Na Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu u petak je održana Zavičajna čajanka posvećena karlovačkoj književnici iz doba Ilirskog pokreta Dragojli Jarnević, preciznije rukopisu njezina djela “Moje učiteljevanje” pronađenom u ostavštini pjesnika Ivana Trnskog koja se čuva u arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
D. Jarnević i Trnski su bili u intimnom odnosu, a viša znanstvena suradnica zaposlena u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u HAZU Ana Batinić, ne vjeruje da je bio više od platonskog te pretpostavlja da je rukopis karlovačka književnica poslala Trnskom, pa da je tako pronađen u njegovoj ostavštini.
Podsjetila je da je D. Jarnević rođena u Karlovcu 4. siječnja 1812. godine i da je preminula u rodnom gradu 12. ožujka 1875., da njezin opus obuhvaća poeziju, prozu, dramska djela i dnevničke zapise koji su joj osigurali mjesto u književnome kanonu, da potječe iz trgovačke obitelji koja je počela propadati ubrzo nakon smrti oca, da je naposljetku obitelj doživjela financijski krah, pa se niti Dragojla niti njezine sestre i njezina braća nisu mogli formalno školovati. Nadodala je da je Dragojla nakon završene njemačke osnovne škole neko vrijeme zarađivala kao švelja, a zatim kao dadilja, odnosno guvernanta u Grazu, Trstu i Veneciji. “Stekavši djelovanjem autoritet na tom području bavila se pedagoškim radom, a jedno je vrijeme vodila i privatnu školu u Pribiću. Dakle, 1850-ih je jedna žena pokrenula privatnu školu, što je za ono vrijeme zadivljujuće. U stalnoj želji za stjecanjem znanja se samoobrazovala literaturom koju je posuđivala od prijatelja i poznanika. Bila je prva hrvatska planinarka i alpinistica. Bila je svestrana i napredna – potpuno je izlazila iz onodobnih kalupa. Postoje indikacije da nije umrla prirodnom smrću, nego da je otrovana zbog nasljedstva”, navela je A. Batinić.
Pronađeni rukopis ima 39 stranica. Nije datiran i A. Batinić pretpostavlja da je nastao u zrelom dobu Dragojlina života, nakon 1850. godine. “Književni diskurs je glavna odlika teksta, međutim ispod literarnog plašta autorica čitatelju predstavlja pedagoške stanove koje je kao odgojiteljica i učiteljica promišljala, određivala i promovirala, pa je koristila za to književna djela, da ih da čitateljima na uvid, ali neizravno. U ovom se rukopisu služi pripovjednom tehnikom priče u priči, to jest strukturiranjem naracije pomoću dvostrukog pripovjednog subjekta. Narativ počinje kratkim uvodom u kojemu se koristi glas prve pripovjedačice, a potom se nastavlja pripovijedanje drugog pripovjednog subjekta, gospoje Ružice”, nastavila je A. Batinić.
Rekla je da taj lik možemo shvatiti kao autoričin alter ego. “Ona predstavlja uzor-ženu koju susreće u toplicama i koja iznosi svoj životni put koji se preklapa s Dragojlinom biografijom, ali začudo i biografijom Marije Jurić Zagorke, hrvatske autorice novijeg doba. Dakle, Ružin je otac bio upravitelj grofovskog imanja, a ona se školovala u Varaždinu u samostanu kod časnih sestara, a iste takve detalje u svojoj biografiji ima i Zagorka”, navela je A. Batinić vrlo neobičan podatak s obzirom da je Zagorka rođena dvije godine prije Dragojline smrti.
A. Batinić je prikazujući lik iz tog djela dodala i to da je Ruža još kao djevojčica osjećala empatiju prema kmetovima, dakle spram potlačenih i da joj duboko ukorijenjen kršćanski svjetonazor nije dopuštao ravnodušnost prema njihovom bezobzirnom iskorištavanju. Nastavila je da je Ruža poticaj za čitanje knjiga, što se doživljavalo razbibrigom, dobivala od oba roditelja i da Dragojla nije propustila kritizirati čitanje njemačke literature, što je posebno naglašeno Ružinom radošću kad joj je otac iz Zagreba donio “Danicu ilirsku”, što je još jedna potvrda kako su autoricu oduševljavale rodoljubne ideje iliraca.
“Lik župnika D. Jarnević koristi za ocrtavanje niza nazadnih stavova prema društvenom položaju žene i njihovom pravu na obrazovanje. Stoga sraz u pogledima na svijet između Ruže i župnika tinja u rukopisu kao stalni izvor njihovog međusobnog sukoba, i to nije ništa drugo nego predodžba borbe za društvenu ravnopravnost žena u praksi. Župnik je prikazan kao zagovaratelj patrijarhalnoga svjetonazora po kojemu ženama nije potrebno školovanje, štoviše odrican im je i zdrav razum. Ako bi im se priznao, glavna ženska odlika bi svejedno trebala biti čednost. Župnik se protivio i tome što je Ruža podučavala kmetove vjeronauku, a posebno je pobjesnio kad je saznao da je čitanju i pisanju naučila mlinarevu jedinicu”, navela je predavačica.
