“Zovem se Slavko Krešo Mrkoci”, upozorava nas sugovornik u novom intervjuu iz ciklusa SpiKA nakon što smo ga oslovili samo s prvim imenom, a kojega smo pozvali na razgovor nakon njegovog istaknutog istupanja na raspravi o izgradnji protupoplavnog zida u Brodarcima, što je ulaganje Hrvatskih voda. Tribina se održala u ponedjeljak u Velikoj vijećnici Grada Karlovca. “Slavko sam službeno, Krešo sam privatno”, kaže naš sugovornik.
Biste li nam to objasnili?
- Vrlo je jednostavno. Majka i krsni kum su htjeli da se zovem Krešo, a svećenik to nije dozvolio jer Krešo nije svetačko ime, pa me krstio kao Slavka, što je izvedenica od imena Alojzije. Sve to nismo znali do mog polaska u školu. Obitelj me zvala Krešo. Kada smo došli u ambulantu radi ishođenja potvrde da mogu u školu rekli su da Kreše Mrkocija nema u registru, ali da ima Slavka. Tada smo išli pitati svećenika kako se zovem. U obitelji su me već svi zvali Krešo, pa sam ostavio to ime. Neki imaju špicnamen. Znadete li što je to?
Ne.
- To je nadimak. U športskim krugovima me zovu Židov.
Kad sam Vas pozvao na intervju, pozdravili ste me sa “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Kada smo se našli na intervjuu rekli ste da služite socijalističkoj republici. Zašto?
- Cijeli život sam proveo u socijalizmu u kojemu mi nije bilo loše. Majka mi je bila samohrana i probijali smo se kroz život. Išli smo preko sindikata na more. Odlazio sam od 1946. godine na radne akcije jer sam dva mjeseca dobivao hranu, a za nagradu sam dobio radno odijelio i cipele koje su mi služile za hodanje zimi, a radno odijelo mi je bila ljetna garderoba jer smo bili siromašni – majka je bila radnica, a otac je bio na drugoj strani. Nisam lud za socijalizmom niti bilo kojom strankom. Reda radi tako pozdravim.
Vozite i Yugo.
- Pozdravljam svoj auto.
Zašto ste protiv zida u Brodarcima?
- Razlikujemo ekologiju i komunalije. Taj zid meni oduzima pravo na kontakt s prirodom. Došao sam 1960-ih godina u Brodarce na savjet prijatelja koji je radio u Državnom hidrometeorološkom zavodu i koji mi je rekao da postoji krasan dio Kupe. Tu dolaze galebovi, patke, sve moguće životinje. Kupamo se tamo i uživamo u tome, a sada netko da parcijalno i pogrešno riješi problem obrane od poplava ide graditi zid i potpuno mi je jasno zašto.
Zašto?
- U Elektroprojektu sam bio zadužen za prodaju projekata u inozemstvo. Gdje god bih u svijetu za razgovora rekao da se nešto može riješiti djelomično, odgovorili bi da je to osnova za korupciju. To su mi govorili u Burmi, Etiopiji, Egiptu…
Jesu li mutni poslovi iza izgradnje zida?
- Prije 40 godina je postojao projekt rješenja poplave Karlovca. Europska zajednica je platila prvi dio projekta – izgradnju kanala Kupa-Kupa. Tamo treba samo napraviti branu. Završio sam hidro-smjer na građevinskom fakultetu. Magistrirao sam ekologiju i posebno način poslovanja. Doktorirao sam povijest. Prema tome, posjedujem široko znanje, pa tako i o ekologiji. Ekologija je, po Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, u prvom značenju, znanost o suživotu svih živih organizama u prirodi, o njihovom djelovanju na okolinu u kojoj žive i o djelovanju okoline na njih, a u drugom, razgovornom, ukupnost spoznaja o zaštiti prirode ili okoline, odnosno ukupnost proučavanja i spoznaja o utjecaju okoline na čovjeka i čovjeka na okolinu. U Brodarcima imamo suživot s rijekom. Nitko nam nema pravo to oduzeti. Nije riješeno pitanje zaobalnih voda. Nije kvalitetno urađena studija utjecaju na okoliš, pa nam je cesta uništena. Oduzeli su nam pravo na normalan život.
Dolaskom na ovaj razgovor ste mi pokazali koliko Vam je automobil blatnjav.
- Prljav je od te vožnje – moram proći kroz njihov blatni koridor.
Koliko će trajati to privremeno rješenje?
- Jeste li negdje čuli da je netko u našoj zemlji napravio nešto privremeno?
