Dosta je pisaca koji se, opravdano, žale kako se ne mogu posve posvetiti pisanju jer od nečega se mora i živjeti. Obično su ujedno urednici, novinari, knjižničari, profesori, u nekom srodnom, kreativnom i intelektualnom zanimanju gdje ipak mogu živjeti svoj duhovni život pa kad se u sretnom trenutku pogode odsustvo radnih obveza i inspiracija, možda nastane novo djelo. Josip Mlakić se ne žali. On je radnik. Ne vjeruje u inspiraciju. Dok je, dvadesetak godina, kao diplomirani inženjer strojarstva, radio u tvornici, pisao je nakon prve kave od pola 6 do 7 ujutro. Moglo bi se reći, pasionirani pisac! I u romanu “Na Vrbasu tekija” na više mjesta otkriva tu svoju pasiju prema pisanju, potrebu da se ispriča priča: „Pisati u dahu, nesvjestan svijeta oko sebe. I, konačno, pisati prije nego što riječi pođu gubiti značenja, kad one prave riječi, koje bolno nedostaju u tkivu rečenice, isplivavaju iz struje zaborava naknadno, poput utopljenika kojega voda kad-tad izbaci na obalu. Pisati, pisati, pisati…“ Pisanje doživljava kao svoj poziv, ali u odgovoru na ono dosadno, a neizbježno pitanje svakom piscu – kako piše – često ističe taj profesionalni, inženjerski pristup pisanju – najprije napravi konstrukciju, domisli cjelinu, odredi pripovjedača, a onda piše. Zadnje dvije godine, silom prilika, zbog stečaja tvornice u kojoj je radio, živi isključivo od pisanja.
Izuzetno je plodan pisac. Kao prozaist, uz romane i pripovijetke piše i scenarije za dokumentarne i igrane filmove i kolumne za tiskane i internetske medije. Često radi na više romana istovremeno pa se promatraču čini da nove naslove izbacuje nevjerojatno brzo. Uz sve to, Mlakić je i pjesnik i, kažu oni koji ga znaju, posvećenik sevdalinki. Novinari ga vole intervjuirati ne samo u povodu izlazaka novih djela i brojnih nagrada nego i kao intelektualca koji ne bježi od aktualnih kulturnih, društvenih i dnevnopolitičkih tema. Tako su neki od njegovih provokativnih, više puta iznesenih stavova, odioznost prema telaljenom hrvatstvu ili pak uvjerenje da se građansko ustrojstvo Bosne i Hercegovine ne može ostvariti preko koljena.
Cijeli je svoj život proveo u Bosni, a kao vojnik Hrvatskog vijeća obrane odratovao cijeli rat u Srednjoj Bosni. Kaže da piše o onome što najbolje poznaje, pa je često to rat i Bosna, njena povijest, bliža ili dalja. Zabrinut je za njenu budućnost, ali nema iluzija da književno djelo može promijeniti tijek povijesti. Nada se da nas ipak može navesti da zastanemo i razmislimo. S tom primišlju krajem 2020. godine objavio je distopijski roman o podijeljenoj Bosni i Hercegovini “O zlatu, ljudima i psima” čija se radnja zbiva orvelovski znakovite 2084. godine.
Rođen je 1964. godine u Bugojnu, a odrastao u zaseoku Mlakići u selu Grnica u kojem od prošlog rata ne da nema nijednog Mlakića nego nema nijednog Hrvata. Živi u gradiću koji od prošlog rata kompromisno nosi podijeljen naziv Gornji Vakuf / Uskoplje. U isto je vrijeme i hrvatski i bosanskohercegovački pisac, određen prije svega jezikom i zavičajnom pripadnošću. Kao i jedan od njegovih uzora, nobelovac Ivo Andrić, bježi od svih svojatanja i podjela jer književnost nije velika zbog pripadnosti ovoj ili onoj naciji. Književnost, ako je velika, pripada svima.
