Negdje u udolini okruženoj planinama, u Austriji, događa se roman “Čitav jedan život” Roberta Seethalera. Negdje u udolini okruženoj planinama, u Austriji, bit će i čitatelj tokom čitanja ovog romana. Seethaler je napisao priču koja jedva da dobacuje do statusa romana, prije bi se mogla nazvati novelom, ali nevjerojatno uvlači čitatelja u svoj svijet, u dušu i tijelo Andreasa Eggera, običnog malog čovjeka s običnom teškom sudbinom, koja koliko god da je dirljiva, ponekad bolna, ostavlja u nama i lijepo osjećanje života koji nije protekao zaludu.
Sve je u ovoj knjizi istovremeno teško i jednostavno. Teško jer život u ponekad prelijepom, ali češće surovom okruženju jest težak – jednostavno, život je tu da se proživi i da, što god ti nametnuo, pronađeš sreću u zracima jutarnjeg sunca na licu. S gotovo terapeutskim učinkom na čitatelja, Egger prolazi kroz premlaćivanje zbog kojeg ostaje invalid, sovjetske zarobljeničke logore i gubitak jedine voljene osobe. I na kraju svega, bez da previše spojlamo, ipak s mirom, zadovoljstvom i spokojem gleda unatrag na ono što je proživio.
“Čitav jedan život” bolna je i prekrasna knjiga u kojoj nema ni trunke patetike, što je odlika samo najvećih majstora. Nježnost je riječ koja možda i prva pada na pamet pri opisu – Egger kroči kroz život satkan od grubosti, i sam grub i čvrst, a, opet, kroči nježno i lako, promatrajući kako se razvija selo u kojem je odrastao, kako u njega dolazi civilizacija, koja ga pomalo i nervira, ali je ipak gleda širom otvorenih očiju, zadržavajući distancu.
Autor ovog teksta razmaženo je derište, koje je karijeru neshvaćanja da sve jednom mora završiti počeo s tri godine kada je histerično urlao nakon završetka cirkusa pa preko cijelog koranskog mosta do stare kuće na Rakovcu, sve dok nije zaspao ogorčen nepravednim svijetom. I kasnije sam bezbroj puta bio ljut na knjige i filmove što završavaju, ali “Čitav jedan život”, koliko god bio kratak, toliko je potpun, da mi niti na trenutak nije bilo žao što nije potrajao još barem malo.
Sve to iako sam ga čitao u potpuno neprikladnom okruženju – uz laptope, mobitele, Facebook, zvrndanje, pozive, smsove… Ovo je roman koji bi valjalo ponijeti negdje u osamljenu kolibu u Gorskom kotaru, biti sam s njim dan ili dva, ili još bolje, dan-dva prije čitanja i još dan-dva nakon.
A onda, po povratku u civilizaciju, otići do knjižare i nabaviti i Seethalerovog “Trafikanta”, jer treba vidjeti što još ovaj čovjek piše.
