“Nastojim sačuvati Vinka Vošickog od zaborava. Povijest pamti zabilježene, a ja sam htio zabilježiti njegov život. Kako zaboraviti tako važnog čovjeka? Dobro je ako pisci iz malih gradova pišu o svom gradu. Zanimaju me priče malih sredina”, kaže u utorak u Knjižnici za mlade u Karlovcu na književnoj večeri 39-godišnji koprivnički pisac Marko Gregur, autor romana o koprivničkom tiskaru “Vošicki”, kojega je lani izdala Hena com.
Za taj roman je dobio nagrade “Fric” i “Vladimir Nazor” i u njemu tematizira život tiskara koji se doselio 1910. godine u Koprivnicu iz Češke i koji je najpoznatiji po izdavanju djela Miroslava Krleže, Augusta Cesarca i Karla Maya. “Nakladničko poslovanje razvija 1920-ih godina. U to doba Koprivnica ima tek osam tisuća stanovnika i mnogo nepismenih, a on počinje tiskati važna djela i udarati kulturni ritam Podravine i šire”, nastavlja Gregur.
Krležina djela je objavljivao kada se to nitko nije usudio, i to njegova sabrana djela, kada je ovaj pisac imao tek tridesetak godina života. Njihovu prepisku vjerno prenosim u romanu. Suradnja je bila teška i završila je ružno. Krleža je u svojoj biografiji nastojao Koprivnicu staviti po strani i to da mu se knjige tiskaju tamo je doživljavao neuspjehom. Vošicki je preminuo u bijedi i nekom vinogradu 1957. godine, a Krleža mu je pred smrt donirao 20.000 dinara. Zanimala me vrijednost tog iznosa, a onda sam pronašao podatak da su glazbenici na sahrani stajali 9.000. Krleža je Vošickom bio dobra prilika, ali i rizik.
Marko Gregur
“Da napišem roman o njemu, potaknula me izložba u koprivničkom muzeju. Kada sam se započeo baviti njime, zapitao sam samoga sebe zašto se ranije nisam toga dosjetio. Njegova sina sam pronašao u Ženevi, gdje i danas živi – ima 93 godine – a posinka u Koprivnici. Dokumentacija o njemu 70 godina je propadala na tavanu. Roman se temelji na mnogo dokumenata, među ostalima i arhivskoj građi iz Zagreba i Osijeka. Najgore je otkrivanje mnogo materijala koji su u biti parcijalan saznanja i pitaš se hoćeš li uspjeti to ikada složiti u cjelinu. Puno je rada iza svega toga”, dodaje Gregur.
Sin Boris, koji je fizičar s Cerna, i koji živi u Ženevi, odbijao se vraćati u Koprivnicu ogorčen zbog očeve sudbine i autoru je poručio da ne želi pročitati njegovu knjigu jer želi to zaboraviti.
Vošicki je u Koprivnicu došao za drugim tiskarom, s kojim je bio generacijski blizak i koji je potom otišao dalje za Zagreb, dočim je Vinko ostao u Podravini. Nakon raspada Austro-Ugarske postaje stranac i mora ishoditi državljanstvo. Uslijedile su diktatura i ekonomska kriza. Za Drugog svjetskog rata je mnogo tiskao za partizane. Zbog toga su ga ustaše uhitile barem dva puta. Posljednji put kada se to dogodilo bio je u bjelovarskom zatvoru. Njegov sin Boris je hodao od Koprivnice da bi ispred zatvora tri dana čekao Rafaela Bobana, ustaškog časnika. Uspio ga je zamoliti da mu puste oca iz zatvora. To je bilo deset dana prije kraja rata. Nova vlast mu 1947. godine oduzima tiskaru, a potom mu daje zahvalnicu što je 36 godina podučavao grafički kadar u Koprivnici. Unatoč tome, kada je navršio 70 godina života, Vošicki je zatražio invalidsku mirovinu. Odbijen je s obrazloženjem da u Koprivnici ima tek tri godine staža, što ne mogu objasniti.
Marko Gregur
Gregur piše doktorat o Vošickom, a kaže da bi htio napisati roman i o Žarku Dolinaru, također znamenitom Koprivničanu, stolnotenisaču, sveučilišnom profesoru i pravedniku među narodima, što je naslov kojeg je dobio zbog spašavanja Židova za Drugog svjetskog rata, ali i o književniku Mihovilu Pavleku Miškini, koji je također iz Koprivnice.
