Prošlog je ponedjeljka objavljena vijest da je 20. lipnja u Zagrebu preminuo publicist i povjesničar Daniel (Danko) Ivin.
Rođen je u Karlovcu 16. travnja 1932. Bio je sin uglednog knjižara inženjera Ive Goldsteina, jedne od prvih žrtava ustaškog režima 1941., i mlađi brat Slavka Goldsteina. Bio je dečko s Velike promenade, rođen u zgradi koju je podigao Ivan Banjavčić, danas na kućnom broju 5. Godine 1941., nakon očeva hapšenja i pogubljenja u Jadovnom, Danko je bio sklonjen u Tuzlu kod djeda. Kako su se majka Lea rođena Bruehll i brat Slavko, u bijegu pred ustašama, sklonili u Kraljevcu pod talijanskom okupacijom, u posebnoj obiteljskoj „operaciji“ devetogodišnji Danko je iz Tuzle doveden u Kraljevicu odakle je ranjena obitelj u svibnju 1942., otišla u partizane Gorskog kotara. Tamo je majka Lea u Glavnom štabu partizanskih odreda Hrvatske brinula o održavanju takozvanog hladnog pogona, bila je svojevrsna domaćica, pa je Danko kao dječak bio uz nju i prije nego je postao tinejdžer, u nekim prilikama obavljao i partizanske kurirske poslove. U javnosti je poznato da je krajem 1942. u Slunju “dežurao“ nad smrtno ranjenim Jurom Francetićem, zapovjednikom ustaške Crne legije, i GŠ obavještavao o ranjenikovu zdravstvenu stanju. Slovio je kao najmlađi partizan.
Svršetkom rata Goldsteinovi su se nastanili u Zagrebu gdje Danko nastavlja školovanje u Partizanskoj gimnaziji. Pričao mi je da su tri međusobno nepomirljiva događaja istodobno odredila njegov život – bio je izabran za predsjednika razreda i zamjenik predsjednika cijele gimnazije, zatim pronašao je jedan broj časopisa „Pečat“, kojega je uređivao Miroslav Krleža, i knjigu o Lavu Trockom, suparniku Josifa Visarionoviča Staljina, a i dogodila mu se prva ljubav. Te su ga „faktori“ toliko zaokupili da je „stradalo“ učenje. Zbog neopravdanih izostanaka i slabih ocjena bio je isključen iz gimnazije s pravom polaganja privatnog ispita.
Sve se to poklopilo s majčinim nagovorom da obitelj odseli u Izrael. Imao je tada 17 godina (1949) i bio je željan svijeta. Do odlaska u vojsku živio je u kibucu. Za razliku od brata i majke koji su se nakon godine dana vratili u Zagreb, Danko je u Izraelu odslužio i vojnu obavezu i ostao do 1952.
Sve dok se u Zagrebu nije ozbiljnije nije posvetio novinarstvu, radio je na različitim mjestima: u Birou za propagandu u Zenici, u zagrebačkom Generalturistu, filmu kao organizator snimanja i drugo. Pisao je feljtone i reportaže u „Plavom vjesniku“, „Horizontu“ i u znamenitom „Vjesniku u srijedu“. Kako je tada njegov četiri godine stariji brat Slavko također objavljivao, napose u „VUS-u“, Danko se odlučio, po očevom imenu, potpisivati prezimenom Ivin. Vjerojatno se radilo i o tome da je imao presnažan osjećaj samopoštovanja – nije želio biti u sjeni starijeg brata jer je vjerovao u vlastiti profesionalni životni put.
Nakon položene mature, upisao je studij povijesti, ali je već 1963., prije diplomiranja, bio zaposlen u Institutu za povijest radničkog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe na čelu kojeg je bio Franjo Tuđman. Bio je istaknuta osoba Instituta, prema Darku Hudelistu, autoru Tuđmanove biografije, mogao bih reći, Danko je bio i Tuđmanova biografska činjenica, naravno samo u okviru Tuđmanova bavljenja Institutom (v. str. 464 i dalje cit. knjige). Kada su novinari Ivo Butković, Milan Bekić te Dankov brat Slavko napisali knjigu „Okrug Karlovac 1941“, Danku je bio povjeren posao urednika. Knjigu je 1965. objavio zagrebački Institut za povijest radničkog pokreta. Kako sam i sam bio suradnikom knjige, od tada, do pred kraj života s Dankom sam se družio. Danko je u Karlovac rado dolazio. Iako već Zagrepčanin, u Karlovcu se osjećao kao kod kuće. Živio je sa snažnim osjećajem Hrvata židovskog porijekla.
