Dan nakon lokalnih izbora započela je izgradnja zida na lijevoj obali Korane, što je Gradu Karlovcu ulagač Lana commerce najavio još 11. svibnja, ali Grad Karlovac o tome nije obavijestio niti Građansku inicijativu “Spasimo Koranu” niti opću javnost, kao što nije pravodobno informirao niti o presudi Upravnog suda u Rijeci koji poništava gradsko i državno uskraćivanje dozvola investitoru, kao što nije niti pravodobno obavijestio o tome da je pokrenut novi postupak, kao što nije pravodobno obavijestio da je izdana građevinska dozvola, i, što je najvažnije, kao što nije sudjelovao u tom riječkom sudskom postupku kao zainteresirana strana, na što ima pravo, pa tako branio vlastitu odluku, i sve to unatoč proklamiranoj “suradljivosti” i “otvorenosti” gradonačelnika Damira Mandića, a sada je ulagač tužio i Davora Petračića za povredu ugleda i časti jer je u kampanji za gradonačelnika ovaj kandidat Socijaldemokratske partije Hrvatske, Hrvatske seljačke stranke, Narodne stranke – reformisti i Nezavisne liste “Za naš Karlovac” kritizirao višegodišnja događanja na lijevoj obali Korane, na mjestu na kojemu se nekada nalazio Hotel “Korana”, a ponajprije ideju da se između Lane Korana i atletskog igrališta izgradi protupoplavni zid. Naravno, nitko ne osporava ulagaču da posegne za takvim metodama, ali bi bilo lijepo od gradonačelnika da stane makar usmeno u zaštitu svog političkog takmaca i time poruči javnosti kako je legitimno problematizirati događanja na jednoj od najvrednijih gradskih lokacija, ako ne i najvrednijoj, da je načelno kritika od opće koristi za društvo i da je Karlovac za kritiku i napredak otvoren grad. S obzirom da od gradonačelnika već odavno ne očekujemo bilo što slično, priznajemo da su to sugestije u prazno.
Do koje mjere vlast može biti bahata i gluha za gradski interes pokazuje prošlogodišnji slučaj dodjele priznanja povodom Dana grada, a priznanja su u biti i tema ovog ogleda, a slučaj s tužbom protiv Petračića je novost koju valja adresirati.
Lani je karlovačka vlast na simboličkom planu dosegla vrhunac bahatosti i samovolje kada je dodijelila Nagradu Grada Karlovca, najviše priznanje namijenjeno Karlovčanima, kako je to određeno Statutom Grada Karlovca i javnim pozivom građanima da kandidiraju fizičke i pravne osobe Odboru za javna priznanja Gradskog vijeća Karlovca, Jakovu Mamiću, svećeniku iz Tomislavgrada koji je pripadnike Hrvatske demokratske zajednice iz Karlovca duhovno obnavljao godinama u Buškome Blatu i koji nema nikakve zavičajne poveznice s Karlovcem, i time je zakinula istinske zaslužnike koje su kandidirali naivni i nasamareni građani. To je vlast učinila unatoč protivljenju oporbenih članova Odbora za javna priznanja, dijela javnosti, pa i Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, koja se odazvala gradskom pozivu, te protivljenju vijećnika na sjednici Gradskog vijeća, a glavni režiser te farse bio je ondašnji predsjednik tog predstavničkog tijela i samog Odbora za javna priznanja Matija Furač iliti Mata Ce-Tung, stručnjak za kinesko gospodarstvo od dinastije Ming do 2013. godine. Ujedno je Plaketa Grada dodijeljena mahom pojedincima i organizacijama na ovaj ili onaj način povezane s HDZ-om, odnosno onima koje su kandidirali pojedinci i organizacije povezane s HDZ-om.
