Najnoviji roman Damira Karakaša „Proslava“ čita se nadušak, jednako kao što se ispija i dobra lička rakija – ljuta, ali pročišćava.
Čvrsto strukturiran roman koji vas od prve priče, od očajne situacije s neizvjesnim ishodom, vodi do samog korijena očaja i izvjesnosti smrti. Iščitavajući poglavlja („Kuća“, „Psi“, „Proslava“, „Otac“) počinjete hod unazad, hrabro jureći naprijed, probijate se kroz razgranate rečenice kao njegovi junaci kroz šumski guštik, ne posustajući u traženju izlaza, makar to bila i neka rupa u zemlji, ulaz u podzemni svijet. Škrt je i grub taj život, takvi su i likovi i riječi i rečenice, ali takva je i priroda oko njih, pa je opet vječna i neuništiva. Jedino kao dio te surove prirode ljudi u njoj mogu opstati.
Zapravo je to priča o opstanku. Karakaš uopće ne ulazi u moraliziranje i problematiziranje ustašizacije hrvatskog društva i države, barem ne izravno (u romanu je taj proces samo naznačen nošenjem papirnatih vojničkih kapa s velikim slovom U i crnih odora). Posredno, da. Pa kako se glavni junak priče Mijo stavio pod okrilje i u službu ustaškog režima – jednostavno iz onog svoga mraka krenuo je ka još jednom, naravno, nikad ne djelujući kao pojedinac, već povodeći se za svojom, inače društveno izoliranom i neutjecajnom zajednicom (koju pisac jako dobro poznaje jer je i sam iz nje ponikao). Paradoksalno je da pisac koji se nikad ne odriče svojih korijena, već ih voli i nosi u sebi, a kroz romane dijeli svoju bol zbog okrutnog usuda generacija prikovanih uz ličku zabit i sirotinju; koji jednako tako dijeli ponos zbog surove ljepote krajolika, kojoj jedino kršni Ličani, kakav je i on sam, mogu parirati; da pisac koji u svom djelu čuva dostojanstvo čovjeka pritisnutog crnom sirotinjom, čovjeka koji suze skriva čak i kad je dijete, čak i kad je žena – ima i danas, kao poznat i priznat pisac i izvan granica male Hrvatske, prevođen i izvođen na daskama koje život znače, ali i na filmskom platnu (kako se još uvijek kaže, mada platna više nema!), problema s recepcijom svoga romana u svom kraju, Lici, pa mu se čak i preko Facebooka javljaju uvrijeđeni pojedinci, prisiljen je otkazati novinarsku ekipu s kojom je trebao u rodni kraj, zbog sigurnosti… I to mu se događa baš s ovim najnovijim romanom, koji će izgleda ponoviti uspjeh prethodnog, „Sjećanja šume“, barem među književnom publikom i kritikom, ako ne i „kod kuće“.
Paradoksalno je to jer vjerujem da je ovaj put uložio najviše sebe, kreativnog napora da uđe u psihu i dušu svog junaka, seljaka koji je obukao pogrešnu boju vojničke odore i mora živjeti s tim i preživjeti trenutak kad se te odore i sve što one znače, odbacuje. Ima li on pravo preživjeti? Karakaš to ne dovodi u pitanje, ali i ne daje konačan odgovor. Karakaševo majstorstvo u vođenju priče pokazuje se i u činjenici da čitatelja obuzima to veća zebnja kako raste i mogućnost humanizacije odnosa među likovima budući da se ljubav dvoje mladih razvija na putu do proslave, društvenog događaja koji će ih tragikom pogrešnog odabira zauvijek obilježiti. Zebnja prerasta u jezu kad čitatelj shvati tko mu je glavni junak, prema čijoj ljudskoj patnji ipak ne može ostati ravnodušan, bez obzira na njegov odabir. Nema u tom Mijinu odabiru ni mržnje ni svijesti kamo će ga odvesti, nije on ideološki „nabrijan“ ni domoljubno razgaljen što nakon „hiljadu godina“ dobiva svoju državu (poput nekih drugih protagonista čije sudbine dalje ne pratimo), ali ima povođenja za logikom stada, sklanjanja pod plemenske skute, zazivanja Božje pomoći, udaranja u državotvorne žice, povlađivanja vlast, svih ustupaka koje je takozvani mali čovjek spreman napraviti da zaštiti svoj goli život izložen vjetrometini povijesnih prevrata. A ako se takve skromne ambicije podudare s političkim ambicijama gospode iz grada, kao u romanu, junak iz naroda postat će samo oruđe tuđih interesa. Zvuči poznato, zar ne?