Objašnjenje je da je to do izgradnje zida.
- Nema zida! Najveća je sramota raditi zid. Živimo u eri povratne energije. Rijeka je najčišći način dobivanja energije. Ovakvim ulaganjem puštate svu vodu da prolaze kroz koridor od zidova, umjesto da je iskoristite radi stvaranja energije. Otkako smo ostali bez plina i nafte, obnovljivi izvori energije su najtraženiji u Europi. Čuo sam nedavno da se naručio projekt izgradnje male hidroelektrane. Ranije je postojao veliki projekt koji bi tražio nasipe do Ozlja i propao je. Oko 2010., u eri malih hidroelektrana, netko je pokušao kod Brodaraca graditi malu privatnu hidroelektranu. Već je ministarstvo dalo dozvolu za to, a onda je Ekološko društvo Pan to uspjelo oboriti. Postoji hidrotehnički zakon koji kaže da matica rijeke ne pusti vodu sa strane – zato kanal ne radi i može maksimalno uzeti 10 do 15 posto viška vode. Kada zaustavite maticu, ona traži izlaz i odlazi u kanal koji je rješenje za cijeli dio Kupe u Karlovcu. Zidovi podignuti na lijevoj obali su ruglo. Preko puta nas su digli nasip od metra. Nama su namjestili nešto što je protiv svih propisa. Prisjećam se što mi je rekao onaj gospodin u Etiopiji. Radio sam ponude za projektiranje za Elektroprojekt. Etiopska vlada bi projekt naručila, a plaćala bi novcem dobivenim iz međunarodne banke. Elektroprojekt je projektirao razne hidrotehničke projekte, a neke, primjerice u Egiptu, u delti Nila, je i izvodio. Kada ste išli u inozemstvo morali ste se cijepiti, a nakon prvog cjepiva sam imao jako natečenu ruku. Mnogi su zbog cijepljenja dobili neistražene bolesti. To sam napustio i otišao u druge vode.
U kojim ste zemljama radili?
- Za Burmi, Etiopiji, Egiptu i Brazilu, trebali smo za Kanadu uraditi nešto…
Dakle, kada govorite o Brodarcima ne govorite napamet?
- Ne govorim. Znam. Nitko nema pravo meni oduzeti vezu s prirodom. Nisu napravili pravilnu procjenu utjecaja na okoliš. Nekidan smo tamo imali bazen. Umjesto da taj njihov zid brani da voda iz Kupe ide na cestu i u dvorišta, događa se obrnuto.
Treba samo napraviti pregradu u kanalu Kupa-Kupa?
- Na drugoj strani, vizavi završetka kanjona, imate visoku obalu, a na lijevoj relativno i dalje visoku, a tamo je i kanal. Ona je čak upućena i u kamen. Tu negdje će doći do brane koja će zaustaviti maticu da ode višak vode u kanal. Ako je velik višak vode, postoji retencija.
Hrvatske vode i planiraju napraviti pregradu.
- A što će sa zidovima?
Mogu li ostati dio sustava obrane od poplava nakon što se izradi pregrada?
- Ne mogu. To je isto kao da ljeti nosite zimski kaput i kapu.
To i radim.
- Vi ste siromah.
Mogu li se onda ti zidovi srušiti?
- Naravno. Oni bi se i morali srušiti, ali tko će to platiti?
Nazvali ste to palijativnim rješenjima?
- Jesu. Nemam pravu reći čemu služe palijativna rješenja. Sjećate se što mi je rekao sugovornik u Etiopiji?
U jednom trenutku ste u raspravi rekli da imate 90 godina i zatražili “malo poštovanja”.
- Onome iz Hrvatskih voda koji je izlagao sam poručio da mora poštovati starijeg sugovornika. Od svih njih iz Hrvatskih voda koji su tamo sjedili imam daleko više stručne spreme od njih.
Koliko godina staža imate?
- Vrlo malo. Teški sam invalid i kao takav sam otišao u mirovinu. Nemam jedno oko, jedan bubreg, pola želuca, u kičmi imam metalnu protezu, imam nekoliko lomova ruku i nogu, rezano debelo crijevo i vađene vene. Zadnje sam krpao arterije.
Djelujete življe od mene 39-godišnjaka.
- Jer se drugačije ponašam. Popijem malo rakije, popevam si i zabavljam se. Prije no što sam došao živjeti za koronakrize u našu drvenu karlovačku kuću igrao sam ragbi.
Do kada ste igrali ragbi?
- Do pred tri godine.
S 87 godina života?