Roman “Na Vrbasu tekija” za književnog sladokusca je kao gozba u tri slijeda. Sastavljen je iz tri dijela, a sva su tri svojevrstan hommage Andriću, jezikom, stilom i tematikom. U prva dva romaneskna dijela već sami naslovi asociraju na Andrićeve – “Na Vrbasu tekija” (“Na Drini ćuprija”) i “Jajačka hronika” (“Travnička hronika”), dok je treći, žanrovski neodrediv, ali pretežno esejistički dio nazvan “Paučina i promaja” po prepoznatljivom motivu iz Andrićeva opisa trošne vodenice u kojoj je kao dječak zanoćio budući Mehmed paša Sokolović uoči prelaska Drine i odvođenja u Carigrad. Svaki od dijelova romana može i samostalno funkcionirati, a tek kad dođemo do trećega otkrivamo da je možebitni autor prva dva dijela Andrić, mada se u drugom dijelu i sam pojavljuje kao književni lik. Mlakićevo pripovjedačko zamješateljstvo tako je uvjerljivo i intrigantno da uživamo u njegovu zavođenju i argumentaciji, svjedočeći jednoj novoj književnoj spisateljsko-čitateljskoj vezi. Iako je istina da je Andrić svojevremeno boravio u jajačkom samostanu i proučavao pisanu zaostavštinu fra Ante Kneževića, glavnog lika prvog dijela romana, i iako je istina da mu se tema, po vlastitom priznanju, „otela“ pa je nikad nije obradio, ipak je roman “Na Vrbasu tekija” nastao iz Mlakićeve književne fascinacije Andrićem, a priča o pronađenom rukopisu koji je od poznanika otkupio za 10 konvertibilnih maraka (približno 5 eura) samo je postmodernistički diskurs, po uzoru na Umberta Eca u romanu “Ime ruže”, stavljanje priče u književno prihvatljiv okvir. Ukratko, sve je sa svime povezano pa „bez velikih čitatelja nema velike književnosti“, a pišući ovaj roman Mlakić vraća dug Andriću i, posredno, Andrićev mogući dug fratarskoj Bosni iz poratnog razdoblja socijalističke Jugoslavije, kad su jedni svoju pravovjernost dokazivali ulaskom u Partiju, a drugi svoje grijehe ispaštali u zatvorima ili društvenoj izolaciji. Kod Mlakića ništa nije crno-bijelo, a povijesni događaji prikazani su koliko se prelamaju kroz individualne sudbine junaka, takozvanih malih ljudi – kršćana, hrišćana i Turaka, kako su se nazivali, odnosno katolika, pravoslavaca i muslimana osuđenih na suživot u vječitom strahu od onog drugog.
Roman “Na rubu tekija” fokusira se na Bosnu Srebrenu i malu fratarsku zajednicu koja tamo opstaje već sedam stotina godina, a prati događaje i ocrtava galeriju likova, stvarnih i izmaštanih, u burnom povijesnom razdoblju od druge polovine 19. stoljeća do druge polovine 20. stoljeća, u kojem se smjenjuje pet sistema, Osmansko Carstvo, Austro-Ugarska Monarhija, Nezavisna Država Hrvatska, prva Jugoslavija i socijalistička Jugoslavija.
Prvi dio je priča o izgradnji jajačkog samostana nad slapovima Plive. Nakon višestoljetne zabrane, konačno je dozvoljena gradnja kršćanskih bogomolja, ali ispriječile su se međusobna rivalstva i prvenstva unutar franjevačke provincije. U pozadini je zapravo bila bojazan da će nova gradnja ugroziti prihode postojećih samostana pa stvar zapinje već u ideji. Fra Knežević u svojoj misiji poteže čak do Rima neumorno obilazeći sve čiju podršku treba. Usput saznajemo da je svojevremeno kao buntovan i tvrdoglavi mladac sanjao o ustanku, a s 35 godina napisao “Krvavu knjigu” zbog koje su turske vlasti nudile čizmu dukata onome tko prokaže njenog pisca. Posebno je zanimljiva epizoda s velikim đakovačkim biskupom Josip Juraj Strossmayerom koji pod izlikom spašavanja i izlaganja javnosti nalaže prikupljanje samostanskih dragocjenosti iz Bosne i njihovo pohranjivanje u Zagrebu. Dotad je već sve vrijedno, izvan zidina samostana i što nije bilo za nebo zavezano postalo predmetom trgovine, pa je taj postupak bosanske fratre iz starih samostana u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci jako pogodio, dok su im u zamjenu velikodušno ponuđene replike.