Nastavila je da Ruža spoznaje da nije dovoljno biti “samo učiteljica”, nego da mora posegnuti za metodama koje će utjecati na djetetovu ćud. “Dakle, autorica tematizira muško-ženske odnose kritizirajući koketno ponašanje pojedinih žena, što pripisuje taštini, jednoj od najnepoželjnijih karakternih osobina. Dotiče se i pitanja bračne zajednice. Nije bila probirljiva nego nije mogla naći sebi prikladnog partnera. Ružu i D. Jarnević vlastiti izbor življenja kao neudane žene, k tome i književnice, navelo je da u većini svojih zapisa preispituje društvene norme, naročito u kontekstu očekivanja koja su se nametala ženama i predrasuda prema njima, ako ih nisu ispunjavale. Očito je da Dragojli nije nedostajalo udvarača, a ona ih je odbijala. Ruža je usidjelica, što je nosilo u to vrijeme u dominantno muškom društvom diskursu nosilo stigmu jer su stare cure doživljavane kao neženstvene, aseksualne te udaljene od svojeg iskonskoga prirodnog identiteta uz koji se povezuju trajno stanje nesigurnosti te subverzivan i prijeteći utjecaj na heteroseksualnu kulturnu matricu, odnosno na ustaljeni društveni poredak. U književnosti su životi neudanih žena predočeni uglavnom kao isprazni, a one same prezirane kao manjkave, očajnice ili pak mrziteljice muškaraca, pa su smatrane nezahvalnim književnim subjektom. Iznimka bi vjerojatno bili književni likovi učiteljica poput Ruže ili poput Tugomile, lika iz pripovijetke Jagode Truhelke, budući da je za njih bila zabrana udavanja”, rekla je A. Batinić i dodala da bi učiteljice izgubile bi posao nakon udaje, osim ako bi se udale za učitelja i da je takav zakon u Austro-Ugarskoj bio na snazi do 1907. godine.
Taj je rukopis se, dakle, može čitati kao “nefikcionalan i autoreferencijalan, pa i autobiografski”. “Nastoji se staviti naglasak na drugačija promišljanja o društvenoj ulozi žene te na isticanje važnosti omogućavanja obrazovanja djevojčicama, a to su teme koje susrećemo i u autoričinom dnevniku. D. Jarnević je pružila otpor degradaciji žena u patrijarhalnoj hijerarhiji nudeći primjerom protagonistice Ruže, zapravo utjelovljenju vlastitih stavova i promišljanja, smjerokaz prema kvalitetnijem, naprednijem i jednakopravnijem društvu”, zaključila je A. Batinić.
Asistent u Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Željko Trbušić je upoznao slušatelje s metodama i svrhama digitalizacije, a posebno s digitalizacijom ovog rukopisa, što nije trajalo dugo i što je učinjeno s običnim uredskim skenerom, a kvaliteta je postavljena na tri stotine točaka po inču. Rukopis je digitaliziran na zahtjev Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” radi lakše distribucije, zaštite izvornika i povećane dostupnosti.
“Umjetna inteligencija se koristi u sustavima za prepoznavanje rukopisa. Dakle, skeniramo ga i računalo ga prebaci u oblik u kojemu se može aktivirati. Rukopis je konzistentan i dobar je za stvaranje modela koji se nadograđuju. Ovakvi rukopisi mogu biti dobar dodatak modelima koji služe za prepoznavanje hrvatskih rukopisa 19. stoljeća. Važno je da u te modele budu ubačeni naš jezik i naši rukopisi jer će jednoga dana će informacije dostupne na internetu dijelom biti izrađene poznavanjem rukopisa i ako modeli prepoznaju naš jezik i stilove pisanja naših autora, bit će dostupni i pretraživi”, rekao je Trbušić i dodao da svaki suvremeni sustav za prepoznavanje rukopisa koristi umjetnu inteligenciju.
Pojasnio je da ipak prepoznavanje bez ljudske intervencije i dalje nije vjerodostojno. “Sustav treba trenirati, i to puno, što zna biti skupo i zahtijeva velika tehnička znanja. Rukopis se tijekom godina mijenja, pa je njegovo prepoznavanje fokusirano na jedno životno razdoblje, ako želimo gotovo potpunu točnost”, istaknuo je Trbušić.
Otkrio je da je Dragojlin rukopis “stavio” u sustav Transkribus. “Možemo očekivati da će naredno desetljeće ili dva ovakvi rukopisi poput Dragojlinih biti na visokoj razini prepoznavanja i bez ljudske kontrole. Dakle, Dragojlin je rukopis u Transkribusu. Mogu se ispraviti greške sustava i vratiti ispravljeni rukopis u njega”, rekao je Trbušić.
Kazao je da arhivski zapis u digitalnom obliku ima nov život. “Primijetio sam da studenti nemaju naviku odlaziti u arhive nego istražuju na internetu. Koriste sekundarne izvore i koriste izvore dostupne na internetu”, dodao je Trbušić.
Upozorava da nije moguće sve digitalizirati. “Arhivi imaju i po dvije stotine kilometara gradiva, a novo se i dalje stvara. Zato postoji opasnost da se gradivo koje nije prioritet zanemari, a možda su tamo baš jako zanimljive stvari. Druga je opasnost da se informacije samo recikliraju, ako se koristi internet”, napomenuo je Trbušić.
