Stranka Možemo! je ipak nakon oklijevanja reagirala na proslavu ratnog zločina u Karlovcu, i to im se uzima u plus, dočim su svi ostali, uključivo i Socijaldemokratsku partiju Hrvatske, posrnuli, što se tiče ovog autora, nepopravljivo.
Umjesto da jasno i glasno ustane protiv proslave ratnog zločina – zamislimo se nad te tri riječi – SDP je – napustio sjednicu Gradskog vijeća Karlovca kada se u srijedu ujutro, na sjednici koja je započela dan ranije, trebalo sudjelovati u raspravi o prijedlogu Povjerenstva za gradska znakovlja, imenovanja i preimenovanja javnih prostora i objekata u Karlovcu da se most koji spaja Rakovac i Mekušje imenuje po Specijalnoj jedinici policije “Grom” čiji je pripadnik Mihajlo Hrastov ubio 13 zarobljenih i razoružanih vojnika, s nemuštim tvrdnjama da to ne hrani ljude ili nešto slično. Sjednica Gradskog vijeća Karlovca je počela baš na 30. obljetnicu zločina, i baš je na 30. obljetnici zločina skupina pripadnika braniteljskih udruga i navijača skupom kod novonaslikanog murala s Hrastovljevim likom te bakljadom na mostu proslavila zločin. Most je, dakle, preimenovan sutradan ujutro.
Gradonačelnik Damir Mandić i njegova Hrvatska demokratska zajednica su postupili sramotno. Ako toga nije svjestan, ozbiljno je hendikepiran u duhovnom i političkom smislu. Od ziher-gradonačelnika ne treba očekivati puno, ali postojao je barem promil nade da će jasno poručiti kako je mural neprihvatljiv i da mu nije mjesto na karlovačkim ulicama, te da se povlači prijedlog o imenovanju mosta s dnevnog reda sjednice Gradskog vijeća, ili preinačuje tako da se druga javna površina imenuje po toj postrojbi. Kaže da je to simbol demokracije. Kakve veze imaju demokracija i ubojstva ratnih zarobljenika? Inače, demokracija je stigla ipak prije 1991. godine u Hrvatsku, ako ne prije, a onda provedbom višestranačkih izbora. Je li gradonačelnik zaboravio što slavi 30. svibnja? Taj 30. svibanj je bio 1990.
Da podcrtamo ovo na što teško da se naviknemo, Karlovac je grad u kojemu se slavi zločin u suradnji rulje i institucije – jedinice lokalne samouprave. Protiv toga – nečega što je apsolutno neprihvatljivo – su u gradu od 50.000 stanovnika javno istupila svega tri pojedinca – izuzev ovdje potpisanog, u sjajnom autorskom tekstu na Kaportalu Rakovčanin Dragan Draženović i sveučilišni profesor, nestranački član Povjerenstva za gradska znakovlja, imenovanja i preimenovanja javnih prostora i objekata u Karlovcu, Antun Alegro mlađi te – jedna manja oporbena opcija i njezina tri gradska vijećnika – Dobriša Adamec, Draženka Polović i Ana Matan, sa zadrškom. To govori koliko je ovaj grad upropašten – u 30 godina je malošto učinjeno glede razvoja i za gotovo sve što uživamo u ovome gradu možemo zahvaliti ranijim generacijama. Što dodati ovim poraznim činjenicama? Sve je rečeno, ali logika, argumenti, najosnovniji moral i činjenice rulju ne zanimaju, a očigledno niti vlast, predstavničku i izvršnu.
U Karlovcu se smatra “poštenim” i “muškim”, kako se izrazio sam Hrastov, na hrvatskim sudovima pravomoćno osuđeni ratni zločinac, smaknuti zarobljene vojnike. Hrastova zbog tog neviteškog čina nazivaju vitezom. To su vrijednosti koje je Karlovac prigrlio, a koji se protive svakom legitimnom vrijednosnom sustavu. Ukazuje se djeci koja tuda prolaze na kupanje, s kupanja, u školu ili iz škole i tako dalje ne samo da je sasvim u redu ubiti neprijatelja koji ti se preda, nego da je to junački. Nitko od nas nije odgojen da ubije ili slavi ubijanje, a u ovom slučaju je masi to pohvalno. Zločin je bio toliko očigledan da je počinitelja odmah uhitila hrvatska vojna policija, hrvatski tužitelj je podigao odmah optužnicu, a to što se suđenje otegnulo Hrastov može zahvaliti svojim poklonicima, pritiscima na pravosuđe i klimi koja je stvorena po kojoj niti jedan sudac u Karlovcu nije htio postupak provesti valjano, ali njihov utjecaj ipak nije dosezao do Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Današnji odnos službenog i ruljnog Karlovca spram ovog slučaja je regresija u odnosu na to kako se u Karlovcu i Hrvatskoj postupilo prema tome za velikosrpske agresije i vladavine Franje Tuđmana. U Karlovcu se nikad nije slavio ratni zločin. To nisu činile ni ustaše ni komunisti.
