Uvodno bih napomenuo da po zanimanju nisam fizičar, poglavito astrofizičar, da nisam astronom niti kozmolog, tako da su sve moje postavke o postanku i razvoju svemira u domeni amaterskih osobnih razmišljanja, ali koja izlaze iz okvira općeprihvaćenih teorija o tom području znanosti. Stoga kao apsolutni autsajder mogu sasvim neopterećeno iznositi svoja razmišljanja bez potrebe da ih dokazujem, slično teorijama iskazanim u znanstvenofantastičnim filmovima i romanima.
Vodeći razgovore i jednu kratku korespondenciju s jednim kolegom, inače uvjerenim ateistom, o religiji, spomenuo sam mu da se sve njegove dotadašnje misli i osjećaji već sada nalaze u duhovnom polju koje svojim daljnjim djelovanjem sve do svoje smrti dopunjava i da mu ne smije biti svejedno kakvim mislima i osjećajima dopunjava to polje. On nije čuo za izraz duhovno polje, te me je potaknuo da tu ideju razradim i temeljitije objasnim. Drugi je razlog koji me je potaknuo da objasnim svoje viđenje duhovnog polja jest izjava poznatog slovenskog marksističkog filozofa: “Bog ne postoji, a ako postoji, zao je. On je đavo“. Ova izjava je vrhunac zastrašujućeg djelovanja sotonskih sila usmjerenog protiv čovječanstva i vjerovanja da postoji dobro, istina, ljepota i dostojanstvo življenja. Izjava dostojna samog Sotone koja je završila na naslovnici novina.
Puno puta, nažalost, bio sam u situaciji da držim oproštajne govore svojim dobrim prijateljima. U tim oproštajnim govorima nikad nisam govorio o njima, njihovom životu i dostignućima, već bih se opraštao od njih instinktivno vjerujući da su oni još uvijek tu negdje među nama, ali i čvrsto vjerujući da je to samo naš privremeni rastanak.
Kako sam i sam već u poznim godinama i kako se približava kraj mojeg fizičkog postojanja pokušah poglavito sam sebi objasniti je li to moje uvjerenje opravdano, postoji li još neki oblik postojanja čovjeka ili on odlazi u apsolutno ništavilo. Da bih si odgovorio na to pitanje, počeh razvijati svoje postavke od samih početaka nastanka svemira, te slijedom toga razvoja teoriju postojanja temeljnih univerzalnih polja – fizičkog, gravitacijskog i duhovnog.
O POSTANKU I GRAĐI SVEMIRA
Kada se razmatra ustroj i funkcioniranje svemira (pojam koji podrazumijeva nama vidljivi prostor) potrebno je poglavito uzeti u obzir njegovu dualističku prirodu, to jest da je izgrađen od čestica i antičestica. Materija je izgrađena od čestica, ali su teorijska razmatranja potkrijepljena eksperimentalnim podacima utvrdila da svaka od čestica ima antičesticu koja se od čestice razlikuje po naboju ili, kod nekih, po simetriji. Nama vidljivi dio svemira izgrađen je isključivo od čestica materije, dok su čestice antimaterije registrirane samo u kozmičkim zrakama, te eksperimentalnim razbijanjem atoma. Međutim, astrofizičari ne isključuju mogućnost da postoje dijelovi svemira i kozmosa koji su izgrađeni isključivo od antičestica. Pođe li se od toga može se pretpostaviti da je teorija nastanka svemira prema konceptu Velikog praska samo djelomično točna. Teško je zamisliti da bi jednim događajem, kao što je Veliki prasak, mogao nastati svemir izgrađen od 4,9 posto materije i pripadne energije, a da ostatak čini tamna tvar i tamna energija za koje se može samo nagađati što čini tu tamnu tvar i kako se tamna energija očituje. S obzirom da tamna tvar čini 26,8 posto ukupne mase svemira, a ostatak od 68,3 posto tamna energija, čini se logičnijim da je prvotni svemir bio izgrađen isključivo od tamne tvari, a da je Velikim praskom dio te tvari pretvoren u materiju. Kompjutorske simulacije pokazuju da tamna tvar može u svemiru činiti zvijezde, galaktike i skupove galaktika koje nisu vidljive, ali koje svojom gravitacijom utječu na galaktike vidljivog dijela svemira izgrađenog od materije. Logika dualističke prirode kozmosa nalaže da se uzme u razmatranje mogućnost da je tamna tvar zapravo antimaterija koja čini temeljnu tvar nama vidljivog kozmosa, a da je materija „uljez“ u antimaterijski kozmos. Postojanje kozmosa izgrađenog od antimaterije, odnosno antičestica, podrazumijeva dakle postojanje antimaterijskih zvijezda, galaktika, skupova galaktika, te ostalih fenomena vidljivih u materijskom dijelu svemira kao što su kvazari, pulsari, supernove, magline, te crne rupe u središtima galaktika. Osnovno je pitanje kako može egzistirati svemir izgrađen od materije i paralelno s njim svemir izgrađen od antimaterije, a da ne dođe do anhilacije, to jest poništenja čestica i njihovo pretvaranje u elektromagnetsko zračenje. Moguće objašnjenje jest da su po svojoj prirodi materija i antimaterija antagonističke te da između njih vlada negativna gravitacija koja sprječava pojavu anhilacije. Odbacuju se međusobno i kako antimaterija masom jako prevladava u vidljivom dijelu svemira (kozmosa), djelovanje njene mase antigravitacijom na materiju uzrokuje sve brže širenje materije koja se poput nepravilnog mjehura širi između antimaterijskih galaktika i skupova galaktika.
