“Ne čudi me to što me u intervjuu na Hrvatskom radio Karlovcu, komentirajući moju tvrdnju da, ako postanem gradonačelnica Karlovca, Ured gradonačelnika neće biti više ured za zapošljavanje, niti novinar niti gradonačelnik ne spominju imenom, nego prvi kao ‘jednu kandidatkinju’, a drugi kao ‘tu gospođu’. Mediji koji trebaju biti javni servisi Karlovca, koji su u vlasništvu Grada Karlovca, prikazuju lažnu sliku. Kada bi netko došao sada u Karlovac i kupio Karlovački tjednik, ne bi stekao dojam da se približavaju lokalni izbori i da postoji paleta opcija. Išla sam prošlog tjedna kupiti Karlovački tjednik, mada me prodavačica upozorila da ću time baciti sedam kuna. Ostala sam šokirana što u tim novinama na desetak prvih stranica bilo 12 fotografija Damira Mandića, gradonačelnika i kandidata za gradonačelnika Hrvatske demokratske zajednice, te 12 fotografija Martine Furdek-Hajdin, vršiteljice dužnosti karlovačke županice, kandidatkinje iste stranke za županicu Karlovačke županije – dakle ukupno 24 slike s tim HDZ-ovim kandidatima. Tužna sam zbog toga jer je to lokalno glasilo imalo sjajnih vremena koje je razvijalo komunikaciju, faktografiju i komentare, koji mi nedostaju”, kaže 61-godišnja Draženka Polović, knjižničarka, profesorica komparativne književnosti i filozofije, autorica niza studija s područja povijesti i kulture Karlovca, kandidatkinja koalicije Možemo! i Nove ljevice za gradonačelnicu.
Novinar koji je vodio taj razgovor s Mandićem je Miloš Milovanović.
“Stanje demokracije je od najvećeg značaja u Karlovcu. Kod nas je svedena na groznu razinu. Stranačka pripadnost je mnogo važnija od građanskog, društvenog i bilo kojeg drugog diskursa. Posebno zabrinjava strah od otvaranja prostora demokraciji, što užasava i motivira. Šokiralo me za prikupljanja potpisa za moju kandidaturu time što ih je mnogo odbilo dati potpis iz straha, i to etablirani građani. Tu autocenzuru izaziva strah od posljedica i opravdavaju ih time što imaju još toga za ostvariti, pa ne žele ugroziti te projekte, odnosno time što traže posao i slično. Građevinari i prometni inženjeri koje sam komentirala su plašili javno iznijeti svoja stručna mišljenja o radovima na državnoj cesti D6. To je zbog straha od prevladava. Inače, živim na Velikoj Jelsi i proživljavamo pakao zbog tih radova”, nastavlja D. Polović.
Molim ovim putem karlovačku gradsku tvrtku Zelenilo da mi odgovori na upit od 30. travnja je li planirano uklanjanje platana na Marmontovoj aleji.
- Riječ je o jednom od najstarijih drvoreda u Hrvatskoj. Stručnjaci kažu da platane nisu zaštićene za radova na cesti D6 i plaše se da ne dođe do devastacije drvoreda.
Zelenilo je 200 godina od sadnje drvoreda uklonilo možda i jedinu preostalu izvornu platanu u Marmontovoj aleji bez ijednog razloga.
- Pripadamo zelenoj opciji i ponekad nas znaju napadati zbog zauzimanja za zelenilo. U sredinama koje su osiromašene i imaju čitav niz gospodarskih, socijalnih, obrazovnih i zdravstvenih problema češće se čuje primjedba da je nebitno boriti se za neko stablo. Ipak, slažem se s botaničarom Antunom Alegrom mlađim da “s drvećem sve počinje”. Upravo slučaj Hotela “Korana” to pokazuje. Ovo što danas imamo na toj lokaciji se počelo stvarati prvo rušenjem stabla močvarnog čempresa. Kao školarci smo još odlazili gledati to drvo kao izuzetno vrijedno. Rušenje tog stabla je naznaka odnosa spram zajednice u cjelini. Umjesto močvarnog čempresa i dviju tisa, tamo sada imamo betonsku kič-galanteriju, a uskoro ćemo imati i zid.