S obzirom da je proslavu ratnog zločina nemoguće obraniti činjenicama, argumentima, logikom i najosnovnijim moralom, oni koji su to činili upadali su pritom u različita stanja, od protuslovlja do bjesnila, i ti “argumenti” su ponekad odvratni, a ponekad komični.
Kaže se tako da je SJP “Grom” zaslužna za obranu Hrvatske i da zaslužuje da se nešto zove i po njoj i da ne zaslužuje da je se poistovjećuje s tim ratnim zločinom, ali oni poistovjećuju sami sebe s time jer insistiraju da se baš taj most tako nazove, i to je predloženo da se usvoji baš na 30. obljetnicu zločina, a ujedno su prihvatili inicijativu navijača da izrade mural s likom ratnog zločinca i ukrase ga amblemom svoje jedinice, te organizirali svečano otkrivanje te sramote. Nadalje, napominje se da je Hrastov odslužio kaznu i da ga se “prestane razvlačiti po novinama”, i to je sasvim korektan stav. Međutim, postoji samo jedan problem – tu molbu izriču ga oni koji ga uporno provlače kroz javnost, ističu ga kao “simbol obrane grada”, a čak su mu naslikali i mural.
Petnaest ili 30 razoružanih, pa niti 300 naoružanih rezervista ne može okupirati grad od 50.000 ljudi i tvrdnja da je ubijanjem bespomoćnih zarobljenika “spašen grad” je naprosto imbecilna. Ali i oni koji ju izriču znaju da je imbecilna – važno je da ih je pobio. Ubojstvo zarobljenika nikad i nigdje nije bio, nije i nikad neće biti junački čin, tko god bili ti zarobljenici, odnosno kakvi god, osim možda u Republici Srpskoj. Ali, kao što je već tu napomenuto, jasno je da se svašta događa u ratu i ne treba oko toga previše moralizirati. Osnovno je pitanje kako se zajednica prema tome odnosila tada i kako se odnosi sada.
Nema smisla polemizirati s onima koji ne poštuju činjenice, argumente, logiku i osnovni moral. Dosadno je slušati rasprave o nečemu o čemu rasprava ne bi smjelo biti – u niti jednoj uređenoj i uljuđenoj zemlji ovo što se upravo dogodilo u Karlovcu ne bi bila niti tema za raspravu, a kamoli ostvarena ideja.
Zanimljivo je s druge strane to što oni koje susrećemo svakodnevno, naši u svakodnevici normalni i funkcionalni sugrađani, divljaju na društvenim mrežama u obranu prava na proslavu ratnog zločina i samog zločina i zločinca te negiranju zločina koji je detaljno opisan i dokazan i o kojemu nemamo boljih saznanja od onoga što piše u sudskim dokumentima. Te njihove reakcije su poput laboratorijskog eksperimenta crne rupe, odnosno psihološkog eksperimenta masovnog ludila koje znade od čitavih naroda napraviti narod luđaka, kao što se dogodilo – to je najpoznatiji primjer – u Njemačkoj 1930-ih godina. Drugi takav poznati primjer je uspon srpskog nacionalizma 1980-ih koji je razbio Jugoslaviju i stvorio kontekst koji je iznjedrio tipove poput Hrastova. Tada su novine, poglavito beogradska Politika u rubrici “Odjeci i reagovanja”, objavljivale najluđa pisma čitatelja u obranu srpskog nacionalizma. Društvene mreže su ovih dana posebno u Karlovcu podsjetile na tu populističku praksu, a redakcije ispod čijih objava na Facebooku se to događalo i koje nisu filtrirale komentare ponašale su se isto kao i taj srpski dnevnik krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. S obzirom na to i na pravilo da se svako ekstremno hrvatovanje pretvara u svoju suprotnost jer, jednostavno, šteti Hrvatskoj, a koristi srpskim nacionalistima, konstatiramo da se već dugo, možda još od mitinga istine, nije u Karlovcu toliko srbovalo kao ovih dana iz usta pobornika ratnog zločina.