Antimaterijski je dio kozmosa ishodišna tvar našeg svemira i može se pretpostaviti da je tijekom milijardi godina koje su prethodile Velikom prasku došlo do stvaranja ogromne crne rupe u središtu antimaterijske galaktike. Gutanjem okolnih galaksija i skupova galaksija njena masa se enormno povećala kao što se enormno povećava i gravitacija unutar crne rupe. Na horizontu događaja svake crne rupe vrši se neutralizacija naboja uhvaćene antimaterije/materije, odnosno dolazi do kolapsa elektronskog (pozitronskog) oblaka i poništavanja naboja, što se očituje snažnim izbacivanjem elektromagnetskih valova u svemir, te uvlačenja neutronske mase u crnu rupu. To je prva transformacija u neutralnu gustu masu izgrađenu od neutrona. Uvlačenjem antimaterije neutralna masa se povećavala kao i njena unutrašnja gravitacija koja je u jednom trenutku, nazovimo ga gravitacijski prag, uzrokovala slom svih unutrašnjih struktura neutrona i raspad na sastavne čestice sve do veličine antibozona, što je dovelo do sažimanja crne rupe u tijelo nezamislive gustoće nabijene enormnom količinom energije. Sažimanje je popraćeno enormnim povećanjem temperature tog gustog tijela i posljedičnim Velikim praskom. Prvotna se antimaterija, dakle, najprije transformirala u, neutralno po naboju, gusto tijelo izuzetno visoke temperature i enormne energije i zatim u materiju koja zapravo predstavlja uljez u izvorni anti materijski svijet. Zbog međusobnog odbijanja ne dolazi do njihove anhilacije već nadalje paralelno koegzistiraju potpuno neovisno jedan o drugom, a poveznice među njima čine tri zajednička polja – fizičko, gravitacijsko i duhovno.
Crne rupe predstavljaju ožiljke u vremensko-prostornom kontinuumu i mjesto koje jednoliko uvlači i materiju i antimateriju. Kako je crna rupa izgrađena od neutrona, može privlačiti i materiju i antimateriju bez pojave anhilacije budući da na horizontu događaja dolazi do neutralizacije naboja atoma/antiatoma prije pada u crnu rupu. Ovo shvaćanje dakle pretpostavlja postojanje gravitacije koja djeluje na materiju (M-gravitacija), postojanje antigravitacije koja djeluje na antimateriju (A-gravitacija) i koje se međusobno odbijaju, te gravitaciju crne rupe (N-gravitacija) koja podjednako privlači i materiju i antimateriju. Rezultanta međusobnog djelovanja tih gravitacija uzrokuje stalno kretanje galaksija koje od početnog nepravilnog oblika postupno formiraju eliptičke galaksije i u završnoj fazi spiralne galaksije kod kojih crna rupa gravitacijski jednako usisava materiju i antimateriju poprimajući gigantske dimenzije i srazmjerno ogromnu masu. Spiralni oblik galaksija omogućava neposredni kontakt crne rupe i antimaterije i do gravitacijskog usisavanja puno većih masa antimaterije od materije. Nama vidljivi svemir izgrađen od materije ne čini jedan nepravilni mjehur već da se sastoji od niza „materijskih mjehura“ (galaksija i skupova galaksija) odvojenih prevladavajućom masom nama nevidljive antimaterije, i koji neovisno jedan o drugom plutaju i pod djelovanjem antigravitacije gibaju unutar mase antimaterije koja sprječava rasap galaksija ali i ubrzano širenje svemira.
Prema Standardnom modelu fizike tamna energija, koja se veže uz antimateriju, čini 68,3 posto ukupne gustoće energije vidljivog svemira. Preostali dio svemira sastoji se od materije (4,9 posto) i antimaterije (crne tvari – 26,8 posto). Uz materiju se veže djelovanje četiri temeljne sile – gravitacija, elektromagnetska, jaka i slaba nuklearna sila, a sve ostale su njihova posljedica. Prema jednoj teoriji, tamna energija može činiti energiju takozvanog kvantomehaničkog vakuuma. Takva gustoća energije vakuuma ne mijenja se u kozmičkom vremenu i kao takva ima ulogu kozmološke konstante u jednadžbama opće teorije relativnosti Alberta Einsteina i tada odgovara otkriću gustoće energije vakuuma prostora sićušne vrijednosti od 10-27 kg/m3. Prema drugoj teoriji, tamna energija može biti predstavljena i skalarnim poljima (tzv. kvintesencija) koja se mijenjaju u prostoru i vremenu, no zadržavaju isti antigravitacijski učinak. Prema najnovijoj teoriji, tamnu materiju možda čine „bozonski“ oblaci“, odnosno da je tamna tvar izgrađena od čestica poznatih kao skalari bozoni. Oni imaju cjelobrojni spin i svaka čestica sa spinom 0 je skalarni bozon. Jedini poznati skalarni bozon je Higgsov bozon, ali s obzirom da na njegova svojstva Higgsov bozon ne može biti tamna tvar, teorija predlaže postojanje drugih skalarnih bozona koji ne bi imali jaku interakciju sa svjetlom nego samo s gravitacijom. Uz antimateriju se veže tamna energija koja vjerojatno djeluje na antimateriju analogno djelovanju osnovnih sila na materiju, ali koja ni na koji način ne djeluje na materiju i njene popratne sile. Moguće rješenje problema nevidljivosti tamne tvari (antimaterije) je mogućnost da fotoni visoke energije (gama zrake) prolaze kroz antimateriju poput neutrina kroz materiju, dakle gotovo bez gubitaka, a da niskoenergetski fotoni prolaze kroz antimateriju uz nešto više gubitaka, što bi se u konačnici odražavalo u zemaljskim teleskopima kao ogromni oblaci i izmaglice svemirske prašine.
Utvrđeni nestanak zvijezde „svjetleće plave varijable“ koja se nalazila u patuljastoj galaksiji Kinman u zviježđu Vodenjaka uklapa se u teoriju dualističkog kozmosa. Ta zvijezda koja je bila oko 2,5 milijuna svjetlija od našeg Sunca nalazila se u kasnoj fazi svojega života i prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama trebala je eksplodirati kao supernova. Umjesto toga, kada su je astronomi potražili 2019. ona je jednostavno nestala, a kao moguće objašnjenje nestanka dane su mogućnosti da ju je zakrila prašina ili da je nestala kolapsom u crnu rupu. Ovo posljednje objašnjenje je na tragu prihvatljivosti. Potrošivši sav svoj energetski materijal vjerojatno je došlo do implozije pri čemu se unutrašnje strukture atoma nisu mogle prilagoditi naglom ekstremnom povećanju tlaka i temperature što je uzrokovalo njihov potpuni kolaps, gubitak naboje i nastanak crne rupe izgrađene od neutrona.
