Hrvatski pjesnik i ban Ivan Mažuranić rođen je 11. kolovoza 1814. godine u težačkoj obitelji u Novom Vinodolskom. Mažuranići su bili stara obitelj podrijetlom iz okolice Splita. Roditelji Ivan Petrov i majka Marija bili su pismeni i željeli su da barem jedan od sinova dobije više obrazovanje. Imali su petoricu sinova: Petra, Josipa, Antuna, Ivana i Matiju. Petar je umro u školskoj dobi, Josip je ostao na imanju, dok je Matija izučio kovački zanat i bio samouki pisac. Antun je pohađao gimnaziju i studirao filozofiju i pravo, a Ivan je završio trogodišnju školu, trivijalku, na njemačkom jeziku i zalaganjem brata Antuna nastavio školovanje u gimnaziji u Rijeci, a potom studij filozofije i prava u Zagrebu i Szombathelyu. Zaštitnička uloga brata Antuna bila je presudna za Ivana; on ga je materijalno pomagao, uveo u krug hrvatskih preporoditelja, usmjeravao u književnom radu i bio mu savjetnik i oslonac u životu. Obitelj Mažuranić dala je hrvatskoj književnosti, kulturi i povijesti više poznatih članova. Osim braće Ivana, Antuna i Matije, istakli su se Vladimir Mažuranić, Fran Mažuranić i Ivana Brlić-Mažuranić. Ivan je bio nadaren i marljiv, stekao je veliko obrazovanje, poznavao je europske književnosti, bio je vrstan pravnik, diplomat i političar i postao hrvatski ban. Govorio je deset jezika, uz hrvatski jezik poznavao je: latinski, njemački, talijanski, mađarski, francuski, engleski, poljski, ruski i češki jezik.
Dolazak u Karlovac
Tijekom studija u Zagrebu Mažuranić je podučavao djecu bogate i ugledne trgovačke obitelji Demeter grčkog podrijetla. Upoznao je i sprijateljio se s Dimitrijem Demetrom i njegovom sestrom Aleksandrom s kojom će se kasnije vjenčati. Mažuranić je bio seljačkog podrijetla i siromašan, živio je od skromne plaće i obitelj nije odmah pristala na njihov brak. Mladi par ustrajao je u svojoj ljubavi, obitelj je naposljetku popustila te su se vjenčali u lipnju 1841. godine. Nakon vjenčanja Ivan se sa suprugom vratio u Karlovac. Mladi par je stanovao u „…kući Vranicz. što je prie bila Modrušanova na Kupi“. Bila je to palača Ambroza Vraniczanya, strica Nikole i Ambroza, koja se nalazila na uglu Lađarske ulice. Kuća je stradala u požaru 1866. godine i na tom je mjestu 1872. godine izgrađena palača Barako. Danas je to ugao Ulice Ambroza Vraniczanya i Obale Vladimira Mažuranića. Ivan i Aleksandra su imali sedmero djece. Božidar (1842.), Vladimir (1845.), Zora (1846.) i Marija (1848.) rođeni su u Karlovcu, a kasnije su se rodili Stanko (1851.), Slava (1853.) i Olga (1858.). Zora i Stanko umrli su u najranijoj dobi.
Književni rad
Svoju prvu pjesmu Vinodolski dolče, da si zdravo! (Pozdrav Vinodolu) Mažuranić je napisao 1830. godine još kao gimnazijalac u Rijeci. Godine 1835. Ljudevit Gaj je počeo izdavati Novine horvatske s književnim prilogom Danicom horvatskom, slavonskom i dalmatinskom, što je oduševilo mladog Mažuranića. Tada je bio na studiju filozofije u Mađarskoj te mu je već za drugi broj Danice poslao pjesmu Primorac Danici i postao stalni suradnik. Pisao je pjesme raznih tematika na hrvatskom i latinskom jeziku, među kojima se posebno ističu Danica Ilirom, Vjekovi Ilirije, Javor, Javor i tamjanika i ode suvremenicima. Sin Vladimir Mažuranić ih je sakupio i objavio u zbirci Pjesme Ivana Mažuranića 1895. godine.
Još kao profesor na gimnaziji u Zagrebu počeo je pisati njemačko-hrvatski rječnik kojeg je završio u Karlovcu. Godine 1842. u tiskari Ljudevita Gaja zajedno s Jakovom Užarevićem objavio je Deutsch-illirisches Wörterbuch – Němačko-ilirski slovar u kojem dolazi do izražaja njegovo filološko znanje. Mažuranić je u njemu stvorio neke nove riječi kojih do tada nije bilo u hrvatskom jeziku.
