Pozdravljam članove Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu kao i one koji nisu članovi, ali su prisutni. Hvala na lijepom odazivu ovoj promociji. Karlovačka je bila izvan mojih očekivanja – jako puno ljudi je došlo. Sa mnom su trebali danas govoriti i recenzenti knjige Danko Plevnik i Vladimir Lay te Radovan Radovinović.
Dakle, rukopis knjige “Odrastanje u Karlovcu” su ocijenili uistinu kvalitetni ljudi, vrhunski intelektualci, oni koji su sami napisali mnogo toga lijepoga. Vodili su me kroz samo pisanje, posebno Radovinović koji me često zivkao, a i ja sam njega – on je živa enciklopedija. Od njega sam puno naučio i dobio korisne savjete, čak možda i neke intimne uvide koji su me oduševili. Primjerice, bio sam napisao odlomke o tome kako je izgledao karlovački erotski univerzum. Za socijalizma nisu postojali stambeni uvjeti za to, pa je pronašao svoje pribježište u prirodi pod vedrim nebom – u brezovoj šumici iza streljane, čak i na Vojničkom groblju na kojemu nije dugo bilo sahrana i gdje je mrtvačnica više djelovala kao kućica u osami te na Ruskom putu. Rade me upozorio da sam krivo napisao. “Nije se to radilo na Ruskom putu”, upozorio me, “jer je tamo bilo svjetla i nije bilo puta, nego na Crnoj promenadi”. Kako je to govorio, diskretno su mu zatitrala ramena i zatitrale oči. Odmah mi je bilo jasno da je kompetentan da mi o tome govori – očito se vratio sjećanjima.
Plevnik je u posjeti sinu u Bruxsellesu i onda ide u Italiju, Lay također ima neke obveze, a Rade je nešto bolestan. No, s pozivom ste dobili izvode iz njihovih recenzija i s izlaganja u Karlovcu, pa znate kakav je njihov stav o knjizi.
Ovo svoje izlaganje bih započeo nekim Plevnikovim tezama. Primjerice, s njegovom da sam 11 anegdota vješto pretvorio u 11 pripovijetki. Njegova druga teza koju bih istaknuo glasi da svoja sjećanja nisam politizirao, nego humorizirao. U dječjoj i mladenačkoj fazi smo taj humor sami proizvodili, a ja sam bio interpretator i kao takav sam nastojao biti što precizniji i nježniji – gajim nježan, suptilan, poetski odnos prema mladosti. Lay i Plevnik su ustvrdili da sam knjigu napisao koristeći laganu poetiku. Upravo smo takvo osjećanje imali. Kasnije sam takav humor proizvodio kao novinar i to je bila moja polemička metoda, ali ne u svim situacijama. Satirička metoda je bila uglavnom efikasnija za komentiranje nedoličnog ponašanja neke osobe od reagiranja srdžbom. Humorizirao sam kritički samo one koji su zaslužili, te prijatelje, ali sa simpatijama. Sredinom 1980-ih je u “Vjesniku” svakog dana izlazio kratki novinarski komentar, što smo zvali glosa. Ako je bilo tko od nas novinara imao dobru ideju za glosu, predložio bi to uredniku i, ako bi to bilo prihvaćeno, to bi napisao. Bio sam dobio informaciju da je predsjednik Sabora Socijalističke Republike Hrvatske Ivo Perišin – inače izvrstan, šarmantan i rječit profesor ekonomije – privatizirao plažu kod svoje vikendice u Trogiru. Nisam tog političara vrijeđao, ali sam se zabavljao pišući, a poanta ga je zaboljela. Nominalno se zalagao za human i globalni koncept, a u praksi je zagradio plažu u koju više ne mogu proleteri. Napisao je nakon mog komentara pismo direktoru “Vjesnika” Marinku Gruiću, koji mi je to pokazao. U pismu je zatražio da me se kazni i upitao kada može doći u redakciju. Dakle, dolazio je da se obračuna sa mnom. Nakon dva dana me pozvao direktor u svoju kancelariju. Bili su tamo Perišin, Gruić i glavni urednik Stevo Maoduš. Perišin nije čekao da ga Gruić predstavi, nego je odmah rekao: “To je nečuveno! Zar misliš da ću ja, koji nikad obraz nisam okaljao, da me neki balavac zajebava”. Rekao je da sam kao skuša koja krivuda dok ne završi na gradelama. Skočio sam i pitao prijeti li mi. Skočio je i Perišin, a i Gruić između nas. Maoduš je sugerirao Perišinu da sjedne i napiše polemički odgovor. “Ne dolazi u obzir da se povlačim po novinama”, odgovorio je na Stevin prijedlog. Nije njega pogodilo to što sam napisao, nego način kako sam to napisao, moja metoda.