Močvarni čempres je bio star sto do najviše dvjesto godina, a može poživjeti tisuću. Nije bio bolestan, a Nikola Hanžel ga je uklonio unatoč molbama javnosti, pa i unatoč apelu tadašnjeg gradonačelnika Damira Jelića, valjda zato što je on gazda, pa je to njegovo gazdinsko pravo. To stablo su uvažavali svi raniji projekti hotela, odnosno projektanti. Kako biste gradonačelnika Stuttgarta, Mandićevog rodnog grada, objasnili onu pojavu na Korani i njezin nastanak?
- Stid me dok objašnjavam prijateljima koji dođu u posjetu u Karlovac što radi ona figura psa na vrhu one građevine ili što radi ona kobra u fontani. Uistinu osjećam susramlje zbog toga. Jednom sam tamo sjela na piće, i to zato što je bilo veće društvo, pa nisam bila toliko bezobrazna da odbijem. Muči me atmosfera grada. Svojevremeno je postojao program Koranski park skulptura koji je podrazumijevao postavljanje fenomenalnih skulptura tamo. Na lokaciji gdje se nekada nalazila skulptura Ivana Kožarića “Prizemljeno Sunce” imamo sada to što imamo. Nekada smo živjeli avangardu, a danas živimo betonsku galanteriju, i to je prilog tezi da živimo zatvoreni grad. Svaka nekadašnja skulptura je svjedočila o duhu grada, kao što svjedoči i ovaj današnji kič. Odrasla sam na Korani, no šetajući danas tamo zaobilazim taj dio obale jer osjećam stid. Strašno je što je Grad Karlovac to dozvolio. Nekidan sam čitala neku vrst otvorenog pisma mladog arhitekte Bojana Radoševića u kojemu izražava profesionalni bunt zbog konzervatorskih uvjeta koji mu se nameću. Bila sam ponosna zbog toga jer je to jedini način da se izborimo iz zatvorenog grada bez vibrantnosti i multikulturalnosti, koji je provincijalan u duhovnom smislu. Duhovna slika Karlovca je jeziva.
Je li ikada bilo ovako močvarno u Karlovcu, čak i u vrijeme književnika Ante Kovačića?
- Bio je žrtva gradske učmalosti. Došao je u Karlovac raditi u odvjetničkoj kancelariji Ivana Banjavčića. Imao je pravdoljubiv i slobodarski karakter. Smatrao je svojom domoljubnom obvezom boriti se protiv lažnih autoriteta. Naročito je ismijavao političare koji razvijaju lažni autoritet temeljem moći. Počeo je pisati roman “Među žabari” u kojemu je opisao malograđane i ulizice. To njegovo djelo je izlazilo u nastavcima i u Karlovcu je izazvalo veliku ujdurmu jer su se svi u nečemu prepoznali. U arhivu sam pronašla zanimljiv dokument gradski u kojemu stoji da su iz Karlovca unazad tjedan dana izbačeni jedan svodnik, jedan džepar, jedna prostitutka i – Ante Kovačić. Smatrali su ga nepoćudnim i opasnim. No, vjerojatno Banjavčićevim utjecajem, se vratio u Karlovac. Kovačić nam je ostavio jedan od najtragičnijih i najtužnijih karlovačkih simbola. Nije mi drago što smo i dalje u tom simbolici. Gradska učmalost o kojoj Kovačić piše je nešto s čime se Karlovac, kao vjerojatno i druge sredine, stalno bori. Postoje vremena napretka, a to su uvijek vremena kada je Karlovac otvoren, multikulturalan, kozmopolitski, kada se u njega doseljava, a kada se iz njega ne iseljava. Kada u njemu vlada duh licemjerstva kojega proizvodi malograđanština, grad nazaduje i iz njega se odlazi. Politička opcija koja vlada sredinom iz koje se bježi nije dobra. U četverogodišnjem mandatu se ta tendencija može iskazati.
Jedini smo grad koji je podigao spomenik vlastitoj malograđanštini – spomenik žabi na uglu Radićeve i Velike promenade. Koliko je trajala stagnacija grada o kojoj je pisao Kovačić? Ova traje dugo.
- Nije tako dugo trajala. Početak 20. stoljeća je donio Karlovcu novi prosperitet. Karlovački gradonačelnici s početka prošlog stoljeća su uvidjeli da grad treba otvoriti. Tada se u Karlovac doseljava iz svih krajeva Europe, tu stvaraju industrijske pogone i dovode sa sobom obitelji jer ovaj grad ima mnoge potencijale i pruža priliku za ugodan život. Početak 20. stoljeća je vrijeme velikog prosperiteta koji je trajao do Prvog svjetskog rata.