- Da. Sad sam kao 90-godišnjak trebao ići na neki turnir, ali nisam.
Zagrepčanin ste koji je doselio u Karlovac?
- Došao 1960-ih po savjetu kolege da kupim zemlju u Brodarcima. To sam i učinio i po svom projektu sam sagradio drvenu vilu. To nije vikendica. Vikendica je kuća u kojoj dolazite vikendom, a, ako živite tu stalno, to je kuća, stambeni objekt. Naša kuća je sagrađena od hrastovine stare između 350 i 400 godina koju sam kupio u Gušću.
Rekli ste da ste prvi magistar ekologije, ekonomist, građevinar… Odakle toliko interesa? Kojim redoslijedom i zašto ste upisivali sve te studije?
- Iz dosade sam ih upisivao. Šalim se malo. Počeo sam nakon srednje škole studirati građevinu. No, već tada sam počeo osjećati probleme s vidom. Zaključio sam da neću brzo završiti taj studij koji ima velik broj programa i nacrta. Stoga sam ga prekinuo i upisao Ekonomski fakultet i završio sam ga za tri i pol godine. Kada dođete s teškog na lakši studij, jednostavnije je studirati. U Elektroprojektu sam obavljao gro financijskih poslova u Beogradu. Stalno sam putovao tamo. Saznao sam tamo da nude izvanredni studij građevinarstva, pa sam odlučio nastaviti svoje obrazovanje u građevinarstvu. U Zagrebu nije bilo izvanrednog studija građevine.
To ste, dakle, diplomirali u Beogradu?
- Da. Kolege koje su mi prodavali radili su sa mnom u Ingri na različitim projektima. Neusporedivo je bio lakši beogradski studij od zagrebačkog. Objašnjeno mi je da u Zagrebu stvaraju znanstvene radnike, a u Beogradu inženjere praktičare. “Mi studentu damo osnovno znanje, pa ga šaljemo na teren. Za pet godina terena je mnogo bolji inženjer od vaših znanstvenika”, objasnili su mi u Beogradu i bili su u pravu. Zagrebačko sveučilište je loše plasirano na listi svjetskih univerziteta.
Zašto ste upisali poslijediplomski studij ekologije?
- Počeo sam studirati poslovanje. Mentor mi se vratio iz Nizozemske s kongresa ekologa i predložio je da napišem magistarski rad s tog područja.
S koliko godina ste upisali doktorski studij?
- S 83 godine po prilici. Doktorirao sam s 84 ili 85 godina. Međutim, temu sam istraživao 20 godina. Saznanja o kartama i kartanju nisam primarno dobivao iz doktorskog studija, nego iz svog višegodišnjeg hobija.
To je studija o povijesti igraćih karata i kartanja u Hrvatskoj?
- Da.
Najstariji ste doktorand u povijesti Sveučilišta u Zagrebu?
- Jesam. Doktorirao sam na povijesti kartanja u Hrvatskoj na Hrvatskim studijima. Mentor mi je bio jedan svećenik. Počeo sam studirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kod Ive Goldsteina kao mentora, no nije dobro to razumio. Nitko od njih nije toliko duboko ušao u tu temu. Osnova doktorskoga studija nije “guljenje” teme, nego pristup temi – metodologija. To Goldstein nije razumio. Inače smo si jako dobri. Na Hrvatskim studijima mi je bio mentor svećenik koji je doktorirao u Njemačkoj. Jako je simpatičan i drag. Zaljubio se i napustio je svećenički red. Bio je korektan.
Kako su Vas prihvatili profesori i studenti kad ste se pojavili na doktorskom studiju?
- Zapitali su se koji je to bedak došao među nas. Kad sam studirao na Filozofskom fakultetu radio sam u upravi za strateška istraživanja Hrvatske vojske. Bio sam pukovnik. Nisam niti ozakonio svoj trogodišnji rad tamo. U vojsku sam se javio 1990. godine.
Što znači da niste ozakonili taj svoj rad?
- Nisam tražio da mi vojska prizna taj staž. Imam svoju mirovinu.
Od kada ste u mirovini?
- U mirovini sam 36 ili 37 godina, otkako sam oslijepio na oko.
Svrha Vaših hobija je da ne zahirite, kako ste kazali Hrvatskoj radioteleviziji jednom?
- Tako je. Neki posao morate imati. Ne mogu više štihati, ali mogu čitati, razmišljati, pisati…
Što Vas je nagnalo da se bavite igraćim kartama i poviješću kartanja?
