“Karlovac bez Kupe. Kakve li rugobe. Kojeg li svetogrđa…”
U svojem tekstu „Kupa“, predstavljenom u zbirci „Ćaskanja u suton“ (2002.; Matica Hrvatska, Karlovac) Stjepan Mihalić, među karlovačkim rijekama ovu je postavio u središte nekog proizvoljnog i privremenog potamocentričnog (grč. potamos – rijeka) kozmosa. Mihalić piše, “Kupa je (…) ona djelotvorna pomoć i snaga koja je Karlovac odnjihala na svojim darežljivim njedrima, hranila ga i podizala pomogavši mu se da iz sumnjičave mrkoglede tvrđave na Granici izvije u veselu i radišnu košnicu trgovine i obrta”. Za njega, temeljni je aksiom “Grad na Kupi, Karlovac na Kupi, eto na što ne bismo smjeli zaboraviti”.
Mihalić će spremno naglasiti povezilačku snagu rijeke: “Kupa nas je spajala ne samo s prebogatim tržištima i skladištima robe u pozadini, u Sloveniji, Bosni, Vojvodini, Srbiji, nego i s padišahinim Stambulom”. Karlovac je svega jedna etapa na Kupi, stoga je njezina matica povezivala i druge. Ova ideja povezivanja, pa možda i implicitna nota središnjeg značaja Kupe u prošlosti a dijelom njezine suvremene “alternativnosti”, čini se kao prigodna za opisati programski i sadržajni korpus do sada objavljenih pet dvobroja časopisa Kupa.
Kupa konceptom inzistira na “afirmaciji i rekultivaciji (…) kulturnog i umjetničkog identiteta” Pokuplja – u smislu geografskog, identitetskog i baštinskog prostora od Broda na Kupi do Siska, nastojeći u tom smislu prevladati administrativne diobe. Vrijedi imati na umu da se pod “kulturnim” u Kupi misli prvenstveno na građansku, buržujsku, “visoku” kulturu lijepih umjetnosti, a manje na svakodnevnu ili tradicijsku kulturu, koja je na području uz Kupu vrlo šarolika i različita. Kupa jest zapravo svojevrstan opsežan, premda ne osobito sistematičan “kulturni projekt”, to jest nastojanje kreiranja kulturnog ozračja (uvodnik 2. broju), jedne kulturne klike i zajednice koju objedinjuje interes za građansku povijest.
Kupa je, zapravo, vrlo zanimljiva. Unutar minimalističkih korica, u jednostavno oblikovanom knjižnom bloku (teksta velikih slova i jednostavne, pregledne i čitljive tipografije) kriju se kvalitetne reprodukcije umjetničkih djela, kvalitetni tekstovi popularnoznanstvenog i preglednog karaktera, neočekivana poezija, eseji, proza. U pripremi ovog prikaza, međutim, bilo je zamorno sustavno i dosljedno čitati čitave dvobroje; vrlo rano sam odustao od ideje da ovaj prikaz čini sustavno prikazivanje tekstova ili pojedinih momenata u uredničkoj politici. Ranije spomenuti “popularnoznanstveni” i “pregledni” karakter većine tekstova može zavarati čitatelja koji se nije do sada susreo s njima. Tekstovi u Kupi su teški i zasićeni informacijama. Onima koji nemaju interes za povijest ili kulturu možda će se činiti zamornima ili suhoparnima. Premda su većinom kvalitetno izvedeni, oni funkcioniraju kao tekstualni usustavljeni arhiv prije nego tekst koji je blizak i dostupan širem čitateljstvu. Ovo samo potvrđuje raniju opasku o tome da Kupa nastoji stvoriti oko sebe jednu kulturnu kliku i zajednicu. I Kupa, čini mi se, zaista najbolje funkcionira kao pokušaj okupljanja, usustavljivanja, arhiviranja građe; kao repozitorij.
Istovremeno, Kupa zaista funkcionira kao “alternativna” drugim časopisima poput Svjetla, premda ne u onom uvriježenom značenju i upotrebi te riječi. Usudio bih se konstatirati da je dugoročno veća vrijednost dvobroja Kupe od Svjetla. Prije svega, unatoč tome što se bavi pokupskim identitetskim prostorom, to jest njegovim stvaranjem, nije zagledana samo u “svoj pupak”. Bio sam iznenađen kada sam otkrio da ovaj skromni časopis u svojem sadržaju predstavlja poeziju renomiranih suvremenih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja poput Anke Žagar, Zvonimira Mrkonjića, Miroslava Kirina, Josipa Severa, pjesnika i književnika u književnom kanonu ili čak prijepise pisma Stéphanea Mallarméa Paulu Verlainu. Kupa je i eksplicitno pozicionirana kao “alternativno medijsko ogledalo pokupskoga umjetničkoga i kulturnog života” (uvodnik u prvi broj), a do sada objavljeni brojevi vjerno i solidno utemeljuju poziciju ovog časopisa. Bilo da se radi o tekstu o akvarelisti Đorđu Petroviću, sažetom tekstu o povijesti Cincara u Karlovcu ili bilo kojem drugom tekstu u Kupi jasno je da Kupa nastoji prikazati pokupski prostor kao multikulturni, te da je možda jedina među drugim časopisima koja će se usuditi svoju pažnju osvrnuti i fiksirati na jednog Petrovića ili Cincare poput braće Barako.
Ograničenog je broja i nedostupna na internetu, te ovo pridonosi njezinoj “alternativnosti” – do Kupe mi se čini teško doći, ako ne poznajete ljude koji su suradnici urednika. Tada saznajete da se može kupiti u Paviljonu Katzler. To je činjenica malo poznata. Ova svjesna odluka urednika doprinosi njezinoj distanci. S jedne strane, to se može činiti problematično za one koji zaneseno žele da Kupa ima veći domet u čitateljstvu. Međutim, Kupa nije populistički časopis. Iako visoka kultura lijepih umjetnosti, buržujske profinjenosti i građanske zainteresiranosti u realno buržujsku povijest urbanih sredina ima više potencijala ujedinjavati buržujske alternativce gradova poput Karlovca, Ozlja, Petrinje i Siska – Kupa ni ne pretendira dohvaćati drugu publiku. U tome je, barem, potpuno iskrena.
Na prvi pogled, može se činiti da je Kupa kao kulturni i nakladnički projekt – u osnovi, samizdat – zapravo neodrživ. Međutim, dok sam pisao ovaj tekst u ruke mi je došao najnoviji dvobroj (09/10) za 2018. i 2019. godinu, te sam počeo propitivati svoje pretpostavke.
Sve u svemu, vrlo je jasno da urednik Kupe i njegovi suradnici znaju što rade te da su u tome uspješni. Rade s jasnom uredničkom politikom, jasnom vizijom i ciljem koje dosljedno ispunjavaju, i to pridržavajući se visoke kvalitete. Kupa naprosto neće biti za svakog čitatelja; to je časopis za one čitatelje koji će se usuglasiti s Mihalićem u citatima na početku ovog teksta.
Kupa će sigurno dijeliti onaj ambivalentni odnos Karlovca i Karlovčana prema njezinoj imenjakinji, koja (dok završavam ovaj tekst) bubri punjena kišama i u Karlovcu i u Sisku i u Petrinji – ako i kada je se Karlovčani uopće sjete, onda kada zaprijeti prelijevanjem.
Moram još jednom priznati kvalitetu Kupe i njezin značaj slobodno parafrazirajući Mihalića: „Karlovac bez Kupe – kakve li praznine“.