Ovo shvaćanje čini suvišnom teoriju da bi sa širenjem materije trebalo doći do razrjeđenja tamne tvari, što se ne događa, te čini također suvišnom teoriju o njenom stalnom stvaranju koje održava njenu gustoću konstantnom. Ovo shvaćanje također objašnjava kako usprkos širenju svemira dolazi do približavanja pojedinih materijskih galaktika i skupina galaktika, njihovih sudara i stvaranja novih skupova. Da se one šire pravocrtno od mjesta Velikog praska sve materijske galaktike i svi skupovi galaktika bi se ravnomjerno širila bez mogućnosti međusobnog približavanja i sudaranja. Također objašnjava činjenicu da ne postoji središte svemira, odnosno mjesto Velikog praska koje se zbog kontinuiranog nepravilnog izobličenja prostora ne može rekonstruirati.
Teorija dualističkog karaktera kozmosa također iskazuje suvišnom raspravu o česticama (fluidu) koji čine tamnu tvar (hladna i vruća tamna tvar), te nužnosti postojanja neotkrivenih takozvanih Wimp čestica koje bi trebale činiti glavnu masu tamne tvari.
Na kraju postavlja se pitanje što je prethodilo nastanku svemira u kojem se nalazimo, a izgrađen je od pretežito tamne tvari (antimaterije) s malim udjelom materije. Može se dakle pretpostaviti da je njegov nastanak vezan za Veliki prasak prije približno 13,8 milijardi godina unutar kozmosa izgrađenog isključivo do tamne tvari kada se dio tamne tvari transformirao u materiju koja poput mjehura koji se ispunjeni galaktikama i okruženih tamnom tvari gibaju (šire) pod anti gravitacijskim djelovanjem tamne tvari.
Pretpostavimo li dakle postojanje kozmosa izgrađenog isključivo od tamne tvari (antimaterije), može se pretpostaviti i postojanje kozmosa izgrađenog isključivo od materije. Nalazimo se u pretežito anti-materijskom kozmosu. Ovo shvaćanje na tragu je pretpostavki da je naš svemir tek jedan od mnogih.
Razmotrimo li strukturu svemira izgrađenog od materije, eksperimentom u Velikom sudaraču je potvrđeno postojanje Higgsovog bozona kao osnovne kvantne čestice materije. Dodao bih statičke kvantne čestice materije dok čestice neutrina koje prožimaju cijeli svemir predstavljaju dinamičke kvantne čestice materije i one čine fizičko polje svemira prenoseći i ujednačavajući fizičke značajke entiteta materije svih razina, od bozona preko atoma, molekula, živih organizama, sve do planeta, zvijezda i galaktika. Za pretpostaviti je i postojanje antineutrina koji prožimaju tamnu tvar i čine njezino fizičko polje.
Druga vrst čestica koje prožimaju cijeli svemir su gravitoni, kvantne dinamičke čestice gravitacije koje čine gravitacijsko polje unutar kojeg čestice materije privlače jedna drugu. Antigravitoni su kvantne dinamičke čestice tamne materije koje čine antigravitacijsko polje. Krajnji ishod djelovanja uzajamnog djelovanja gravitona i antigravitona je rezultantsko gibanje nebeskih tijela prostorom.
Osnovu duhovnog polja koje također prožima cijeli kozmos čine spiritoni, valovi koji prenose primarno spoznaju postojanja i osobnost svake materijalne čestice i svakog entiteta, a dograđuje se mislima, osjećajima i iskustvenim spoznajama živih bića svih razina postojanja. Čestice materije imaju zajedničku osobnost, ali i individualnost koja se očituje povremenim i mjestimičnim odskakanjem od zajedničkog utvrđenog modela ponašanja nekih entiteta, bilo sastavnih čestica atoma, samih atoma ili molekula, od svojstvenih zakonitosti. Kod živih bića sve misli, osjećaji i iskustva su dakle sadržana u nematerijalnim duhovnim valovima, spiritonima raznovrsnih razreda informacija, koji ih prenose širom svemira i čine duhovno polje. Živa bića niže razine svijesti od čovjeka zadržala su sposobnost očitanja sadržaja duhovnog polja i otuda, recimo, objašnjenje za nama neobjašnjivu sposobnost orijentacije riba i ptica u prostoru. Zapravo i biljni i životinjski svijet i njihova sposobnost prilagodbe uvjetima okoliša i međusobnih odnosa fascinantno funkcionira i mi se svaki put pitamo do koje razine je razvijena svijest tih „nižih“ bića da mogu iznaći rješenja koja nas uvijek i iznova fasciniraju. Odgovor leži u duhovnom polju koje sadrži sva prethodna znanja i iskustva s mogućnošću dopunjavanja novim iskustvenim informacijama, kao i njihovoj sposobnosti očitanja tih informacija, te međusobnoj komunikaciji preko duhovnog polja. Fizika kao znanstvena disciplina bavi se materijom, gibanjem, energijom i međudjelovanjem, kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji. Temelj njenog proučavanja su materijalne čestice, njihove energije i posljedična polja proizvedena njihovom energijom kao što je gravitacijsko, električno ili magnetsko polje. Fizika također uočava dvojni karakter nekih čestica koje se u određenim uvjetima mogu ponašati kao valovi, ali nema rješenje niti instrumente kako istraživati valove i polje koje stvaraju, a koja nisu čestičnog podrijetla.
O NASTANKU ŽIVOTA
A kako je nastao život na Zemlji? Tu nam puno mogu pomoći paleontološki podaci preko kojih možemo pratiti evoluciju životnih oblika od početka nastanka Zemlje prije četiri i pol milijardi godina. Uvjeti koji su postojali tijekom prve milijarde godina bili su potpuno drugačiji nego današnji. Atmosfera se sastojala od vodika, helija, dušika, amonijaka, metana, ugljičnog dioksida, vodene pare, vodikovog sulfida i drugih plinova, dok je slobodnog kisika u atmosferi bilo samo u tragovima. Oceani su nastali oslobađanjem vode iz hidratiziranih minerala, te iz kometa izgrađenih od leda koji su bombardirali Zemlju tijekom prvih stotinjak milijuna godina njenog postojanja.