U Jugoslaviji je godina 1966. bila je osobita. Josip Broz Tito je u srpnju iz politike eliminirao Aleksandra Rankovića, čovjeka broj 2 u državnoj hijerarhiji, kao unitarista koji koči napredak. Tom je prilikom Tito najavio „daljnji razvoju socijalističkog samoupravljanja, među ostalima manje miješanje političara i društvenopolitičkih organizacija u takozvanu društvenu proizvodnju i ostvarenje pune ravnopravnosti naroda i narodnosti“ . Neki od slobodnomislećih ljudi takvu su vijest dočekali s oduševljenjem. Za Dankovu biografiju važno je reći da je godinu dana ranije u beogradskom književnom časopisu „Delo“, objavljen putopisni esej „Leto moskovsko“, zadarskog asistenta ili docenta na Filozofskom fakultetu – Mihajla Mihajlova (1934-2010). Prema Miljnku Jergoviću, Mihajlovljev putopisni esej nije bio opasan ni zapaljiv, ali su se spominjali logori iz Staljinova razdoblja. Bio je napisan 1964., posljednje godine vlasti demokratski orijentiranog Nikite Hruščova iza kojeg započinje razdoblje rigidnog Leonida Brežnjeva, koji vrši pritisak na Jugoslaviju, pa je osobno Broz zatražio Mihajlovljevo hapšenje („neki Mihajlov kleveće bratski SSSR“). Taj će Mihajlov postati prvi jugoslavenski disident. Namjera mu je bila osnovati prvu opozicijsku političku stranku, sastavio je program i odlučio pokrenuti samostalni socijalistički časopis. Oko Mihajlova će se okupiti „zadarska grupa“ koju su činili Franjo Zenko, Davor Aras, Tereza Ganza Aras, Nikola Čolak, Ivin i drugi. Na vijest o udaljavanju Rankovića iz politike, Danko je otišao je u tiskaru zagrebačkog izdanja „Borbe“ u Preradovićevoj ulici i zatražio kalkulaciju za tiskanje prvih opozicionih novina. Novine su se trebale zvati „Slobodni glas“. Danko je napisao deklaraciju, a potpisao ju je Čolak (1914-1996), filozof, filolog i povjesničar, Dankov stariji kolega iz Instituta. Neko vrijeme kasnije Danko je uhapšen i zajedno s Čolakom i udaljen iz Instituta. (Darko Hudelist, Biografija Tuđman, str. 417). Postao je persona non grata, bez prava na objavljivanje.
Nakon dvomjesečnog zatvora, bez posla u Institutu, odlazi u inozemstvo, bio je stipendist nekoliko sveučilišta u Oxforda i Londonu – od 1968. s prekidima do 1975.. U švicarskom Bernu godine 1968. objavljena mu je knjiga „Revolution und Evolution in Jugoslawien“ koja je obrađivala razdoblje od 1948. do 1952. Prema Dragi Pilselu, „britanska diplomacija ga prati kao najracionalnijeg člana disidenske jugoslavenske skupine jer traži put prema demokratizaciji društva“.
Za Hrvatskog proljeća djeluje i u Zagrebu. Potkraj 1969. surađuje s Većeslavom Holjevcem na projektu osnivanja Gospodarske banke Hrvatske koja je 1970. Holjevčevom smrću ostala neosnovana. S Televizijom Zagreb započeo je projekt „Hrvatske državnosti“ (13 epizoda), također 1972. prekinut zbog gušenjem Hrvatskog proljeća.
Dao je veliki prilog razvoju hrvatskog višestranačja. O tome se čitatelji mogu uvjeriti iz Hudelistove knjige „Banket u Hrvatskoj. Prilozi povijesti hrvatskog višestranačja 1989-1990.“ iz 1991. U toj se knjizi autor obilno služio Dankovim rukopisom „Dnevnik“. Kada je 1989. osnovana Hrvatska socijalno-liberalna stranka, prva opoziciona stranka u Jugoslaviji, Danko je upisan kao četvrti član.
Osim već citirane knjige, napisao je dvije drame – „Tko je protiv Supila“ (1987), i „Četvrti iskaz Ilije Gregorića“ (2001) te politički roman „Hrvatsko pitanje“ (MH, 1990). Objavljivao je u brojnim časopisima kao što su „Putevima revolucije“ (1964), „Ovdje“ (1970), „Oko“ (1989), „Slobodna Dalmacija“ (1989-90.), „Start“ (1989), „Danas“ (1990), „Feral tribune“ (1993). „Arkzin“ (1994),“ Novi list“ 1994-97 i 1999. „Kolo“ (1998), „Hrvatska ljevica“ (1999), „Jutarnji list“ ( 1999), „Nacional“ (2000) i „Večernji list“.
Krajem 1991. osnovao „Center for Study of the Transformation of Europe“ (CSFE), konzorcij od 14 visokoškolskih i znanstvenih institucija Istočne i Zapadne Evrope sa sjedištem u Zagrebu, koji od 1994. djeluje pod pokroviteljstvom Vijeća Europe, te je surađivao je Zborniku „Politics and Economics of Translation“ (Zagreb, 1993). Između ostalih funkcija bio je jedan od utemeljitelja „Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava“, kao i i predsjednik udruge „Dom“ koja se 1994-95. bavila deložacijama u Hrvatskoj.
Dankov život bio je posvećen razvoju demokracije. Iako rođen u obitelji Goldstein, svojim je djelom afirmirao prezime „Ivin“ čime je čuvao sjećanje na oca.