Prvi zadatak Matice ilirske nakon osnutka 1842. godine bilo je izdavanje Gundulićevog Osmana, pri čemu je nadopuna 14. i 15. pjevanja povjerena Ivanu Mažuraniću. Detaljno je proučio sva Gundulićeva djela, s bratom Antunom izradio je Rječnik Osmana i nadopunom stvorio jedinstveno umjetničko djelo. Osman je tiskan 1844. godine i potvrdio Mažuranića kao velikog pjesnika.
Sljedeće 1845. godine Mažuranić u Karlovcu stvara spjev Smrt Smail-age Čengića. Inspiracija tom djelu bila je bitka na Grahovu polju u kojoj su potlačeni Crnogorci ubili Smail-agu Čengića. O tom događaju Mažuranić je čuo u Čitaonici od nekog Crnogorca na proputovanju kroz Karlovac. Djelo je objavljeno u almanahu Iskra 1846. godine. Smrt Smail-age Čengića najveće je djelo preporodnog razdoblja, a Ivan Mažuranić postaje jedan od najvećih pjesnika naše književnosti. U pet nejednakih pjevanja Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob pjesnik je progovorio o svome narodu i stvorio alegoriju borbe dobra i zla, svjetla i tame, slobode i potlačenosti. Karlovac je uz Mažuranića postao kolijevka vrhunskih djela hrvatske književnosti.
Po objavi Smrt Smail-age Čengića Mažuranić je napustio književni rad i posvetio se političkom djelovanju.
Društveni i politički rad
Mažuranić dolazi u Karlovac 1840. godine i radi kao odvjetnik nadajući se poslu u Magistratu. Ubrzo je položio odvjetnički ispit, a u Pešti je položio specijalistički ispit iz mjeničnog prava. 22. studenog 1841. godine postaje službenik Magistrata na dužnosti sirotinjskog kuratora. Društveni i kulturni život grada odvijao se u „Ilirskog čitanja društvu“ osnovanom 1. ožujka 1838. godine. Mažuranić se odmah uključio u rad društva i postao blagajnik. Kada je 1844. godine umro karlovački dobrotvor Nikola Šebetić, koji je svu imovinu namijenio izgradnji ubožnice i gradske javne bolnice, a Čitaonica se po njegovoj želji brinula o ostavštini, Mažuranić je ušao u odbor za izvršenje oporuke.
Družio se i prijateljevao s gotovo svim preporoditeljima: Gajem, Demetrom, Rakovcem, Šulekom, Vakanovićem, Vukotinovićem, Užarevićem, Draškovićem, braćom Vraniczany, Kušlanom, Vrazom, Antunom i Ivanom Kukuljevićem, Klobučarićem, Pricom, Barcom i dr. S mnogima od njih ostao je prijatelj cijeloga života. Nikola Vraniczany bio mu je veliki prijatelj i vjerojatno je utjecao na njegovu odluku da dođe živjeti u Karlovac kako bi mogao brže profesionalno napredovati.
Nikola je često financijski pomagao njega i obitelj.
Ivan Mažuranić i Dragojlo Kušlan osnovali su „Domo-i rodoljubno društvo karlovačko kome je poglavita svrha i namjera korisna zabava, plemenita nauka i izobraženje“ koje djeluje od prosinca 1846. do travnja 1847. godine. Predsjednik Društva bio je Mažuranić koji je držao predavanja o hrvatskom i slavenskim jezicima i književnostima te je predavao o mjeničnom zakonu. Održane su 22 sjednice na kojima je bila obvezno korištenje hrvatskog jezika i svi su članovi morali aktivno sudjelovati. Prema zapisima je vidljivo da se na sastancima čitao spjev Smrt Smail-age Čengića, a Tkalac je čitao i svoje uvodno predavanje za sveučilište u Heidelbergu.
Hèrvati Madjarom
Godine 1848. širi se revolucija iz Pariza i preko Beča i Pešte dolazi do Zagreba. Zaoštreni odnosi između Hrvata i Mađara su kulminirali. Mađari su već desetljećima ugrožavali hrvatska municipalna prava i nacionalne interese. Mažuranić u Gajevim novinama 1847. godine objavljuje članak u kojem pravno pobija mađarske pretenzije na Slavoniju. Dva puta se neuspješno kandidirao na izborima za zastupnika grada Karlovca u Hrvatski sabor, a ušao je u Sabor početkom lipnja 1848. kao zastupnik slobodnih općina Cvetković i Draganić. Zbog otvorenih prijetnji i mađarizacije, hrvatski rodoljubi shvaćaju da moraju nešto poduzeti u obrani svoje domovine. Dio karlovačkih rodoljuba – Mažuranić, Kušlan, Nikola Vraniczany, Krešić, Prica i dr. – došli su u Zagreb da budu na izvoru događaja. Sudjelovali su u radu Velike narodne skupštine od 25. ožujka 1848. godine na kojoj su u trideset točaka donesena Zahtijevanja naroda. Mažuranić je bio i u deputaciji 400 rodoljuba koji su išli u Beč kako bi Zahtijevanja naroda predali caru. Među njima nalazilo se i 40 Karlovčana.