Prema najnovije objavljenim istraživanjima, početna faza nastanka živih bića veže se za formiranje molekula cijanovodika kao najvažnija molekule za formiranje RNK. Formirane su u toplim toksičnim jezercima i dalje evoluirale prema stvaranju DNK, proteina i prvih jednostavnih oblika života. To se dogodilo unutar prvih dvije stotine milijuna godina od odvajanja Mjeseca. RNK je molekula slična DNK, ali s jednim lancem okosnicom od izmjeničnih grupa šećera i fosfata. Meteoriti su isporučili vodik koji se vezao s ugljičnim dioksidom i vodom te su udari groma i ultraljubičastog zračenja proizveli cijanovodik – ključni trenutak za razvoj ranog života. Cijanovodik je reagirao s drugim molekulama te proizveo bio-molekule koje su građevni blokovi pojedinačnih elemenata koji čine RNK. Spajanjem tih blokova dovelo je do stvaranje adenina koji je dalje pokrenuo stvaranje RNK lanaca i koji su se s vremenom počeli replicirati i započeli prvu fazu života na zemlji.
Najnovije kemijske analize dvaju meteorita pokazale su prisutnost četiri osnovnih kemijskih spojeva koji su sastavni dio DNK, adenina, citozina, gvanina i timina, što upućuje na mogućnost zasijavanja temeljnim biološkim komponentama iz svemira.
Prvi jednostanični mikroorganizmi javili su se u arhaiku (eonotem 4000 Ma – 2500 Ma), a zaključuje se da je asocijacija grafita i apatita nađena u metamorfnim stijenama starim preko 3,85 Ma vjerojatno biološkog podrijetla. Prvi dokazani organizmi pripadali su prokariotima – organizmima kojima unutrašnjost nije membranama podijeljena na organele tako da im se svi dijelovi slobodno kreću u zajedničkom prostoru u citoplazmi i razasuti su svuda po stanici. Dijele se na arheje i cijanobakterije. Arheje se smatraju najstarijim oblicima života na Zemlji, a koje i danas žive. Neke žive u vrlo ekstremnim uvjetima, poput hidrotermalnih izvora duboko u oceanima, gdje su temperatura, tlak i kiselost vrlo visoki. Termoacidodofili su živjeli, kao i danas, u vrućim kiselim vodama i oko vrućih sumpornih izvora (iznad 55 stupnjeva Celzija). Metanogeni su anaerobni – oksidiraju ugljični dioksid i proizvode metan. Halofili žive u ekstremno slanim sredinama (Mrtvo more) Također u velikom broju nastanjuju staništa u kojima vladaju umjereni uvjeti. Cijanobakterije se razlikuju od bakterija po građi stanične stijenke i metaboličkim reakcijama. One sadrže klorofil pa mogu proizvoditi hranu i kisik fotosintezom. Nemaju prave jezgre i membrane koja bi ih zatvarala, bez mitohondrija su i s DNK koja nije organizirana u kromosome. Iako su mikroskopske veličine, odgovorne su za proizvodnju velikih količina kisika i bez njih ne bi bilo života na Zemlji kakav je danas. Energiju su dobivale korištenjem metana, amonijaka i sulfata. Kolonije cijanobakterija mogu sadržavati i heterociste, specifične stanice koje mogu vezati atmosferski dušik i pomoću njega stvarati spojeve poput bjelančevina i nukleinskih kiselina (nitrofiksacija). Kasnije su se pojavili heterotrofni organizmi koji su se hranili drugim organizmima i tvarima koje su mogli konzumirati, te autotrofni koji su stvarali organski ugljik koristeći energiju Sunca. Fotosinteza je počela pojavom cijanobakterija (stromatolita) prije 3,5 Ma (maksimalni razvoj imale su prije 2 Ma, a opstale su sve do danas). Kisik kojeg su stvarale trošio se prvih milijardu godina njihovog postojanja na oksidaciju stijena na kopnu i željeza u oceanima tako da dugo vremena nije došlo do porasta slobodnog kisika u atmosferi.
U proterozoiku (2500 – 541 Ma) cijanobaterije su se širile i dijelile u nove vrste, a negdje prije 700 Ma (milijuna godina) počelo je njihovo nazadovanje vjerojatno s pojavom prvih eukariotskih biljojeda. Najstariji fosili koji mogu predstavljati makroskopske organizme stari su 2100 Ma. Ovi organizmi poznati kao „ugljikov film“ predstavljaju jednostavne višestanične organizme. Crvene i zelene alge pojavile su se prije 1000 Ma. Prvi nedvojbeno životinjski fosili pojavili su se potkraj proterozoika i njihovi ostaci nalaze se u stijenama raspona starosti od 600 do 541 milijun godina. Bili su to organizmi mekana tijela poznati pod zajedničkim nazivom Vendijska i Ediakara fauna. Prva pojava ihnofosilaTreptichnuspedum označava početak kambrija (541 – 485 Ma). Pojam Kambrijska eksplozija označava brzo širenje glavnih grupa (rodova) životinjskog svijeta kao i mnogih vrsta koje su kasnije izumrla. U početku je život bio ograničen na oceane gdje su se pojavile životinje s ljušturama i vanjskim skeletima uključujući trilobite, ramenonošce i mekušce. Najvažniji su trilobiti, a druge važne grupe životinja su bile spužve, ježinci i mekušci. Javili su se i prvi svitkovci i prve foraminifere, kao i mnoge vrste koje su kasnije izumrle. Postoje naznake da su prvi člankonošci prešli i na kopno. Biljni svijet je bio zastupljen samo algama koje su živjele u moru, a na kopnu su obitavali samo mikroorganizmi.
Daljnja evolucija biljnih i životinjskih vrsta dokumentirano se može pratiti, a ovisila je o mogućnosti prilagodbe vrsta na postojeće uvjete kao i sposobnosti organizama da se prilagode drastičnim promjenama okolišnih uvjeta.