U međuvremenu pale se ustaničke vatre u Hercegovini i šire dalje, od Kozare prema Banjoj Luci i Jajcu, rasplamsavaju se mržnje i strahovi, ali nakon dvije godine konačno gase i postavljaju kameni temeljci samostana. Granice Osmanskoga carstva se nakon tursko-ruskog rata raspadaju, Srbija, Crna Gora, Rumunjska i Bugarska sada su samostalne države. U Jajce dolazi novi kadija i usprkos carskom fermanu (dekretu) prijeti kako će prije niknut nokat iz kamena nego na Vrbasu tekija. Do Bosne se proširio glas kako su se turski i austrijski car dogovorili da će zemlja pripasti Austrijancima (Berlinski kongres 1878.). Na meti domaćih Turaka nisu više hrišćani, kao u doba ustanka, nego katolički živalj za kojeg umišljaju da je u dosluhu s austrijskim carem. Sad se turski ustanici slijevaju u Jajce. Pokušavaju mobilizirati i kršćansku i hrišćansku raju. Fra Anto vadi se na carsko oslobođenje od vojne obveze pa sklanja raju u šumu, a među njima se nađe i razumnih Turaka koji ne žele uludo izginuti. Pred austrijskom vojskom, za koju su sve tri vjere tamo ionako iste, fra Ante spašava domaće Turke pričom da su oni zapravo došli zaštititi kršćane od domaćih ustanika. Stvari se polako smiruju, a u Jajcu se izmjenjuju austrijski predstojnici kojima nije zadovoljna nijedna strana. Iako se svijet nepovratno mijenja, i fratri gube utjecaj koji su imali stoljećima, četiri godine od dolaska Austrijanaca stigla je crkvena dozvola za gradnju samostana. Stara je bosanska kletva “Dabogda ti se sve želje ispunile”. Fra Anti upravo se to dogodilo. Turska vlast je srušena, samostan sagrađen, ali braća po krvi sve se više udaljavaju, a tuđinskoj vlasti nije u interesu da ispravlja krive Drine. Fra Anto jedinu utjehu nalazi u duhanu i pisanju. Rezignira. Pita se što mu je to sve trebalo. „Fra Anti se zapravo događa ono što se kad-tad dogodi svakom onom koji je čista srca gorio za opću, javnu stvar, onda kad jednom svedu račune: gledaju kako se svijet oko njih mijenja, pa usprkos tome što su bili važan dio toga, u njihovim se životima malošto promijenilo nabolje, te tako ispada su sve to činili zbog drugih.“
Drugi dio romana, “Jajačka hronika”, obuhvaća uglavnom razdoblje Drugog svjetskog rata, godine prije i poslije njega. O njemu saznajemo kroz sjećanja fra Josipa Markušića, također povijesne ličnosti, koji je, barem u mladosti, iznosio politički avangardne stavove (esej “Moć socijalne demokracije”). U dubokoj starosti pred oči mu dolaze podjednako živi i mrtvi, povijesni akteri čijem je portretiranju posvećeno po jedno poglavlje. Među njima su, recimo, Slovenac Jože Plečnik, jedan od najvećih arhitekata 20. stoljeća, koji je projektirao crkvu sv. Ante u Beogradu, fra Ljubo Hrgić, najvažniji književnik među franjevcima 20. stoljeća, Andrić te Stipo Bilan, partizan koji je maršalu Titu spasio život u desantu na Drvar te je kasnije postavljen za Titova ađutanta u Beogradu. Uz njega je ispričana anegdota vezana uz dolazak delegacije bosanskih franjevaca na noge predsjedniku Titu, s namjerom da osiguraju kakvu-takvu budućnost svojoj zajednici. Bilan je tom prilikom prignuo koljeno i poljubio fra Josipu ruku, onako kako je to činio kao dječak, što je u tom trenu zateklo i samog Markušića, ali je za fratarsku stvar to bio dobar znak.
Treći dio romana “Paučina i promaja” donosi mistifikatorsku priču o autorstvu prethodna dva dijela, ali ujedno pojašnjava Mlakićevu poetiku i dug prema piscima kao što su Andrić, Miroslav Krleža, Branko Ćopić, Danilo Kiš i Meša Selimović. U taj dio uvezao je i svoju autobiografsku priču o Bosni devedesetih godina prošlog stoljeća i neminovnim odlascima. Zadnja je rečenica romana: „Od svih ljudskih tvorevina, dakle, jedino su priče vječne.“