Naravno, to je dostatan argument da se pozove građanstvo kako se više nikada dok je ove vlasti ne odaziva na pozive za kandidiranje pojedinaca i organizacija za dodjelu javnih priznanja jer je očigledno kako njihovo sudjelovanje u tom postupku služi samo tome da se legitimiraju politikantske odluke vladajućih. Međutim, kako je Mata Ce-Tung prekomendiran u Nogometni klub Karlovac 1919 na mjesto predsjednika, odnosno kako je sjahao s čelnog mjesta u lokalnoj vlasti, a ujedno su provedeni u međuvremenu izbori za gradonačelnika i članove Gradskog vijeća koji su barem minimalno učinili predstavničku vlast u Karlovcu složenijom, što je demokratsko olakšanje ravno tome da otvorite prozor u zagrijanom stanu na kip dok je temperatura zraka 40 stupnjeva Celzija – eto toliko smo politički prodisali – vrijedilo je ove godine ponoviti prošlogodišnje prijedloge s nadom u taj povjetarac koji je zapuhao kroz blago otvoren prozor, pa je Udruga Polka opet kandidirala vrijednog našeg sugrađanina Tomislava Kuhara za Nagradu Grada, a Tomislava Čadeža, novinara, za Plaketu. Potonji je prijedlog prihvaćen, dočim onaj da se Kuharu dodijeli Nagrada nije vjerojatno – nemamo informacija pa nagađamo – iz razloga što je, da bi donekle sanirao štetu postupcima Mate Ce-Tunga i predstavničke vlasti, Mandić lani dodijelio Medalju Grada, gradsko priznanje najnižeg ranga kojega bez povoda i bilo kada može dodijeliti gradonačelnik, upravo Kuharu.
Unatoč tome, dodatnih primjedbi na ovogodišnju odluku Odbora za javna priznanja i Gradskog vijeća o dodjeli Nagrada Grada Karlovca nemamo. Možda se moglo dodijeliti pokoje gradsko priznanje više braniteljima i udrugama proisteklima iz Domovinskog rata s obzirom da se ove godine navršavaju tri desetljeća od krvavog raspada Jugoslavije i srpske agresije, međutim branitelji ipak jesu nagrađeni i, što se posebno cijeni, nije se subnorisalo, što bi značilo van mjere naglašavalo ratni narativ u političke iliti politikantske svrhe.
Nagrada Grada Karlovca tako će se dodijeliti onome kome je već odavno trebala biti dodijeljena – publicistu Radovanu Radovinoviću, i to na sugestiju novinara i publicista Danka Plevnika, te političara, stručnjaka za vodno gospodarstvo i uopće uglednika Dubravka Delića, a gospodin Radovinović najavljuje da će se potruditi da se ona sljedeće godine dodijeli glavnom uredniku Karlovačkog leksikona, kapitalnog djela lokalne publicistike kojega je 2008. godine izdala Školska knjiga, Ivanu Ottu, što je nešto što valja zdušno podržati. Ujedno će se Nagrada dodijeliti posthumno i možda i najvećem hrvatskom kazališnom redatelju u 20. stoljeću Georgiju Paru, koji je ponikao u Gradskom kazalištu “Zorin dom”, pa ga je ta ustanova u kulturi i kandidirala. Unatoč Parovoj veličini, ovdje ćemo posegnuti za ogradom, što ćemo si dopustiti i s obzirom da smo na ovome mjestu kritizirali način na koji je u Karlovcu zabilježena njegova smrt u tekstu “Živ Paro, mrtav Karlovac”.
Nećemo problematizirati Para, ali hoćemo tajming – čovjek je, nažalost mrtav – te uopće svrhu i koncept posthumnog nagrađivanja, ali ne u zrakopraznom prostoru nego u svjetlu zanemarivanja druge kazališne veličine – također i nažalost pokojne – čija je stota godišnjica rođenja upravo ove godine, kada Zorin dom kandidira Para za Nagradu Grada.