O DUHOVNOM POLJU
Na temelju ovog pregleda razvoja organizama na Zemlji od najjednostavnijih jednostaničnih do višestaničnih može se zaključiti da je evolucija ta koja je zaslužna za nastanak i razvoj od najjednostavnijih prema sve kompleksnijim organizmima. Ključni elemenat je spoznaja svake čestice, atoma i molekula, o svom postojanju i načinu djelovanja, te mogućnost pohranjivanja njihovih spoznaja dobivenih tijekom zajedničkog djelovanja u duhovnom polju čime te spoznaje postaju zajedničke svim česticama njihove razine postojanja. Međutim ne treba ispustiti iz vida postojanje duhovnog polja i svijesti s informacijama o životnim oblicima koje su možda prenijete još iz područja tamne materije, ali i dopunjene novim informacijama stečenim tijekom same evolucije. Duhovno polje sa svim informacijama prožima cijeli kozmos, materijski i anti-materijski svemir i to mu je zajedničko s gravitacijskim poljem. Djelovanje duhovnog polja se dakle može usporediti s djelovanjem gravitacijskog polja, slabo je, ali djeluje u svim dijelovima kozmosa. Ako je graviton kvant gravitacijskog polja i prijenosnik temeljne gravitacijske sile, možemo zaključiti da je spiriton kvant duhovnog polja i prijenosnik duhovne sile. Riječ je dakle o valu duhovne energije bez mase mirovanja i neograničenog dosega. Dok su brzine kretanja gravitona i neutrina bliske, ali ipak manje od brzine svjetlosti, brzina širenja spiritona je nemjerljiva jer se informacija koju prenosi trenutno proširi cijelim kozmosom, što rješava efekt kvantnog sprezanja čestica. Eksperimentalna mjerenja su pokazala da stanje jedne čestice utječe na stanje druge spregnute čestice bez obzira na njihovu udaljenost, odnosno makar se ta druga čestica nalazi u drugoj galaksiji.
Postojanje duhovnog polja temelji se na shvaćanju da svaka čestica, bez obzira na njenu veličinu, ima spoznaju o svom postojanju, mogućnostima i afinitetima svog djelovanja, odnosno da ima svoju slobodnu volju. Spustimo li se na razinu atoma može se jasno zaključiti da postoji zakonitost njihova ponašanja i sklonosti. Atomi jednog elementa uvijek će se ponašati na isti način prema atomima svoje vrste, ali i prema atomima drugih elemenata oko sebe. Prema atomima istog elementa iskazivati će sklonost grupiranja, a prema atomima drugih elemenata ponašat će se drugačije; prema nekima će iskazivati veću sklonost međusobnog povezivanja, prema drugima manju, a prema nekima će iskazivati izrazitu odbojnost. Sve se to prenosi i na razinu molekula. Ovo iskazivanje sklonosti (slobodne volje) može se objasniti fizičkim zakonima koji se temelje na postojanju svijesti svakog atoma o vlastitim postojanju i svijest o međusobnoj povezanosti energetskim silnicama. Na primjeru radioaktivnih elemenata možemo uočiti da imaju svijest o postojanju vremena, njegovom tijeku, kao i postojanje zajedničke svijesti koja povezuje atome tog elementa nastalih jednim događajem, na primjer eksplozijom atomske bombe. Vrijeme poluraspada nekog od radioaktivnih elemenata upućuje da postoji povezanost među atomima tog elementa i zajednička svijest koja određuje redoslijed raspada svakog pojedinačnog atoma, odnosno koji će se konkretni atomi raspasti nakon određenog vremena, a koji će čekati vrijeme idućeg raspada. Dakle možemo govoriti o postojanju svijesti svakog atoma o njihovoj masi (brojnosti) i vremenu koje mu je preostalo do raspada, a koje može iznosit od nekoliko stotinki sekunde sve do nekoliko stotina milijuna godina. Možemo govoriti i o samom zadatku koje taj atom treba obaviti – raspasti se u atom druge vrste. Svijest koja određuje redoslijed i vrijeme raspada pojedinih atoma, a zapisana je u duhovnom polju.
Eksperimentalno je dokazano da se na kristalizaciju vode može utjecati pozitivnim ili negativnim mislima. Ako se pomolimo nad vodom ili joj izrazimo našu ljubav i snizimo joj temperaturu, nastali kristali biti će izrazito lijepi i kompleksni, a, ako joj govorimo ružne riječi, kristali se neće oblikovati i nastaje amorfna ledena masa.
Stvari koje smatramo neživima također posjeduju sposobnost samo-reprodukcija. Primjerice, kada temperatura vruće i rastaljene lave, koja se postupno hladi, padne na određenu temperaturu dolazi do stvaranja kristala. Kristalizacija počinje stvaranjem jedinične ćelije koju čine pravilno trodimenzionalno raspoređeni atomi. Daljnjom kristalizacijom dodaju se nove potpuno identične jedinične ćelije u jednu od 14 mogućih kristalnih rešetki. U osnovi, pravilnost prikazana kristalnom rešetkom je trodimenzionalna mreža koja dijeli prostor na identične paralelopipede. Predočava brojne identične atome smještene na sjecištima takve mreže. Ovakva mreža je poznata kao jednostavna rešetka. Dakle unutar tekuće magme izdvajaju se atomi određene vrste i ugrađuju na identična mjesta u kristalnoj rešetki kao i u jediničnoj rešetki stvarajući zasebni kristal. Neposredno do tog rastućeg kristala jedne vrste istovremeno se stvara druga jedinična ćelija drugog kristala u čiji sastav ulaze drugi sastav atoma koji se raspoređuju u neku drugu kristalnu rešetku. Dakle, jedan kristal izgrađen je od atoma jedne vrste ili za taj kristal određene karakteristične skupine atoma i mada je taj kristal okružen s milijardama atoma drugih vrsta u sastav ulazi samo ta jedna vrsta ili sasvim specifične vrste atoma. To se može objasniti samo postojanjem zajedničke svijesti i spoznajom svakog od atoma u magmi o svom postojanju i mjestu na koje će se kod kristalizacije uklopiti u kristalnu rešetku. Tu informaciju svaki od atoma dobiva iz duhovnog polja koje se nalazi unutar njega i izvan njega, a prenose ih silnice duhovne energije. Zamislimo nastanak jednog kristala dijamanta u dubini Zemlje pod vrlo visokim tlakom i temperaturom. Kako je izgrađen u cijelosti ili gotovo u cijelosti od atoma ugljika samo možemo pretpostaviti silinu migracije milijuna atoma ugljika prema jezgri kristala i njihovo uklapanje u kristalnu rešetku. S obzirom na veličinu kristala i veličinu atoma ugljika ta migracija je epskih razmjera gdje milijuni atoma migriraju između atoma ostalih elemenata prema jezgri kristalizacije. Ponekad su uz atome ugljika u kristalnu rešetku ugrađuju i atomi nekog drugog elementa koji zauzimaju svoje sasvim određeno mjesto u rešetki. Tako vrlo mali broj atoma bora (0,01 -10 ppm) ugrađeni u kristalnu rešetku dijamanta daju mu plavu boju. To se naravno događa kod postupnog hlađenja magme kada postoji mogućnost migracije atoma, ali ako do hlađenja dođe naglo, recimo izljevom magme u more, ne dolazi do kretanja atoma i stvaranja kristala već nastaje amorfno vulkansko staklo.