Desetog travnja 1848. godine Mažuranić tiska brošuru, politički spis Hèrvati Madjarom: Odgovor na proglase njihove od ožujka mieseca i travnja 1848. u kojem razrađuje političke misli Zahtijevanja naroda u želji da se riješe nacionalna pitanja između Hrvata i Mađara. Brošura je tiskana u Karlovcu kod Ivana Nepomuka Prettnera u vlastitoj nakladi od 2000 primjeraka. O tome piše bratu Antunu i smatra da ih treba što prije rasprodati i razaslati u Zagreb, Beč, Požun, Prag, u Primorje, Krajinu i Slavoniju. To je njegova poruka narodima „ugarskim i neugarskim“, da vide smisao parole „jednakost, sloboda i bratstvo“. Mažuranić pod slobodom podrazumijeva slobodu osoba i slobodu naroda.
Član Banskog vijeća
Hrvatski ban Josip Jelačić osnovao je Bansko vijeće koje je imalo funkciju hrvatske vlade, a članovi su bili: Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski i Ambroz Vraniczany. 27. travnja 1848. godine ban Josip Jelačić poziva Mažuranića u Bansko vijeće. Ban i ostali članovi imali su veliko povjerenje u njega i njegovo pravničko umijeće. Mažuranić je bio nezamjenjiv političar i vješt diplomat u borbi za hrvatske interese između mađarskog nacionalizma i bečkog centralizma. Iz sačuvanih zapisnika Sabora i pojedinih odbora vidi se da je rijetko sudjelovao u raspravama, bio je vrlo šutljiv i suzdržan, slab govornik. Međutim, Mažuranić je kao vrstan pravnik formulirao zaključke sjednica i skupština, pisao pravne akte i govore i sudjelovao u pregovorima s Mađarima. Manifestom naroda hrvatsko-slavonskoga završio je formuliranje i usklađivanje osnovnih državnopravnih pitanja. U svibnju 1848. godine Jelačić ga imenuje članom komisije koja je trebala osigurati mir u Primorju zbog rovarenja mađarona. Politički događaji izmjenjivali su se velikom brzinom na relacijama Beč-Pešta-Zagreb. Mažuranić je sudjelovao u izradi akta pomirenja s Mađarima, ali je bilo očito da se ratni sukob ne može izbjeći. Jelačić je digao veliku vojsku i 11. rujna 1848. godine prešao Dravu kod Varaždina. Veliki dio te vojske prošao je i kroz Karlovac pa se grad prilagodio novim prilikama.
Seoba u Zagreb
Mažuranićeva obitelj je tijekom 1848. godine u Karlovcu, a Mažuranić je službeno i dalje namještenik Magistrata iako živi u Zagrebu. Nakon izbijanja rata s Mađarima u rujnu 1848. banski namjesnik Mirko Lentulaj imenuje ga „nadzirateljem sigurnosti“ za grad Karlovac i Baniju. U proljeće 1849. godine obitelj Mažuranić seli u Zagreb.
Oduševljenje i revolucionarni duh u Hrvatskoj je splasnuo i ustupio mjesto razočaranju i rezignaciji. Proglašen je Oktroirani ustav te je nastupilo razdoblje Bachova apsolutizma (1850.-1859.) kojeg su Hrvati dobili za „nagradu“, a Mađari za „kaznu“. Mažuranić je i dalje obnašao najviše političke dužnosti vezane za Hrvatsku; zamjenik je generalnog prokuratora i državni nadodvjetnik te predsjednik Privremenog dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju koji je kasnije preimenovan u Hrvatsku dvorsku kancelariju. Mažuranić je dužnost kancelara obnašao do 1866. godine kada je podnio ostavku. Bio je predsjednik Matice ilirske od 1858.-1872. godine i predsjednik Sabora od 1871., a 1873. postao je ban Kraljevine Hrvatske i Slavonije – prvi ban pučanin. Proveo je brojne reforme u upravi, sudstvu i školstvu te modernizirao Hrvatsku. Donio je Zakon o pučkim školama i preparandijama (1874.), a za njegova mandata osnovano je Sveučilište u Zagrebu. S banske stolice je odstupio 21. II. 1880.
Živio je povučeno u krugu obitelji baveći se filozofijom, matematikom i astronomijom. Umro je 4. kolovoza 1890. u Zagrebu.