Kao klinci smo se šalili, imali smo smisla za humor, potrebu za kreativnošću. Nije bilo radija, puno tekstova, okruglih stolova i slično. Nismo niti znali što je kreativnost, a bili smo kreativni. Slušali smo prijenose nogometnih utakmica na radiju, primjerice, a mišljenje o nekom nogometašu smo oblikovali na temelju onoga što smo čuli od fotoreportera, i to ne samo o njegovoj igri, nego i o njegovom fizičkom izgledu i karakteru. Stjepan Bobek je bio moj nogometni idol. Igrao je za Fudbalski klub “Partizan” iz Beograda. Dan nakon što su gostovali u Zagrebu, došli su u Karlovac. Noć uoči njihovog gostovanja nisam mogao dugo zaspati. No, Bobeka nije bilo u momčadi na utakmici s Nogometnim klubom “Karlovac”. Bio sam očajan zbog toga – izvan sebe. Imao sam tada 13 godina. Na poluvremenu se Bobek počeo zagrijavati, i to sa zamotanom rukom, što znači da je ozlijeđen. Bio sam presretan kad sam ga vidio. Počeo sam samoga sebe testirati jesam li ga dobro oblikovao i je li to moguće slušajući prijenos na radiju. Pogodio sam sto posto! Nikad nisam čuo u prijenosu da je pao, da ga je netko potčkaljio. Bio je uspravan, ispeglan, zalizane crne kose. Nije si mogao dozvoliti da se nađe na zemlji, da padne i da se zaprlja, a da ga protivnički igrač gleda iz ptičje perspektive. Dogodio se kasnije povijesni luk, a imao sam ih više u životu. Kao novinar “Vjesnika” 1972. godine sam pratio košarku, koju sam i igrao, atletiku i borilačke sportove. Nogomet je pratio kolega Stanko Kučan, no bio je negdje na putu i urednik Žarko Susić mi je dao zadatak da izvijestim s treninga Nogometnog kluba “Dinamo” i da uzmem izjave od igrača i trenera, a trener je bio upravo – Bobek. Upoznajem se s njime. Imao je tada 48 godina i uopće se nije promijenio – nije bio jedan od onih koji bi se nakon igračke karijere zapustili.
Također, momčad “Dinama” je gostovala u Karlovcu početkom 1960-ih. Promatrali smo ih iz blizine da osjetimo njihovu osobnost, a onda ćemo ih gledati kako igraju. Bio sam sa sela, a imao sam potrebu da se integriram u gradsko društvo i da budem gradski dečko. Izašli su iz autobusa u kaputima, odijelima, bijelim košuljama, kravatama, a nekolicina njih je imala šešire. Vidi se da su to gospoda. Zagolicali su našu socijalnu intimu – htjeli smo tako igrati i izgledati. Moj otac je bio oficir, a ja sam zbog te ekipe kao dijete odlazio vlakom da pratim njihove treninge na Maksimiru. Godinama kasnije se igrala liga veterana i igrali smo protiv njih nogomet, od Karlovčana Josip Perković – Pepač, Mladen Balen i ja. To je za mene bio strašan događaj. Izgubili smo 3:1 – odlično smo prošli. To je još jedan povijesni luk.