Eksperimentom utvrđena difrakcija elektrona koji se prilikom prolaska kroz rupu ponašaju kao valovi, a u prisutnosti promatrača kao čestice može se objasniti na način da su elektroni fizičkog polja svjesni prisutnosti objekta koji širi spiritone, nematerijalne čestice valne prirode i u reakciji s njima prestaju iskazivati svoju valnu prirodu.
Dakle, već postoji svijest o postojanju duhovnog polja na razini molekule i atoma, ali i čestica od kojih su jezgre atoma izgrađene i koje je nastalo istovremeno s nastankom materije, odnosno koje je Velikim praskom preneseno iz područja tamne tvari u područje materije. Osnovni element na kojem se temelje živa bića je ugljik te voda uz dodatak još nekih elemenata koji također imaju svoju ulogu u živim organizmima – željezo, fosfor i tako dalje. Postojanje svijesti o vlastitom postojanju kod atoma ugljika i molekula vode, te sposobnost reprodukcije temelj su nastanka života, odnosno živih bića. Kompleksnost građe živih bića, počevši od stanice i njenih sastavnih dijelova koji su izgrađeni od milijuna atoma poredanih i povezanih u izuzetno pravilne strukture gdje svaki atom “zna” svoje mjesto i svoju zadaću koju mora obavljati u zajednici i suglasju s tisućama i milijunima drugih atoma. Nemoguće je zamisliti funkcioniranje “neživih” atoma na način da daju život. To može omogućiti samo postojanje svjesnosti kod svakog od atoma i postojanje kolektivne svjesnosti o zajedničkom funkcioniranju. Sa svjesnošću upisane u duhovnom polju u njega se upisuju i sve spoznaje i stečena iskustva (informacije) svakog od atoma i skupine atoma tijekom zajedničkog funkcioniranja. Jednom upisana u duhovno polje svaka od tih informacija dostupna je svim ostalim atomima i skupinama atoma na svim razinama postojanja, od jednostaničnih bića do čovjeka i na razini cijelog kozmosa. Stjecanje informacija po principu uspješnih i neuspješnih pokušaja postupno je pokrenulo samo-reprodukciju sve kompleksnijih skupova atoma i molekula i podizanju i obogaćivanju kolektivne svijesti koja je rezultirala nastankom živih bića.
Spiritoni su nematerijalni valovi proizvedeni mentalnim sklopom živih bića – njihovim idejama i osjećajima. Poput materijalnih čestica i ovi valovi proizvedeni mentalnim djelovanjem živih bića posjeduje spoznaju o vlastitoj osobnosti i mogućnostima svog djelovanja. Titranjem valovi se šire unutar i izvan bića koje ih je proizvelo. Na primjer, iznenadni dobitak na igrama na sreću može kod pojedinaca izazvati snažno vibriranje proizvedenih spiritona (sreće) koje povratno snažno djeluju na mentalni sklop tog pojedinca i potaknuti njegovo euforično i nekontrolirano ponašanje sve do mogućnosti da ta silna vibracija izazove moždani udar i smrt tog pojedinca. Proizvedeni spiritoni djeluju povratno, ali se širenjem valova isto ponašanje može prenijeti na okolne subjekte i također izazvati njihovu sličnu reakciju. Proizvedeni spiritoni dakle postaju neovisni o objektu koji ih je proizveo i postaju dio duhovnog polja kojim se dalje šire kroz univerzum.
Ovo shvaćanje je vrlo blisko akaši, drevnom hinduističkom vjerovanju da svi pripadamo eteru ili polju najfinije energije stvaranja. U hinduskoj tradiciji akaša (eter) je Knjiga života i prema kojoj osim zemlje, zraka, vode i vatre kao četiri elementa kroz koje se manifestira univerzalna energija u materijalnom svijetu, hinduisti poznaju i onaj peti, eterički element koji postoji u duhovnoj dimenziji. To je vjerovanje da polje akaša sadrži energetski zapis cijelog Univerzuma od trenutka njegovog postanka sve do danas. Sve što se ikad dogodilo ili će se dogoditi zapisano je u ovom golemom polju informacija.