- Sport. Na utakmice smo putovali vlakom ili autobusom, a za putovanja smo kartali. S vremenom smo počeli nastavljati kartati i nakon što bismo stigli na odredište.
Što ste kartali?
- Belot ili preferans pretežito. Belot se može igrati i uz buku, a preferans je divna igra.
Od kada se bavite sportom?
- Moj prvi ulazak u sportsku dvoranu je bio 1942. godine. Tada sam pristupio Boksačkom klubu “Radnički”, a trener je bio Jimmy Lyggett – crnac. To je bilo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Kad sam krenuo u gimnaziju počeo sam igrati rukomet, pa sam jedno vrijeme hrvao u Prvomajskoj, pa se bavio atletikom. Pripadam među osnivače ragbija u Hrvatskoj.
Putovali ste kao ragbijaš i tako zavoljeli kartanje?
- Da.
Gdje ste se upoznali s tim sportom?
- Gledao sam ga u Engleskoj i Francuskoj. Uvidio sam da je to muški sport u kojega mogu igrati samo korektni.
Što to znači?
- Da ne možete biti udarač – tko je udarač nije ragbijaš. Ragbijaši su isprva bili studentska elita. To je vrlo lijep sport koji iziskuje snagu, kondiciju i sposobnosti. S veslačima, atletičarima i rukometašima sam osnovao klub koji i dalje djeluje kao Hrvatski akademski ragbi klub “Mladost”. Osvojio sam prvo prvenstvo Jugoslavije za Hrvatsku 1958. godine.
Sudjelovali ste i u prvoj međunarodnoj ragbi utakmici u Hrvatskoj?
- Jesam. To je bilo 1954. godine. Igrali smo protiv reprezentacije engleske vojske. Rezultat je bio 13:11 za njih. Dok sam igrao kao senior pobijedili smo prvake Italije, Češke, Bugarske, igrali protiv prvaka Francuske…
S kime ste igrali do prije tri godine?
- Igrao sam za ZVRK – Zagrebački veteranski ragbi klub.
Koliko je ragbijaša? Protiv koga igrate?
- Ragbijaša po svijetu imate koliko hoćete.
A u Hrvatskoj?
- Postoji ZVRK, postoji veteranski klub u Splitu, a povremeno i u Makarskoj. No, nije nam problem otići u Mađarsku, Italiju, Austriju…
Kada ste se odlučili posvetiti istraživanju karata i kartanja?
- Kada sam uvidio da je to vrlo zanimljivo, a neotkriveno područje. Počeo sam čitati neke separate iz Italije i Francuske. Nažalost, dobar dio arhive i materijala koje sam koristio za knjigu je u Beogradu. Dubrovnik je jedini kod nas bio komunalna cjelina. Tu pronalazimo kontinuitet događaja, i to zabilježenih, pa ima masa podataka što se u vezi s kartanjem događalo. Dubrovnik ima uske ulice, a kartaši su kartali upravo na ulici. To je smetalo gradskim vlastima pa je uvedena zabrana kartanja na ulicama, pa su se kartaši preselili u crkve, a nakon što im je i tamo zabranjeno kartati, preselili su se u barutanu.
Prvo se kartanje u Hrvata spominje u Kotoru u 12. stoljeću?
- Tako je. Spominju se sredstva za hazard, a kako se već pisalo o kocki, zaključili smo da je u ovom slučaju riječ o kartama. Kotor je bio jedna od najbolje zaštićenih luka na putu od Aleksandrije do Venecije. Tamo su mornari odmarali. Donijeli su sa sobom karte talijanskih boja, a počeli su kartati i mladi plemići. Krali su novac da bi kartali, a kada je ponestalo novca, krali su zlatne predmete. Dubrovačka vlast je odlučila da se karte mogu posluživati samo s gotovim novcem, a ne i zlatnim predmetima jer se kralo i iz crkvi.
Biskup Maksimilijan Vrhovac je novcem zarađenim kartanjem kupio Stubičke Toplice?
- Da.
Samobor je izgubljen na kartama?
- Jest.
Biste li nam prepričali te zgode?
- Kada bi Vrhovac odlazio u parlament, s kolegama je kartao. Bio je jako sposoban pa je zaradio toliko da kupi toplice. Stubičke Toplice nisu bile velik objekt. Kasnije je to razvijeno. Samobor je pripao plemiću koji je otišao živjeti u Italiju gdje se kartao i izgubio pravo na upotrebu ili vođenje Samobora. Gradovi su bili u vlasništvu cara.
Kartate li?
