bio stavljen na korištenje javnosti, pa bili su otvoreni i toaleti, nigdje se ništa nije ograđivalo.
Kažu da je zid protupoplavni.
- Hotel je imao podrum, četiri garaže, kuglanu… Nikada ti prostori nisu bili poplavljeni.
Mijenjaju se vodostaji.
- I ranije su se mijenjali. Odrasla sam na Rakovcu. Znali smo gacati do koljena u vodi. Od izgradnje nasipa nikakve poplave nije bilo. Umjesto ograde je mogao napraviti izolirani podrumski zid.
Smatrate li da su iskazane prave namjere glede izgradnje zida?
- Ne.
Koja je svrha izgradnje zida?
- Treba Furaču za još jedan projekt koji će debelo naplatiti. Hanžel nije svjestan što taj zid znači i koliko bi ga stajao. Neka taj novac uloži u raspisivanje natječaja, pa će dobiti pravi projekt.
Kakav je Hanžel kao ulagač?
- Lijepo sam surađivala s njime. Nismo se posvadili. Počeli smo se razilaziti po pitanju fasade kada sam zagovarala da se izradi od plemenitog materijala kako bi se ostatak zdanja mogao nastaviti na taj izgrađeni dio, a on je kazao da ne treba, da je dovoljna žbuka.
Zašto ima toliko povjerenja u Furača?
- Nemam pojma. Takve građevine može projektirati diplomirani inženjer arhitekture s više od 15 godina prakse na sličnim objektima.
Koje je onda rješenje?
- Raspisivanje natječaja da se ishodi projekt po kojemu će se graditi. Što se tiče zida, on je protuzakonit, generalni urbanistički plan ga ne poznaje.
Postoji li opasnost od ekološkog incidenta zbog izgradnje zida?
- Valja provesti geološka ispitivanja kako bi se mogli statički izračunati temelji. Ako se kopa zid od dva metra, mora imati barem metar dubok fundament. Po čitavoj trasi se mora ispitati kakva je nosivost zemljišta. U tom trenutku mogu nabasati na ekološku bombu – bazen mazuta.
Odakle sad to?
- Od prvog dana gradnje hotela iz 1964. godine.
Znade li ulagač da je tamo mazut?
- Nema pojma.
Jeste li Vi za to znali od početka?
- Jesam.
Zašto ih na to niste upozorili?
- Gabarit hotela se nije smio širiti niti centimetar, a ta livada ispod koje je spremište mazuta nije unutar hotelskih dimenzija, pa nije bilo niti potrebno o tome raspravljati.
Odakle ta spremišta mazuta?
- Tamo su postavljena u sklopu sustava centralnog grijanja.
Dakle, kada bi se započelo s gradnjom tamo, bi li postojala opasnost da se taj mazut izlije u Koranu?
- Bi.
Koliko je tog mazuta?
- Nekoliko tona.
Ima li u nacrtima zapisano da je tamo spremište mazuta?
- Taj bi se podatak mogao pronaći u starim kopijama katastarskog plana. Tank s mazutom je bio pokraj strojarnice.
Je li ulagač to morao vidjeti kada je prikupljao dokumentaciju?
- Nije jer je prikupljao dokumentaciju od mog projekta iz 1979. godine kojim smo u potpunosti zaobišli problematični trokut u kojem se nalazi mazut. Zašto zgrada kuglane nije bila pod pravim kutom? Zato da se ne „pikne“ u rezervoar.
Dakle, je li ispod te livade zaboravljen mazut?
- Jest.
Koliko je duboko spremište?
- Po mojem sjećanju bi vrh tanka bio metar i pol pod zemljom. Ako se ne dira, mazut se stvrdne i nakon 50 godina postane manje agresivan.
Međutim, je li i dalje agresivan?
- Izuzetno je opasan po okoliš. Riječ je možda o nekoliko autocisterni mazuta.
Je li taj mazut u tekućem ili krutom stanju?
- I dalje je u tekućem ili polukrutom stanju. Vađenje tog mazuta je bilo toliko skupo da se 1976. godine nitko za to nije odlučilo. Sjećam se rasprava o tome.
Kako se hotel kojeg ste projektirali grijao?
- Mislim da je bio plinski spremnik. Mazut se uopće nije koristio, nego je ostao zakopan.
Jeste li vidjeli taj spremnik?
- Jesam kada smo pripremali kopanje temelja. Moramo ustanoviti točan položaj. O tome sam šutjela dok nisam vidjela da je ulagač iskolčio zemljište.
Kada je Županija karlovačka izdala rješenje da izgradnja zida nije opasna po ekološku mrežu nije vjerojatno niti znala za taj mazut.
- Osim mene, mislim da više nitko nije živ tko može svjedočiti postojanje tog mazuta. Dobro sam pazila prilikom projektiranja da barem deset metara odmaknem hotel od te lokacije.
Kako vidite daljnji razvoj situacije?
- Izgradnju zida niti hotel ulagač ne može dobiti bez poštivanja urbanističkog plana. Ne može se postavljati niti mreža, a kamoli armirano-betonski zid, i to oko hotela. Pa nitko u taj objekt ne bi htio ući jer bi mislio da ide u zatvor.
Između ostaloga ste i stručnjakinja za turizam.
- Tako je, magistrirala sam s tog područja, konkretno razvoj turizma u Topuskom na temelju korištenja geotermalnih izvora. To je bilo na studiju turizam i arhitektura.
Grad Karlovac je osnovao gradsku tvrtku koja propituje kako iskoristiti geotermalne izvore.
- Cijelo Topusko grijemo na geotermu.
Što biste preporučili Gradu Karlovcu, Hanželu i Furaču?
- Gradu bih preporučila da insistira na raspisivanju natječaja, Hanželu da to prihvati jer će time dobiti bolji objekt i posao u konačnici, a Furaču da ulagaču ispravno tumači zakone – ne može se napisati da je zid usklađen s prostornim planom kao što je projektant napisao.