Kada je riječ o duhovnom polju radi se o polju apsolutnog znanja (informacija) i koncentrirane duhovne energije. Polje informacija je općedostupno, svaka čestica i svako živo biće može uzimati iz njega informacije primjerene njegovoj razini postojanja, ali i dopunjavati to polje informacijama koje nose spiritoni o novim spoznajama što se osobito odnosi na živa bića kao najsvjesnijeg dijela duhovnog polja. Duhovna energija proizvedena sviješću o postojanju i pokretana emocijama nosiva je sila koja stoji iza svake reakcije čestica i živih bića. Česticama materije i antimaterije duhovna energija definira ponašanje koji se mogu objasniti fizičkim zakonima. Puno je kompleksnija situacija kod živih bića kod kojih je svijest o vlastitom postojanju dopunjena cijelom lepezom različitih emocija. Razum, sklonosti i osjećaji pokreću djelovanje živih bića u bezbrojnim kombinacijama. Razum je sposobnost logičkog kritičkog rasuđivanja temeljena na osjetilno zamijećenoj zbiljnosti. Po Georgu Wilhelmu Friedrichu Hegelu, razum u fenomenima stvarnosti zapravo spoznaje svoju vlastitu unutrašnjost i pripisuje mu formalno-logične radnje kojemu su um kao opći, individualni i viši duhovni princip uređenja svijeta suprotstavlja i dijalektički ga nadilazi. Sklonosti su najvećim dijelom posljedica nagona za preživljavanjem, nagonom za množenjem i prilagođavanja okolišnim uvjetima, a ograničene su kod čovjeka moralnim i opće prihvatljivim ponašanjem. Spektar emocija posebno je izražen kod čovjeka. Taj spektar sa svim mogućim prijelazima može se podijeliti, slično našem bipolarnom svijetu, u dva svijeta s obzirom na obavljanje životnih funkcija, pozitivnih i negativnih. S jedne strane imamo istinu, pravdu, ljubav, a s druge laž, nepravdu i mržnju. Prati ih cijela lepeza emocija koje ih dopunjavaju i nijansiraju u skladu sa slobodnom voljom svakog pojedinca. I jedan i drugi svijet, onaj pretežito pozitivnih osjećaja i onaj pretežito negativnih osjećaja raspolažu istovjetnim informacijama iz duhovnog polja, ali ga povratno dopunjavaju suprotnim osjećajima. Onaj dio duhovnog polja koje silnice duhovne energije ili, u kršćanstvu, Sveti duh ispunjava pozitivnim osjećajima nazivamo Bog, a onaj drugi dio koje tamna duhovna energija ispunjava negativnim osjećajima nazivamo Sotona. Odatle proizlazi borba između dobra i zla. Dakle i Bog i Sotona jesu sve ono što im pripisuju monoteističke religije, u njima su zapisana sva znanja kozmosa i sveprisutni su. Koncentracije ljubavi (dobra) i koncentracije mržnje (zla) nejednake su i variraju po vremenu i prostoru uz stalne varijacije. Najveće koncentracije dobra i zla ostvaruju se kod čovjeka i zato mnoge religije prikazuju i Boga i Sotonu u ljudskom obliku. Koncentracija spiritona, energetskih valova proizvedenih mislima i osjećajima, bez obzira na predznak, najveća je u onih bića koja ih najviše i proizvode, dakle kod ljudi, dok se izvan njih njihova koncentracija smanjuje. Ta koncentracija je vrlo individualna i ovisi o intenzitetu misli i osjećaja svakog pojedinca. Također je individualna i koncentracija s obzirom na predznak svakog pojedinca. Kod nekih prevladavaju pozitivni spiritoni (Bog), kod drugih negativni (Sotona). Dakle i Boga i Sotonu nosimo u sebi i na svakom je pojedincu odluka koga će svojim djelovanjem jačati. Sa smrću, spiritoni ne nestaju već ostaju kao dio mreže duhovnog polja. Svaki pojedinac ima izbor hoće li djelovanjem za života dopunjavati polje dobra ili polje zla i u kojem će polju u svom zagrobnom „životu“ obitavati njegova duša (spiritoni kojima je za života dopunjavao duhovno polje), a što određuju dobre i zle čini koje nosi sa sobom. Bog i Sotona su dakle pojmovi koji se odnose na duhovno polje, tamo egzistiraju, a svoje djelovanje iskazuju kroz djelovanje pojedinaca. Ni Bog ni Sotona ne mogu se materijalizirati, ali mogu utjecati na djelovanje svakog pojedinaca nudeći im svoje „darove“. Darovi Boga su ljubav, tolerantnost, empatija i slično, darovi Sotone su mržnja, pohlepa, uskogrudnost, zavist… U kojoj mjeri svaki pojedinac prihvaća te darove određuje i njegovo društveno ponašanje i djelovanje prema drugim pojedincima. Svaki pojedinac svojom slobodnom voljom odabire vrstu darova koji su mu na raspolaganju i ujedno odabire predznake spiritona kojim će dopunjavati duhovno polje. I dok velika većina ljudi prihvaća darove Boga (pretežito) i Sotone (u nekoj manjoj mjeri), jedan mali dio čovječanstva koji je, ne svojom krivljom, rođen emocionalno siromašan i bez empatije, nekritički prihvaćaju darove Sotone i upravo iz tih se redova regrutiraju serijski zločinci, ali i masovne ubojice tipa Vladimira Putina, Adolfa Hitlera, Benita Mussolinija, Napoleona, Atile, Džingis-kana i tako dalje.
Postojanje Boga i Sotone sasvim je u skladu s bipolarnom podjelom kozmosa. To su dimenzije čije postojanje možemo pretpostaviti iz našeg trodimenzionalnog svijeta. Međutim, ono što ne možemo iz naše perspektive zaključiti jest oblik postojanja Stvoritelja koji je stvorio cijeli kozmos u njegovom fizičkom obliku i njegovim energetskim poljima, uključujući i Boga i Sotonu.
Kada se govori o informacijama, teško je procijeniti u kojoj mjeri čovjek svojim djelovanjem, poglavito znanstvenim unapređenjem nekog područja, daje svoj vlastiti obol novim spoznajama ili samo otkriva spoznaje koje su već zapisane u duhovnom polju koje je zajedničko cijelom kozmosu i čine njegov sastavni dio
Pitanje svih pitanja, osobito u današnje vrijeme kada je zavladala paradigma negiranja duhovnosti u jednom manjem dijelu čovječanstva, manjem, ali strahovito utjecajnom, jest na koji se način prisutnost duhovnog polja manifestira, a da ga se može prepoznati. Prihvaćanje neke od postojećih religija ujedno znači i prihvaćanje postojanja duhovnog polja. Ono se prihvaća pukim vjerovanjem da postoji Bog i Sotona, te priznavanjem postojanja čuda. Međutim, duhovno polje svakodnevno se manifestira kroz postojanje zajedničke svijesti. Pomislite na nekog poznanika kojeg niste vidjeli godinama, a on se kroz par trenutaka pojavi iza ugla ulice. Čudesna ozdravljenja također se mogu pripisati komunikaciji i djelovanju čovjeka i njegovih misli i osjećaja na “pokvarene” stanice molitvom ili nekom drugom duhovnom tehnikom i gdje stanice pozitivno reagiraju na osvješćenje. Možda se komunikacija s njim najbolje ogleda kroz pojam „šesto čulo“, pojam pod kojim se podrazumijeva suptilna izvanosjetilna percepcija koja omogućava razumijevanje uzroka i posljedica događaja izvan razumijevanja intelekta.
U povijesti čovječanstva postojali su pojedinci koji su svojim otkrićima dramatično unaprijedili njegov razvoj. Demokrit svojim spoznajama o postojanju atoma i predviđanjima da postoje drugi svemiri, Leonardo da Vinci svojim radovima na polju fizike, matematike, arhitekture, slikarstva i kiparstva, Nikola Tesla razradom čijih spoznaja je desetak fizičara dobilo Nobelovu nagradu… Moglo bi se nabrojati stotine i tisuće pojedinaca kroz povijest čovječanstva koja su ga uistinu unaprijedili i oplemenili. Spomenimo još samo najvećeg, Isusa Krista koji je iz duhovnog polja unesao u svakodnevni život čovjeka ljubav, poštovanje i moralni kodeks ponašanja. Svi oni su se na jedan specifičan način, svjesno ili nesvjesno, povezali s duhovnim poljem i preuzeli informacije iz njega ili svoje genijalne zamisli unijeli u njega.
Kako je već rečeno, sve naše misli i osjećaji plod su određene energetske aktivnosti i kao takvi ne mogu nestati i za života stalno njima dopunjavamo duhovno polje. I misli i osjećaji mogu biti pozitivni i negativni, koji šire ljubav i dobro ili mržnju i zlo. U duhovnom polju se na temelju toga odvija njihovo razdvajanje, dobre misli i osjećaji okupljaju se oko Boga, a zle misli i osjećaji oko Sotone. Stoga je najvažnija stvar u životu svakog čovjeka pobuditi spoznaju s kakvi mislima i osjećajima će dopunjavati duhovno polje, hoće li snažiti Boga ili Sotonu, odnosno sile dobra ili sile zla, hoće li se priključiti silama stvaranja ili razaranja određuje su ponašanjem i djelovanje svake osobe tijekom života.
Pojmovi Bog i Sotona vezani su za duhovno polje kao koncentracije dobra ili zla i koje su vječnom sukobu, a manifestiraju se u svakoj pojedinoj osobi. Stvoritelj fizičkog i duhovnog svijeta, dakle kozmosa, ali i Boga i Sotone, ostavio nam je mogućnost slobodnog izbora i svatko se sam određuje prema darovima koje nam nudi Bog i Sotona.
ZAVRŠNA KONTEMPLACIJA
Upravo ovih dana svjedoci smo pojavi Antikrista u osobi ruskog ruskog diktatora, narcisoidnog psihopata. Bezrazložnim općim napadom na susjednu državu s velikom mogućnosti da rat s konvencionalnog pređe u nuklearni odraz je djelovanja Sotone kroz djelovanje psihopata koje realno prijeti opstanku čovječanstva. U činjenju zla Sotona nema granice sve do uništenja svega pa i vlastitog.
Povijest je u velikom broju slučajeva pokazala da odlučni i inteligentni psihopati mogu izazvati strahovita razaranja regionalnih ali i globalnih razmjera poput Aleksandra Makedonskog, Atile, Džingis-kana, zatim preko Napoleona Bonapartea i Adolfa Hitlera sve do najnovijeg za čovječanstvo najopasnijeg ruskog diktatora koji kao apsolutni vladar raspolaže strahovitom vojnom moći kojom se može zatrti život na Zemlji kakav poznajemo i životne oblike svesti na primitivne oblike od prije nekoliko stotina milijuna godina. Zavrtio je spiralu smrti i razaranja i koja će se završiti totalnim krahom čovječanstva, ako se unutar njegovih suradnika na nađe grupa dovoljno razumnih, hrabrih i lukavih osoba koja bi zaustavila tu spiralu.
Kao jedinu mogućnost spašavanja čovječanstva od samouništenja primarno smatram zabranu na svjetskoj razini psihopatima da se bave politikom i njihovim izbacivanjem sa svih položaja na kojima mogu svojim odlukama ugrožavati temeljne vrijednosti društva i njegov razvoj. Upravo stoga na globalnom planu se mora nametnuti reforma izbornog zakona u svim državama svijeta te onemogućiti pojedincima da obnašaju odgovorne dužnosti duže od 6 mjeseci. Na taj način bi se izbjegla mogućnost da pojedinci podrede državne interese ili stranački proklamirane interese svoji osobnim interesima. Demokracija je potencijalno najpravednije društveno uređenje da ne postoje mehanizmi koji omogućavaju autokratsko vođenje države i/ili stranke. Došavši na čelo stranke i države gotovo u pravilu izabrani vođa najprije eliminira svoje potencijalno najopasnije konkurente ili ih marginalizira i kao suradnike postavi sebi odane sljedbenike, najčešće one dokazanih kriminalnih sklonosti koji su podložni ucjenama. Po istom principu bira i članove parlamenta, suce svih razina, te represivni aparat. Imajući sve poluge vlasti u isključivo svojim rukama i poslušnike koji o njemu ovise, vođa postaje praktički apsolutista koji može nametnuti zakone koji njemu odgovaraju i praktički pretvoriti parlament u ispraznu brbljaonicu koja samo formalno odaje dojam demokracije. Ovakva pozicija vođe omogućava mu praktički doživotno vladanje strankom i državom jer je u poziciji da stvori mehanizme koji onemogućavaju njegovu smjenu. Jedini način da se izbjegne taj apsolutistički tip demokracije jest donošenje zakona po kojem rotacija odgovornih državnih dužnosnika mora biti redovita i bez iznimaka. Na taj način će su izbjeći mogućnost da pojedinci podrede mehanizme vlasti svojim osobnim interesima, stranke će moći lakše provoditi svoju proklamiranu politika, te će se izbjeći mogućnost neprirodnog koaliranja kojima je isključivo cilj doći na vlast ili je zadržati. Ako sile zla šire apsolutistički model upravljanja državama, sile dobra moraju širit model upravljanja Poljičkom i Dubrovačkom Republikom.