Spomenut ću još jedan koji svjedoči o tome da se može ostvariti ambicija iz rane mladosti. Kad sam došao u Karlovac imao sam pet godina i moj prvi susjed je bio Božo Tuhtan, vojni glazbenik i konceptualni glazbeni inovator. Bio je visok, atletske građe – fenomenalne figure. Tuhtan je izrađivao bubnjeve u podrumu, a inače je vodio orkestar. Pomagao sam mu u izradi bubnjeva dodavanjem alata i materijala. Pjevušio je i fućkao pritom kratke i brze slogove, a to je bio u biti be-bop pravac, a glavni njegovi protagonisti su tada bili džezeri Charlie Parker, Dizzy Gillespie i Thelonious Monk. Bilo mi je zgodno što je on tada pjevušio. U katnicama preko puta kina “Luxor” su stanovali čuvena profesorska obitelj Del Toso, ali i trubač Franc Valetić, invalid u kolicima, a jako zgodan. Moji prvi kontakti s džezom je bilo upravo Valetićeva svirka. Otišao bih u dvorište da bih ga tamo slušao. Njegova susjeda je bila jedna udovica, koja bi, recimo, negdje poslijepodne dotjerana izišla da dočeka svog dragog, koji bi došao u odijelu, košulji i kravati. Ona bi mu otvorila vrata i pustila ga u kuću u ritmu Valetićeve balade, a on bi uletio u ritmu kratke i brze džez-fraze. To je bila simbioza džeza i ljubavi. Ta je simbioza išla i dalje. U današnjem Novom centru, gdje su sada Državni arhiv u Karlovcu, Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” i Galerija “Vjekoslav Karas”, bilo polje na kojemu smo po čitave dane igrali nogomet, a do nas bi dolazio zvuk Valetićeve trube i išao sve dalje do Luščića – nije bilo zgrada niti zapreka zvuku. Iza nas bi šetali parovi i držali se za ruku. Dok je mirno svirao, lagano bi šetali. Kad bi Valetić ubrzao ritam, ona bi potrčala, pa bi pala, a onda i on, da bi se zatim ona brže digla i pružila mu ruku da ustane. A mi klinci smo jednim okom gledali kome dodati loptu, a drugim jesu li parovi dovoljno odmakli da ih odemo škicati, što je jednom umalo završio tragično nakon što nas je primijetio jedan mladi željezničar pa nas lovio skroz do mjesta gdje je sada gradska tržnica – spasili smo se tako što smo se razdvojili i otišli u različitim smjerovima. Uglavnom, zavolio sam džez i kad sam otišao kao dopisnik “Politike” u Ljubljanu pisao sam džez-kritike. Dakle, od nekoga tko je slušao Tuhtana i Valetića sam postao džez-kritičar.