Na početku stoljeća je gradonačelnik bio već spomenuti Banjavčić o kojemu ste pisali posredno pišući o prvom karlovačkom vodovodu?
- Da. Jedan je od najboljih gradonačelnika u povijesti Karlovca upravo zato što je otvorio Karlovac i što je razumio da samo grad koji brani pravo da se bude drugačiji može prosperirati. Gurao je progresivnu agendu aktivnih pojedinaca, a i branio ih je svojim autoritetom. Ne treba zaboraviti da tada lokalne karlovačke novine potiču raznolikost, da su argumentirane i kritične i koje se bore protiv svakog licemjerja, duhovne učmalosti, besperspektivnosti, straha i vlastodržaca koji smatraju da im pripadaju veća prava no ostalima, dakle onima koji su autoritarni, ali koji imaju korektiv u javnosti, prije svega u radu Dušana Lopašića.
Mada se i taj napatio…
- Svi su se napatili u Karlovcu. I danas pate oni koji se žele baviti nezavisnim novinarstvom i koji se bore za istinu i pravdu.
Koliko Vam je korisno u kampanji za gradonačelnicu to što dobro poznajete karlovačku povijest? Možete li doslovno kao gradonačelnica primijeniti izreku da je povijest učiteljica života?
- Povijest služi tome da iščitamo one ideje i trenutke u prošlosti koje su dobre i važne, te da znamo kakva vrst političkog i javnog djelovanja koristi zajednici. Utoliko je povijest učiteljica života, ako je znamo čitati i tumačiti.
Jelić je najdugovječniji lokalni vladar u povijesti Karlovca. Na neki način ste “kumovali” njegovom dolasku na vlast. Je li ovaj Vaš politički angažman nastojanje da popravite što ste “pokvarili”?
- Ta je moja priča uistinu paradoksalna. Na Radio Mrežnici je Tamara Perković napisala da sam u kampanju trebala ići s parolom “Već sam jednog gradonačelnika srušila”. Kandidirala sam se 2007. godine za ravnateljicu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”. Prije toga sam se dva puta kandidirala za ravnateljicu Gradskog kazališta “Zorin dom”. Na natječaje za popunjavanje radnih mjesta koja raspisuje Grad Karlovac, neka tvrtka ili ustanova u gradskom sustavu, se nitko po običaju ne javlja, mimo onih koje je politika odabrala za ta mjesta. Vlast bi potom imenovanja opravdavala time da se nitko osim tog njihovog kandidata nije javio. Stoga sam se počela javljati na natječaje za te pozicije, čisto kako bih im zakomplicirala, slično kao što je kasnije radio politički aktivist Nikola Badovinac mlađi. Ukupno sam se četiri puta kandidirala za rukovodeće mjesto i niti jednom nisam “prošla”. Prvi puta kada sam se javljala za ravnateljicu kazališta na vlasti je bio HDZ, a ravnatelj je postao Antun Kraljević. Drugi puta sam se kandidirala za to mjesto za vlasti koalicije predvođene Socijaldemokratskom partijom Hrvatske. Njihova većina me “rušila” na Gradskom vijeću, mada sam dobila potporu Kazališnog. Tada je ravnatelj postao Zvonimir Ilijić. Kasnije sam se javila za ravnateljicu knjižnice, a to je bilo u mandatu gradonačelnika Mire Škrgatića iz HDZ-a. Zauzeo se za mene. Smatrao je da se trebam javiti na natječaj. Došla sam k njemu na razgovor, na kojemu je bio i tadašnji Škrgatićev zamjenik Jelić. Iskazala sam dvojbu da će, unatoč tom zauzimanju, kandidatura biti prihvaćena s obzirom na iskustvo kadroviranja u Karlovcu. Nisam imala nikakvih doticaja niti s HDZ-om niti s SDP-om, a Škrgatić je imao dobre namjere da izuzme politiku iz takvih ustanova. Nažalost, moje bojazni su se ostvarile. Nakon što je Gradsko vijeće odbilo prijedlog da me se imenuje ravnateljicom, Škrgatić je podnio ostavku. Mislim da je ipak bila riječ samo o povodu. Škrgatića je na mjestu gradonačelnika zamijenio Jelić. Osjećam se odgovornom što je jedan dobar gradonačelnik, koji nije imao priliku iskazati sve svoje mogućnosti, zamijenjen Jelićem. Poslije sam se još jednom javila za ravnateljicu “Zorin doma”. Inače, kada sam bila razmatrana za ravnateljicu knjižnice, kazala sam da je moja maksima samostalnost i da nema šanse da ne bih učinila sve da zaposlim najkvalitetnije u ustanovu koju bih vodila. Tragikomično je što je u ravnateljskom mandatu kojeg sam trebala dobiti iz Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” ukradeno milijun i pol kuna.