- Svakog jutra sa suprugom odigram najmanje dvije partije. Ona je profesorica matematike i dela iz mene bedaka jer me tuče.
Na kartama ili fizički?
- Fizički me ne može tuči, a unazad deset do 12 godina ona ima nekoliko tisuća pobjeda, a ja oko tisuću manje. Ove godine sam pobijedio u 157 partija, a ona u 394. Je li da je to sramota?
Jeste li član kartaških klubova?
- Osnovao sam ih nekoliko, a onda sam se povukao.
Koja Vam je najdraža kartaška igra?
- Preferans.
Zašto?
- To je salonska, umna, ugodna i lijepa igra koja zahtjeva tišinu i koju svatko može naučiti. Belot se može igrati i u kafiću, na vlaku i drugdje. Ako želite znati bridž, morate nekoliko godina svaku večer i noć kartati. To je složena igra. Postoje veliki turniri u bridžu s velikim nagradama.
Jeste li sudjelovali na takvim turnirima?
- Nisam. Bridž nisam igrao jer nisam mogao svake večeri igrati mjesecima.
Jeste li se kockali?
- Nismo se kockali za novac nego za piće i jelo. Kartali smo u Splitu belot moj jedan prijatelj kemičar protiv dva poduzetnika. Prvu partiju smo kartali za aperitiv, drugu za drugi aperitiv, treću za prvo predjelo, četvrta za juhu, peta za prvo glavno jelo, šesta za drugo glavno jelo. Izmjenjivali smo se u porazima i pobjedama. Imali su pobjedu u juhi, a mi u glavnom jelu. Uvijek se završavalo s doboš-tortom. U dva sata u noći je šef restorana išao kod jednog slastičara u Splitu po tortu. Kad ju je trebalo pojesti, naši sugovornici su rekli da će oni platiti slasticu, ako uspijemo pojesti jedan jedini komad. Moj partner je pojeo pola doboš-torte i naši protivnici su platili sav ceh. To je prijateljsko nadigravanje. Ne dolazi u obzir da kartam za novac.
Prije razgovora ste rekli da nećete u kafiću u kojemu se nalazimo naručiti alkohol jer se potučete kad popijete. Jeste li se šalili?
- Potučem se. Zadnji put pred dvije ili tri godine.
S 87 godina života?
- Da, zašto ne? Hoćete li se sad potuči?
Ne. S kime ste se potukli tada i zašto?
- Branio sam prijatelja koji je pred Hotelom “Esplanada” uradio gluposti. Obranim ga pred “Esplanadom”, dođemo na Trg bana Josipa Jelačića, on opet izazove svađu.
Oni s kojima ste se potukli su bili mlađi?
- Jesu. Nakon godinu dana sam na jednim karminama sreo gospodina kojega sam branio. Bio je generalni direktor i vlasnik velikog poduzeća. Pozvao me i predstavio drugima kao nekoga koji mu je spasio život.
A što je to bio napravio?
- Izazivao je ljude na cesti.
Imate veliku kolekciju špilova igraćih karata?
- Imam najveću kolekciju snopova igraćih karata u Srednjoj Europi. Sada ima u toj kolekciji oko 1.200 snopova, a najstariji ima oko 450 godina. To je lombardijski tip karata. U Karlovcu su se proizvodile svojedobno igrače karte. Josip Bek je stigao iz Bratislave i otvorio tu tvornicu karata. Tražim te karte. Nudim seriju karlovačkih filira, lokalnog novca, u zamjenu za te karte. Proizvođači karata Piatnik su me zamolili da im prodam dio svoje kolekcije snopova igraćih karata, no odbio sam – to nema cijenu. Htjeli su karte za austrijsku državnu kolekciju.
Koji Vam je najdraži snop igraćih karata u Vašoj kolekciji?
- Svi su mi dragi, ali ima jedan fantastičan izrađen u čast umjetnika Salvadora Dalíja na kojemu su njegove slike. To je prekrasan snop.
Kartate li s novim snopovima ili starim?
- Pretežno kartam s kartama Lane – karlovačke tiskare. Njezin vlasnik voli kartati pa se smilovao i dao nekoliko snopova.
Hoće li Hrvatske vode prokartati prirodu u Brodarcima?
- Ne vidim preko zida, a kupio sam zemlju tamo jer sam vidio rijeku. Ne dozvoljavam da netko uništava okoliš, ne samo ja nego svi mještani. Trebalo je dignuti cestu za pola metra i ta cesta bi služila kao nasip. Ovo što su napravili sigurno neće tako brzo popraviti.