Kako sve to ne bi iščezlo u kaosu društvenih mreža, odabiremo i ovdje prenosimo tipične takve komentare, a to ćemo s vremenom i otisnuti upravo zbog narednih generacija, da ostane zauvijek zapisano tko je kako komentirao na društvenim mrežama u obranu proslave ratnog zločina, u obranu ratnog zločina i/ili u negiranju ratnog zločina. Neka se oni koje ćemo citirati ne ljute. A i zašto bi se ljutili, ako su ponosni na ratni zločin i ratnog zločinca, na proslavu ratnog zločina te na svoje stavove? S obzirom da su prilično uvjereni u svojim stavovima i da ih gorljivo zastupaju, ne vidimo razlog zašto ih u tom svjetlu ne predstaviti potomcima i uopće narednim naraštajima. Na Facebooku su u pravilu korisnička imena istovjetna građanskim, a donosimo tu samo dio javnih komentara jedne fejsbučne objave – ne možemo sada sve navesti, bilo je tisuću komentara u slavu zločina.
Evo, recimo, prvog primjera. Na tiskovnoj konferenciji Možemo uoči sjednice Gradskog vijeća protiv proslave zločina nastupio je i vijećnik Dobriša Adamec, koji se pritom uredno legitimirao kao hrvatski branitelj, dragovoljac, hrvatski ratni vojni invalid, ranjen na Turnju u obrani Karlovca u prosincu 1991. godine, da bi Drago Babić komentirao ispod objave izvještaja s te tiskovne konferencije na fejsbučnoj stranici Radio Mrežnice: “Gdje ste bili kad je grmilo,Slovenija,Austrija,Njemačka,Holandija…….?” I što sad objašnjavati gospodinu Babiću? Ništa. Idemo dalje.
Ispod iste objave od 20. rujna se nanizalo mnoštvo sličnih komentara, pa ćemo najvažnije na ponos i diku njihovih autora prenijeti vjerno – kopipejstajući, bez intervencija. Ta objava, odnosno komentari ispod nje, su dobra ilustracija višednevnog divljanja protiv činjenica, argumenata, logike i najosnovnijeg morala. Za Ivana Flanjka su Adamec, Alegro mlađi, A. Matan i D. Polović “velikosrpska gamad” i RM portalu je sasvim normalno da taj komentar ostavi netaknutim da skuplja lajkove. “Čemu gorčina, kada osvojite većinu u Karlovcu vi preimenujte most u npr. Mi To Možemo, ili možda u most Dušana Pekića, Čede Bulata, Opštine Loznica, Grada Kragujevca ili kako već …”, poručuje Boris Pleskina. I Zdravko Požar pita možemovce, pa i hrvatskog ratnog vojnog invalida Adameca: “Tko vama dade pravo glasa što ste pridonijeli dobro za Hrvatsku”. “Da nije bilo domoljuba nebi ni Vas bilo”, poručuje Antun Škrtić. “Smeta vam što bi se most nazvao po nekoj ratnoj postrojbi ili heroju Domovinskog rata? To uopće nije skup projekt, dapače jeftin ali ispisat će povijest. Koliko vi ili vaši bliži imaju sudjelovanja u Domovinskom ratu, koga ste izgubili tijekom Domovinskog rata da bi uopće mogli kritizirati nešto ili govoriti da se na mostu zbio zločin. Drugovi ( prikriveni) da su rezervisti tzv. ‘JNA’ prešli most vidjeli bi što je zločin. Vas to naravno ne zanima. Vjerujete u pravosuđe koje je i tako u rukama onih koji su čudnih imena i prezimena i izlizanih partijskih knjižica. Isprika svim mladim sudcima i onim poštenim kojih na našu žalost ima malo. SRAMITE SE!”, poručuje Ivica Jura Jurčić. “Dok smo mi čučali u rovovima na slunjskim brdima i na kamenskom oni su si gradilli karijere da bi sada pamet prodavali tako nam i treba”, veli Željko Maraković. Evo što kaže Mato Šalić: “Kad vidim i čujem ove dvije spodobe iz možemo sad mi je žao zašto samo trinaest”. I Davor Brezović ima što za poručiti hrvatskom ratnom vojnom invalidu: “Ne kužim koji je vaš problem? Ako vam se ne sviđa ovdje odite kod Šešelja u Srbiju! Gdje ste bili kad se to dogodilo u Karlovcu sigurno niste! Sramota da tako govorite!” “Maknite se od mosta što dalje.gdje ste bili kad se branio Karlovac i kad je gorilo nebo i zemlja”, poručuje Ante Štefanac.
Postaje već praksa da ogled završavamo citatom. Evo jednog Ive Andrića iz djela “Znakovi pored puta”:
“Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe nego ni svoju vlastitu korist od očigledne štete”.