To je učinila šefica računovodstva Hermina Benić u suradnji sa suprugom Ivanom, tada predsjednikom Vijeća Mjesnog odbora Gradac Dobrovoljnog vatrogasnog društva Gradac. Oboje su članovi HDZ-a.
- Ta računovotkinja je stigla u knjižnicu neposredno nakon imenovanja ravnateljice. Mene je Ured gradonačelnika četiri puta ne-zapošljavao. Nakon što je izbila afera u javnosti, tadašnja ravnateljica je rekla da je ta računovotkinja zaposlena nakon poziva iz Ureda gradonačelnika.
Ravnateljica je tada bila Frida Bišćan. Na sjednici Gradskog vijeća je kazala da je H. Benić zaposlila nakon što je netko telefonski urgirao za to iz Ureda gradonačelnika, mada nije prepoznala glas i mada ne zna tko je bio na liniji.
- Zna se tko je bio na liniji…
“Svi se luđaci jednom vrate u Karlovac”, citirali ste nekoga svojedobno. Što to znači? Osim na studije, niste nikada niti otišli iz Karlovca. Kakva je onda tek to ludost? A još se i kandidirate za gradonačelnicu.
- To je rekao Franjo Koren ironizirajući sebe. Baš sam ovih dana o njemu razmišljala. Sjećam ga se kada je već bio star i u lošem stanju, kada sam bila mlada. Bio je karlovački boem i slikar koji je uvijek sjedio u kafiću Ane Milašinović. Uvijek je imao na stolu čašu konjaka od dva decilitra.
Mijenjao je svoje slike za flašu konjaka?
- Da. Nazvao me nedavno prijatelj iz Zagreba i rekao da je u jednoj galeriji naišao na Korenovu sliku. Kupila sam ju, i jako mi je drago zbog toga. U kafiću je promatrao nas mlade koji smo se smijali i družili, a u njegovom tužnom pogledu sam uvijek iščitavala poruku: “Što vi znate o životu”. Osjećala sam se kao mlada nelagodno spram njegova cinizma.
Bio je policijski inspektor, pa je napustio taj posao da bi se posvetio slikanju.
- Tako je. Bio je fantastičan slikar. Viša kustosica Galerijskog odjela Gradskog muzeja Karlovac Antonija Škrtić je organizirala izložbu njegovih djela, ali Koren još čeka punu afirmaciju.
Koliko ste novca potrošili na put otkako Karlovac nema kina?
- Nisam računala, ali sigurno puno. Strašno mi nedostaje kino u Karlovcu. Odlazim u dugoreško kino, koje je pristojno i lijepo. Nadam se da ćemo i u Karlovcu uživati u kinematografskim blagodatima.
Najavili ste da ćete na vlasti biti ugodno iznenađenje. Što bi bio Vaš prvi potez?
- Ponavljam, Ured gradonačelnika više nikada neće biti ured za zapošljavanje. Stilom se može mnogo promijeniti. Samim načinom ophođenja promijenit ću odmah mistificiranje uloge političara i osjećaj nepripadanja građanstvu. Živimo u prilično licemjernom društvu i brzo se stil vladanja može izmijeniti. Čim se promijeni model vladanja, mijenja se i ostalo, a tada preostaju mali koraci.
Koja bi bila tri glavna problema i rješenja za Karlovac?
- Dotakli smo se stanja demokracije i demokratizacije. Stranački ključ ne može biti ključ uspješnog života. Drugi problem je tužna slika Zvijezde, a može se mnogo toga napraviti. Komunalni problemi su u fokusu kandidata za gradonačelnika. Ti su problemi doista ozbiljni i treba ih rješavati. Upravljanje gradom se temelji na nekoj vrsti vedeta, situacija, građevina i institucija koje se ističu kao važna postignuća. Bilo kakvo ostvarenje se ističe. Primjer je to što imamo pročistač otpadnih voda, a u isto vrijeme se u distribuciji gubi 55 posto vode, a neki stručnjaci kažu i 70. Taj gubitak svi plaćamo. Hvalimo se postignućima, a na malim stvarima ne funkcioniramo.