Ali da se vratimo liku iz romana i vidimo kamo ga je odveo takav odabir linije manjeg otpora, priključenje „proslavi“ koja je trebala i njegov život pokrenuti naprijed, u dugopriželjkivani boljitak, na koji, jasno je to i nepismenom čovjeku, svatko ima pravo već svojim rođenjem – opet na početak. Ostavši bez grupne zaštite države, koja je propala, vojske, koja se raspala – našao se izložen grupnoj odmazdi. Junak naše priče, književni junak (da ne bi bilo zabune ni s jedne strane) skriva se u smradnu rupu pod daskama stajske gnojnice, čekajući da lov na ljudske glave odmakne od njegova dvorišta… U blizini svoje kuće, svoje škrte zemlje, svoje odane žene i „dice“ (djeca su sita, to mu je važno dok čami u mraku sklupčan u položaju fetusa), on čak mašta o budućnosti, i to je jedina milost koju mu pisac podaruje.
Kako je Karakaš velik pisac, ne dozvoljava da se njegov kritički diskurs iskorištava u ideološke svrhe. Likovi su višedimenzionalni i ovisni o društveno-povijesnom kontekstu, pa čitatelja navodi na spoznaju da isti lik može postati i krvnik i žrtva. Ipak, u romanu nema krvi, osim pijetlove, ni sakaćenja, osim lisice obuzete divljačkim nagonom da se pošto-poto izbavi iz zamke. A ipak je duboko uznemirujući i mučan, zbog čitateljeve svijesti o povijesnoj pozadini priče, koja zapravo sažima živote triju generacija. Mijo je i otac, i sin stasao za ženidbu, i dječak koji prati oca u stopu, uči od njega oponašanjem, prihvaća njegovu muku kao svoju. Kao glavni junak, pokušava preživjeti, ali civilizacijski je osuđen na propast. Mada osobno nije ratni zločinac – pisac je tu jasan – samo vojnik poražene strane, zarobljen svojom ulogom u ratu u trenutku dok pobjednička strana žudi za osvetom. Roman mahnitog ritma kao što je mahnita glad koja nagoni sina da ostavi oca u planini, kao (i) psa, na nemilost vukova. Svijet sirov i primitivan, ali opstao na odanosti i spremnosti na žrtvu. Veličanstven u svojoj jednostavnosti. Život raščlanjen na proste faktore. Roman iz srca Like.
I još nešto o vanjskom izgledu knjige – platneni uvez, grafički izgled korica, format knjige, odabir boje, vrste i veličine slova – sve je pomno promišljeno i usklađeno. Knjiga je veličine ispruženog dlana i kao da na simboličkoj ravni poručuje, kad se uzme u ruke ne ispušta se dok se ne dočita. Na dodir i na ogled roman podsjeća na starinski herbarij obučen u platno i ukrašen stiliziranim narodnim vezom. (A taj vez kojim su ispisana, ali i oslikana slova, kao igra asocijacija priča je za sebe, malo remek-djelo kao pandan remek-djelu unutar korica.) Samo što u njemu nisu prešane biljke, nego likovi pritisnuti sudbinom jednog podneblja, a krv se još nije osušila.
Zašto je kod nas krv još uvijek „vruća“, zašto ne možemo mirno saslušati drugu stranu, zbrojiti pluseve i oduzeti minuse i krenuti od pozitivne nule, zašto se uvijek vraćamo natrag – pitanje je zbog kojeg i sudbina glavnog junaka ostaje neizrečena. Sve dok tu logiku opstanka razumijemo samo dok smo na pobjedničkoj strani, nema mira, a onda ni slobode koju svi priželjkuju, pa makar i „hiljadu godina“.
Čitati Karakaša znači biti na katarzičnom putu, a razgovor s autorom jedinstvena je prilika da zajednički potražimo odgovore. Jer jedno je sigurno – u traženju istine Karakaš nema milosti ni prema kome, pa ni prema sebi. Najbolje se to vidi u stvaralačkom postupku nesmiljenog klesanja teksta. Tako je roman Proslava s dvjesto stranica na koncu sveo na 120 stranica – i dobio na intenzitetu. Sve je tu, i dramatika i poezija i proza – možemo ga iščitavati na pripovjedačkoj razini, možemo se prepustiti dojmovima zgusnutih metaforičkih slika, možemo u glavi za sebe tražiti rasplet drame netipično tipičnih likova koji nose ovaj roman. A uskoro, prema najavi autora, možemo očekivati i filmsku verziju.
I tu bih stala, ali književni sladokusci nek nastave čitajući Proslavu. U samom djelu pisac je, dosjetljivo, umetnuo prazne, plave stranice (uzgred, plava je boja neba, vode, smirenja i vječnosti) prije, odnosno nakon svakog poglavlja; čitaocu da zastane, promisli, odluči i krene dalje, ako želi. Prepustio nam je svoju priču, ali sami moramo preuzeti odgovornost za ono što čitamo. Hvala mu na povjerenju.
Damir Karakaš predstavit će svoj roman „Proslava“ u Karlovcu na Književnoj večeri u Knjižnici za mlade u srijedu 24. travnja u 19 sati. Ovaj tekst neka bude pozivnica.