Usputno bismo naveli fun fact povezan s Parom. Mlađima koji zalutaju na ovaj tekst, ali i općoj javnosti može biti zanimljivo što ga je nekadašnji student holivudska ikona i oskarovac Michael Douglas apostrofirao kao najzaslužnijeg što je uopće postao glumac, a znademo li da je Michael sin još jednog ikoničkog glumca Kirka Douglasa, uistinu je odao veliko priznanje ovom Karlovčaninu. Ali se sada posvećujemo jednoj drugoj velikoj ličnosti iz Karlovca.
Zvjezdana Ladika je jedna od najvažnijih kazalištarki u povijesti hrvatskog kazališta, a činjenica da je rođena u Karlovcu, da s 12 godina prelazi u Varaždin u kojemu odrasta te da se umjetnički i profesionalno afirmirala u Zagrebu, ponajprije Zagrebačkom kazalištu mladih, pruža utemeljenje da se s tom zagrebačkom kućom te Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu osmisli koncept suradnje.
Da, dakle, 2004. godine nije preminula, u svibnju ove godine bi napunila sto godina života, a, ako se već karlovačko kazalište želi na neki način, makar i posthumno, ove godine prisjetiti i odužiti značajnim ličnostima hrvatskog kazališta koje su povezane s Karlovcem, imali su dobar povod da to učine sa Z. Ladika, ali, eto, ovo Zvjezdano ljeto, kako se naziva program obilježavanja rođendana Karlovca, će proći bez Zvjezdane na stoljeće njezinog rođenja.
Kćerka je karlovačkog astronoma Slavka Rozgaja, po kojemu se ne zove samo jedna od ulica na Švarči, nego i asteroid – (9813) Rozgaj. Dakle, njezin je otac zaslužan hrvatski astronom, dočim je njezin brat Stanko Rozgaj, s kojime smo imali čast i privilegiju spikati, bio sveučilišni profesor kemije, skladatelj, autor proznih i stručnih knjiga, ali i – što je posebno zanimljivo – antifašistički ilegalac u Karlovcu i Bjelovaru. Zanimljiva je njegova epizoda kada je prikupljao po Dubovcu novčane doprinose za ustaše, a onda ih prosljeđivao partizanima. Zbog te je odvažnosti naposljetku morao napustiti Karlovac. Sama Zvjezdana pak je u Zagrebu diplomirala jugoslavenske jezike, francuski i ruski jezik i književnost, da bi se potom zaposlila kao srednjoškolska profesorica, ali ubrzo zatim posvetila scenskoj umjetnosti pa je diplomirala na još dva studija – filmske i kazališne režije i zaposlila u ZKM-u kao redatelj i pedagog. Tom je kazalištu ostala vjerna desetljećima, a 1989. je osnovala još jedno ugledno kazalište, Mala scena. Odgojila je u pola stoljeća mnogobrojne mlade umjetnike i postavila više od stotinu predstava, a ujedno je pisala stručne knjige s područja pedagogije i kazališne umjetnosti. Drugim riječima, Paro je karlovačka i hrvatska veličina, ali nije jedina – ove godine je jedna velika obljetnica ostala nepotrebno u sjeni.
Što se tiče samog koncepta posthumnog priznanja, riječ je o skliskom terenu jer onda možemo dodjeljivati priznanja bilo kojoj povijesnoj ličnosti od osnutka Karlovca na ovamo – sljedeće godine posthumno možemo odati priznanje, primjerice, Nikoli Tesli. Vjerujemo da bi mnogima to bilo apsurdno. Koga smo za života nagradili, nagradili smo. Po skromnom mišljenju ovdje potpisanog, valja nastaviti graditi na temeljima koje su nam velikani ostavili, što Zorin dom i radi organizirajući Dane Georija Para, i to ima mnogo veću težinu od dodjele gradskog priznanja, a ovo je samo podsjećanje na još jednu značajnu ličnost povodom njezine stote obljetnice rođenja i zbog zaborava, i uvjereni smo da će ubuduće karlovačko kazalište na svom zvjezdanom nebu uočiti i Zvjezdanu, možda tamo negdje kod asteroida (9813) Rozgaj.