Rekao bih još nešto o svojoj profesiji. Nisam nikada radio u “Karlovačkom tjedniku”, kojega sam čitao još kao srednjoškolac, nego sam otišao odmah nakon završetka studija u “Vjesnik”. Na promociji knjige u Karlovcu su me zvali iz Hrvatskog radio Karlovca i pitali čitam li “Tjednik”. Čitam u kafiću, ali taj list se rijetko može više pronaći u kafićima. Novinari su kritični prema tom glasilu, i to u dobroj mjeri s pravom. “Tjednik” čitam već 60 godina. Bez obzira bio zadovoljan novinom koju toliko dugo čitaš ili ne, barem ćeš ju prelistati, makar pogledati osmrtnice. Uglavnom, sredinom 1960-ih godina je “Tjednik” tri godine zaredom proglašen najboljom lokalnom novinom u Hrvatskoj. Radila ga je sjajna generacija koju su, među ostalima, činili Vlado Bojkić, Maoduš, Nikola Perić, Ratomir Petković, Zdravko Švegar, čak i Stjepan Pavletić – Beli Konj, koji je bio jako talentiran za novinarstvo, ali je, nažalost, novinarsko pero zamijenio ruletom, što je uistinu šteta. Ta je generacija u doba nedemokratskog sistema, cenzure i autocenzure uspjela pronaći neke krivulje. Znali su da na naslovnoj stranici ne mogu “opaliti” lokalnog partijskog šefa i dali su ono što je politika od njih očekivala, ali nisu dali gradsku rubriku nikome i te su stranice stvarali u kavani “Neboder”. Urednik te rubrike je bio Petković i on je stalno bio u toj kavani i skupljao informacije te okupljao društvo. Znali su se i politički angažirati, ali posredno tako što bi, recimo, napravili intervju s radnikom koji nije bio zadovoljan plaćom, a nije se moglo zbog toga sankcionirati novinare i urednike jer je taj kritički nastrojeni radnik dio radničke klase na koju se režim pozivao. Pisalo se, primjerice, i o niskoj otkupnoj cijeni poljoprivrednih proizvoda pa razgovaralo sa seljacima. Novinari su tako izražavali stav o sistemu, njegovim vrijednostima i slabostima. Ne samo da nisu imali probleme, nego su se i izborili da samostalno biraju glavnog urednika, što je tada bilo senzacionalno. Osmislili su vrlo efikasne amortizere prema političkim forumima, kako bi osjećali što slabije sankcije u slučaju da negdje uprskaju, pa su tako u politiku gurali neke s kojima su inače išli na gemište i na kave. Tako ovi postali gerilci u političkim forumima, amortizer za slučaj da novinari nešto uprskaju. To je odlično funkcioniralo. Sretna je okolnosti što je Josip Boljkovac tada bio predsjednik Općine. Nije se družio s novinarima, ali je bio “druga linija obrane”. Znao je “iz udobne fotelje skočiti u zonu svoje mangupske naravi”, kako sam se u knjizi izrazio.
Vratio bih se na tezu da sam sjećanja humorizirao. Dok smo bili djeca, bili smo bezbrižni jer su roditelji o nama brinuli. Bilo je djece koja su patila, čiji su roditelji stradali u ratu ili čije su obitelji iz nekog razloga bile proskribirane, no uobičajeno je da su djetinjstva sretna. Bili smo dobro raspoloženi i na šaljiv način sam to razdoblje života opisao. No, kako sam odrastao, počeo raditi kao novinar, našao sam se na brisanom prostoru, bez zaštite, posebice kada bi se približavao kraj 1980-ih godina. Početkom tog desetljeća sam pisao o takozvanom Karlovačkom slučaju, korupciji koja se dogodila u Karlovcu. Slučaj je otvorio “Karlovački tjednik”. Zbog toga, kada bismo došli Velimir Franić, Vladimir Funduk, iz “Tjednika”, ili ja u grad, ostali bi bježali od nas iz straha da si ne ugroze egzistenciju. Grad mi je tad djelovao kao otočki, van sezone, kad vlada pustoš. Strašno je kad se ljudi boje politike i političara. Nisam pisao bijesno o tome, nego šaljivo s tom usporedbom primorskih gradova van turističke sezone. Izašao bih iz stana, primjerice, a čovjek iz susjedne zgrade, koji je bio direktor u “Jugoturbini”, i s kojim sam se odlično poznavao, čim me vidio, počeo je hodati preko travnjaka, a ne po popločenoj stazi, pa sam napisao da je išao po stazi koja nije postojala da bi do svojih kućnih vrata stigao preko blata. Dakle, nisam mu zamjerio. Razumijem čovjeka.
Eto, puno sam rekao i znam da ljudi ne vole duge govorancije. Valja se malo podružiti. Hvala još jednom.
*izlaganje s promocije knjige “Odrastanje u Karlovcu” održane u Zagrebu 3. svibnja 2023. u organizaciji Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu
