“Voljela bih napisati knjigu o sebi i Heleni, kako bi taj primjer poslužio i drugim udomiteljima”, kaže Dušanka Lončar, 72-godišnja Karlovčanka, ovogodišnja dobitnica Nagrade Grada Karlovca, koju je za to priznanje predložila Udruga udomitelja djece i odraslih osoba “Život s osmijehom”. Mada je u mirovini, i dalje skrbi za gluhonijemu i intelektualno zaostalu Helenu s kojom živi već 19 godina, od osme godine života te djevojke.
Kako ste došli na ideju biti udomitelj i što to uopće znači?
- Sami odaberete što želite biti po zanimanju, ali udomiteljstvo je poziv po kojemu dajete sebe u potpunosti. Radite to bez dana radnog staža, bolovanja i godišnjeg odmora – 24 sata dnevno. Imala sam i po troje djece na skrbi u isto vrijeme. Sva djeca koju sam udomila bila su s posebnim potrebama. Morala sam ih voziti iz Grabrika gdje živim na Baniju, karlovačku četvrt u kojoj je škola za takvu djecu, te, naravno, s Banije u Grabrik, uz dodatne aktivnosti. Inače sam radila u tvornici “Josip Kraš”. Kada je to poduzeće propalo, ostala sam bez posla. Jedna je kolegica radila u toj školi na Baniji i kazala mi je da sam izrazito sposobna i organizirana, pa da bih mogla primiti dvije curice na skrb. Te dvije curice sam imala tri godine. Zatim sam u Severinu na Kupi šest godina bila šefica kuhinje, a potom sam i bila trgovačka putnica – prodavala sam Zepter posuđe.
Koje godine ste prvi put uzeli djecu na udomljenje?
- To je bilo 1995. godine. Nakon što su te prve curice otišle od mene po završetku školovanja, bilo je razdoblje od četiri godine kada nisam udomljavala. Otišla sam bila u mirovinu i rodio mi se unuk Tin. Bila sam s njime u bolnici mjesec dana jer je imao bronhiolitis. Kada je trebao izaći iz bolnice, liječnica mi je rekla da se izuzetno trudim, ali da me unuk neće niti vidjeti niti čuti. To je bila njezina prognoza. Kada ga je kćer odvela na kontrolu, sve je bilo u redu. Otišla sam onda u centar za socijalnu skrb ne bih li se opet prijavila kao udomiteljica. Socijalna radnica mi je tada kazala da ima curicu koja je vraćena iz udomiteljske natrag u biološku obitelj, a koju nitko neće uzeti. Prešutjela mi je da je ta curica retardirana s nizom oštećenja, da je gluhonijema. Pristala sam da primim to dijete. Za dva dana su došli socijalna radnica i pravnik. Izašla sam u dvorište i čula krikove od kojih me bilo strah. Helena je tada imala osam godina i tako se glasala. Kada su ušli u kuću, brzo su izašli i ostavili mi to strašno zanemareno dijete. Ostala sam ganuta. Nisam odmah znala što bih uradila. Prvo sam je okupala i presvukla. Kako uspostaviti komunikaciju s njom? Kada je jela, stavila sam je u dnevnom boravku da spava. Kada god bih zašla u sobu, gledala bi prema gore. Pred zoru sam joj prišla i podragala je te ju pitala gestikulirajući bi li spavala sa mnom. Odgovorila je da bi. Tada sam je uzela u svoju spavaću sobu i, eto, 19 godina spava sa mnom u istom krevetu. Bila je krhka poput lista koji samo što nije otpao s grane. Treperila je i za čas je zaspala. Oko podneva sam išla provjeriti diše li. Nakon ručka smo otišle kupiti novu garderobu. Ujedno sam je odvela na Dubovac da je pokažem kćerki. Kada je Helena vidjela Tina u kinderbetu, prišla mu je i rekla: “Pepe”. To je jedino što ona zna izgovoriti do danas.
Je li mu to nadimak sada?
- U našoj obitelji jest. Tada sam odlučila da ću se posvetiti Heleni iz zahvale dragom Bogu što mi je unuk zdrav i da ću od djevojčice koja mi je povjerena uraditi čudo. Tako sam i napravila.
Prognoza koju je liječnica dala za Vašeg unuka nije ostvarena?
- Nije. Normalno je završio matematičku gimnaziju i počeo studirati strojarstvo. Helena je jako vezana za njega. S njim je izlazila – on se nje ne srami. Vrlo je osjećajan. Uvijek je poljubi i donese joj poklon kad dođe tu. To ne mora biti skup poklon, ali za rođendan joj kupi cvijeće i parfem, a onda ona traži od drugih da pomirišu što joj je Pepe donio. Ona o njemu vodi računa kao starija sestra. Primjerice, prihvati se svog novčanika i izvadi mu sto kuna.
Ima toliko u novčaniku?
- Ima.
Ima više od mene.
- Tih sto kuna da Pepeu kao džeparac. Zatim ga pomazi po kosi i poljubi. Maksimalno sam dala za to dijete. Majka je nije obilazila, a naposljetku je umrla od alkohola, kao i baka, a otac je počinio samoubojstvo alkoholom i tabletama. Helenini roditelji su bili rastavljeni. Nije im bilo odmah oduzeto skrbništvo. Niti otac nije svraćao tu. Ponekad sam Helenu odvela njezinoj majci, međutim kada bi vidjela alkohol i cigarete, nije joj bilo ugodno. Mama joj je rekla da će je objesiti za luster.
Kojem društvenom sloju pripadaju njezini roditelji?
- Neobrazovani su i korisnici socijalne pomoći. Često se takav status generacijski nasljeđuje u obitelji. Helenina baka je radila u Njemačkoj i slala im je novac. Djeca koja stignu udomiteljima su u pravilu od neodgovornih i loših roditelja. Postoje, naravno, iznimke, roditelji s kojima se može komunicirati. No, uglavnom je riječ o krajnjoj roditeljskoj nebrizi. Udomiteljstvo je posao kojega morate raditi iz dna duše.
Što trebate ostvariti da biste bili udomitelj?
- Morate imati barem srednju stručnu spremu i položiti iscrpljujuće testove. Sa 72 godine života ne bih niti mogla više biti udomitelj, ali postoje posebni slučajevi kao što je ovaj kada se to dozvoljava, s obzirom na moju vezu s Helenom. Kako će preboljeti naš rastanak? Održavam radionice s djecom, pa sam aktivna, što se također uzelo u obzir prilikom zadržavanja statusa udomiteljice. Tin mi je kazao da se ne moram plašiti da će Helena završiti u nekoj ustanovi nakon što umrem, da će on voditi računa o njoj.
Kazali ste da Helena spava s Vama u krevetu…
- Da, od prvog dana.
A gdje spava suprug?
- On je umro. Rat ga je dočekao na mjestu šefa računovodstva u Autotransportu, da bi potom bio mobiliziran u Hrvatsku vojsku i završio je na prvoj liniji na Turnju, i tu je pukao sa živcima i počeo je piti. Vidjela sam da to ne vodi nikamo, osim u propast. Kćer je tada pošla na fakultet – ja sam bila bez zaposlenja, a on je morao na front. Rastali smo se za rata. Bilo nam je sve to neizdrživo. Mi smo pravoslavci.
Je li preživio rat?
- Jest. Zdravstveno stanje mu se pogoršalo. Nakon rata je radio kao portir, što nije mogao podnijeti. Bio je jedinac, inače iz Vojnića, i donosio je iz vojske novac i nije znao gdje će ga potrošiti. Ja sam pak rođena dva tjedna po smrti moga oca. Mi smo iz Tušilovića. Pokojna mati se nije nanovo udavala i posvetila se svojoj djeci. Izvela nas je na pravi put. Nismo bili gladni, ali smo morali raditi prije i poslije škole. Kad je “Kraš” propao i kada smo ostali bez posla, djelatnik na zavodu za zapošljavanje mi je kazao da sam izuzetno sposobna i predložio da vodim kuhinju u nekom restoranu u Rimu. Kazala sam mu da ne mogu, da imam doma dvije udomljene curice. On je insistirao i dodao da će mi ostaviti naknadu koju sam primala s burze rada. Pristala sam tek kad sam shvatila da me ne šalje u Italiju, nego u Gorski kotar, mjesto Rim kod Severina na Kupi. Obavila sam razgovor s gazdaricom restorana. Kazala sam joj da nisam kuharica, ali da bih mogla obavljati taj posao. Dodala sam da sam pravoslavne vjere, da ne sazna to od nekoga, pa da mi onda uruči otkaz. Odgovorila je da je to ne zanima, nego samo moj rad, da će podmiriti putne troškove i osigurati mjesečnu plaću od pet stotina njemačkih maraka. Kazala sam da ću odraditi dva tjedna, a da ćemo se onda dogovoriti za plaću. U jednoj smjeni je bio učeni kuhar, a u drugoj ja. Bilo je jako puno posla – svaki drugi dan bismo radili cijeli dan. Morala sam voditi računa da napravim kalkulacije i da se razdužim – konobari i kuhari su između sebe mešetarili robom, a jedina sam tamo bila pravoslavne vjere…
Puhali ste na hladno?
- Baš tako.
Mada je jelo bilo toplo?
- Je. Bilo mi je drago što sam u svojoj smjeni ostvarivala veći prihod od kolege učenog kuhara. Ključevi od automobila su se ostavljali na ulasku u prostoriju. Gazdarica me jednom pitala gdje mi je ključ. Odgovorila sam da ga držim u džepu jer ne želim da mi netko nešto ubaci u automobil, pa da mi date otkaz jer bih nešto otuđila. Samo opisujem koliko sam bila na oprezu. Nakon prva dva tjedna rada nas dvije sjele za stol i dala mi je tisuću maraka plaću. Ostala sam šest godina na tom radnom mjestu.
Šest godina ste putovali u Gorski kotar i nazad?
- Da.
I tako do mirovine?
- Ne. Preselila je restoran u Karlovac s kasnije. Bile smo u izuzetno dobrim odnosima. Kasnije sam prodavala Zepter posuđe.
Njoj?
- Njoj najmanje. U jednoj prodajnoj akciji sam u Maljevcu zaradila tisuću njemačkih maraka. Prodala sam sve što sam mogla. Kupci iz Bosne i Hercegovine su dali čekove, što je značilo da 20 posto zarade pripada meni kao prodavaču. Ispekla sam prste dok sam im demonstrirala kako su se bureci dobro ispekli, ali sam i sa spaljenim prstima napisala te čekove.
Koliko dugo ste to radili?
- Pet godina po prilici, dok se moglo zaraditi. Tako sam zaradila trosobni stan kojeg sam odmah otplatila. U tom stanu živi kćer. Prodavala sam Zepterovo posuđe vojsci i izbjeglicama. Najmanja garnitura je stajala tisuću i pol maraka, a najveća dvije i pol tisuće. Svuda sam putovala.
Jeste li tada imali problema zbog svoje vjeroispovijesti?
- Nisam. Često mi je, doduše, kartica s mojim imenom i prezimenom bila okrenuta praznom stranom prema van jer nisam htjela provocirati imenom. Najteže mi je bilo kada sam došla u Vojnić. Pred izbjeglicama iz Bosne sam se pravila da ne poznajem taj kraj, mada tamo imam vikendicu. U suprotnome ne bih prodala robu.
Stalno ste na oprezu, no jeste li doživjeli neugodnost zbog svoje nacionalnosti?
- Jesam. Oprez je bio osnovan. Primjerice, bili smo prijatelji s odvjetnikom Aleksandrom Sarapom, koji je otišao iz Karlovca u Vojnić s izbijanjem rata – živio je u našoj vikendici. U javnoj garaži je držao motocikl vrijedan 25.000 maraka, a meni je dao punomoć da ga dopremim iz te garaže kod sebe. Kad smo došli po motocikl, njih šest je stiglo i optužilo nas da otuđujemo tuđu imovinu. Izbio je incident. Otišli smo u policiju na ispitivanje kada sam pokazala punomoć. Policija je zaplijenila motor. To sam prihvatila, ako daju izjavu da preuzimaju to vozilo.
Na kraju je policija ukrala motor?
- Oduzela za svoje potrebe. Bilo je dosta sličnih situacija i zato sam i bila na oprezu. Došla sam prodavati posuđe u Duga Resu ženi koja je izgubila sina u ratu, doduše ne na ratištu, ali svejedno nisam htjela provocirati svojim imenom. Naposljetku sam je vozila i na groblje. Uvijek sam nastojala ne isticati se i prodavati pamet. Slično je i s prodajom posuđa – znam do kojeg momenta mogu nekoga nagovarati na kupnju.
Obrazovali ste se za kožarskog tehničara?
- Jesam. Po školovanju sam odmah počela raditi, i to na rukovodećem položaju. Prvo se tamo osnovala proizvodnja krznene konfekcije, radile su se presvlake za automobile, što se izvozilo. Inače i šivam. Prve uzorke za proizvodnju radnih kožnih rukavica sam rastvorila, dobro ispeglala, pa pravila kroj po toj rukavici. Isto sam orubila materijal kredom, stavila pak-papir i dobila obrise za navlake za automobilska sjedišta. Kasnije smo se spojili mi iz tvornice “Ivo Marinković” s tvornicom “Kraš” pa sam bila glavni šef skladišta za nabavu repromaterijala za preradu kože. Morala sam paziti da ne nestane materijala jer bi tada stala proizvodnja. Na tom radnom mjestu sam bila dok “Kraš” nije propao.
Što pamtite iz razdoblja propasti?
- Pa i tu sam imala neugodnosti.
Po nacionalnoj osnovi?
- Ne. To je bilo prije rata. Postavila sam pitanje kako jedan nepismen čovjek može pokupiti radnike iz jedne tvornice i voditi u drugu, pa me tužio s tvrdnjom da sam ga uvrijedila. Završila sam na sudu, ali nisam izgubila parnicu. Bilo je dosta takvih situacija, no opstala sam valjda zbog te neke svoje sposobnosti i organiziranosti. Imala sam tri curice s posebnim potrebama na skrbi, a kao udomitelj ste pod većim povećalom nego roditelj jer primate novac za to.
Primate naknadu?
- Naravno, dvije tisuće kuna.
Toliko je satnica?
- Ne, to je mjesečna naknada. Drago mi je da sam dobila Nagradu Grada Karlovca, ali mi je najveća nagrada od beznadnog slučaja kao što je Helena napraviti nešto. Bili smo jednom u Topuskom. Kada je došla bečka šnicla, digla se da mi izreže taj odrezak. Ona je gluhonijema i mentalno zaostala – niti čuje niti govori, a čak slabo i vidi. Kada sam bila u bolnici, naslikala je mene i sebe. Zna napisati riječi, ali ih ne zna poredati. Imam glaukom i ona mi napiše na cedulju kada da uzmem lijek. Dakle, brine za mene i moje zdravlje. Vrlo je pedantna i odgovorna. Objasnila sam joj da će mi uručiti nagradu, pa mi je objasnila kako da se odjenem za svečanost. To je rezultat velikog rada s njom. Samo neka me vidi, zna o čemu pričam i nastavlja razgovor. Ona je moj najveći uspjeh. Drago mi je što je netko prepoznao da rad udomitelja nema cijenu. Nagrada je svaki pomak nabolje kod te djece. Jedna curica je za domaću zadaću, povodom Majčinog dana, trebala opisati svoju mamu, ali je rekla da to ne može “jer ona nije prava mama”. Predložila sam joj da sastavim zadaću, da će je ona prepisati i tri ili četiri puta pročitati kako učiteljica zaključi da je to ona napisala, bez moje pomoći. Ona je to prepisala. Kad je krenula čitati rad, počela je plakati. Pitala sam ju zašto plače. “Teto, Vi ste to opisali sebe, a ne moju mamu. Mene moja mama ne budi riječima: ‘Zlato, hajde, diži se, čeka te doručak’. Kada bih dolazila iz škole, vrata kuće bi bila zatvorena i nije me čekao ručak… Jedino ste napisali točno da ima crnu dugu kosu.” To pamtim. Imala sam djecu iz Otočca, Ogulina, Gospića…
Gdje su ta djeca sada?
- Vratila su se roditeljima. Nagrada Grada Karlovca me čini sretnom jer je trud prepoznat, ali je prava nagrada uspjeh u radu s djecom, a ona su proživljavala toliko toga ružnog… Da vidite kako Helena veze… Vodim radionice s tom djecom i imali smo skupnu izložbu u knjižnici. Helena je neiskvarena. Sad ćemo u Selce.
Zna plivati?
- Zna. Jedan gospodin na plaži nas je promatrao. Pitao me je li ona moja unuka. Rekla sam mu da je kod mene na udomljenju, a on mi je odao priznanje i rekao da roditelji mladima danas daju mobitele u ruke i puštaju ih da se prže na suncu, ne bave se njima. Kod nekih udomitelja se ne vidi pomak, a uspjeh ovisi upravo o udomitelju. Ako dijete vidi da nema danas ručka, da nema čistu pidžamu, da je neokupano, to ostavlja dojam i posljedice. Stalno nešto radimo skupa. Odemo na sprave kod Korane i vježbamo… Kad stignu trgovački katalozi, označi što nam treba za kućanstvo jer zna što trošimo doma. Živimo zdravo i solidno.
Izrazito ste sposobna osoba.
- Moja majka je znala kazati da 1. i 31. u mjesecu moramo imati jednako hrane u kući. Tin mi je rekao da nikad nije vidio da sam provukla kreditnu karticu. Kad je bio mali ušli smo u trgovinu. Kazala sam mu da mu mogu samo dvije stvari kupiti, ne više, i da ne trpa u kolica. No, ipak je trpao. Šutjela sam do blagajne. Kazala sam blagajnici da nećemo ništa uzeti, da moramo sve ostaviti na blagajni jer nemamo novca. Kad smo izašli iz trgovine plakao je i molio da se vratimo. “Idemo samo po dvije stvari”, rekao je. Nismo se vratili. I danas se sjeća te kupovine. Mati nas je naučila da radimo. Muž je bio protiv toga da idem raditi u restoran. Navikla sam bila raditi. Prije rata smo lijepo živjeli, sve smo imali, ali nisam ostala zarobljenik statusa. Pored toga što sam unuka svakog jutra vozila iz četvrti Dubovac u četvrt Luščić, gdje je bio privatni vrtić, imala sam na brizi tri udomljene curice i dvorila jednog starog slijepog čovjeka u Sarajevskoj. Ništa mi nije teško raditi. Sve sama ličim. Dva tjedna sam farbala fasadu na kući.
Kako ljudi reagiraju na Helenu?
- Ona za čas pridobije čovjeka. Odmah stvara komunikaciju, pogotovo ako sretnemo dijete u kolicima. Imali smo i škotskog ovčara kojeg smo voljeli. Jako je dobroćudna i nikad ne reagira negativno. Zna se naljutiti kad joj ograničim gledanje televizije.
Koliko je svjesna svoje situacije?
- Najteže mi dođe kad stane pred ogledalo pa krene ispravljati svoj nosić. Svjesna je. Kaže da je Pepe bio mali kad je ona došla, a da je sad velik. Bila je ponosna na njega kad je maturirao. Rekla sam joj da moj lančić mora staviti oko vrata i da će dobiti moj prsten kada umrem, da to nikome ne smije dati, da to mora imati kod sebe. Imam dosta snage, volje i energije. Šivala sam i kostime za maturante. Organiziranost je ključna.
Što ste radili za sebe?
- Ništa.
A prije udomiteljstva?
- Imali smo uređenu kuću na kat u Vojniću s poljoprivrednim zemljištem. Sijali smo kukuruz, krumpir i grah. Petkom smo tamo odlazili, a nedjeljom se vraćali. Znala sam otići u Banja Luku gdje smo nabavljali zimnicu za sindikat. Tamo sam kupila pet tona šljiva, pa mi se to dostavi u Vojnić s transportom za firmu. Imali smo flaše s mravljom kiselinom, izvorsku i proizvodili smo rakiju koju smo prodavali. Znali smo imati po četiri ili pet tona kukuruza, pa smo ga krunili, pakirali i prodavali.
Imate li manu?
- Ne volim se svađati. Objašnjavat ću dok mogu, a, ako zaključim da više nema smisla, ušutjet ću, bez obzira o kome se radi.
Je li Vam žao što niste više uradili za sebe?
- Priuštila sam si dosta, ponajprije to što sam osigurala da kćer ima život, održala kuću, što sam si osigurala da ne moram razmišljati tko će o meni brinuti u starosti… Imala sam volju biti ili stjuardesa ili carinik.
Tko želi biti carinik kad je mali?
- Brat mi je bio vojno lice, završio je vojnu akademiju, pa me uniforma njegova privlačila. Nikada nisam velik novac davala na garderobu – sama sam ju šivala. Nije bilo nečega što sam htjela, a da si nisam priuštila. Kad sam se rastala nakon 25 godina braka imala sam 44 godine života i nisam razmišljala o nekom drugome.
Trebalo je hrabrosti izaći iz braka u toj dobi i nakon 25 godina?
- Je. Kad sam došla doma nakon rastave, stavila sam glavu u šake i samoj sebi rekla: “Ili ćeš sad uspjeti ili ćeš propasti”.
