“Od Novog vala se napravio mit. Nije mi to drago – draže mi je realno sagledavanje fenomena. Neki sudionici tog pokreta su nastradali, postali su žrtve tog osjećaja važnosti i heroizma, koji ima veze s mitom”, komentira glazbenik Darko Rundek, nekadašnji frontmen zagrebačke grupe Haustor, s kojim za Srpsko privredno društvo Privrednik razgovaramo povodom 40. obljetnice Novog vala u Jugoslaviji.
Je li kultni status kojeg uživaju akteri Novog vala velik test za taštinu?
- Isprva je to bilo teško, a sada me to ne brine. Radilo se zaista o kušnji. Važan je osjećaj da je bitno ono što radiš. Može se u tome pretjerati, ali to oslobađa i novu energiju, čega ne bi bilo da se radi bez uvjerenja. To uvjerenje pak dovodi do herojskog samoshvaćanja i poistovjećivanja s tim uvjerenjem, što može biti opasno. Važno je što se stvorio sadržaj iza taštine.
U čemu vidite naslijeđe Novog vala?
- Pjesme “Zamisli život u ritmu muzike za ples” i “Crno-bijeli svijet”, te Azrina prva dva albuma su važni. Branimir Džoni Štulić je bio veliki “začinilac” – s njime su svirali Srđan Sacher, Jura Stublić, Max Juričić… Novi val je zanimljiv kao alternativni pokret, ali ne samo u glazbi, nego i u stripu, kazalištu, fotografiji, novinarstvu…
Novi val se grubo određuje kao umjetničko razdoblje nakon panka.
- Da, baš sam gledao dokumentarac u kojemu se spominje da su Talking Heads započeli kao pank bend, no bili su drukčiji i netko se dosjetio da to nazove novim valom.
Malcolm McLaren, ako se ne varam. Koliko Vam je pank predstavljao nešto za odrastanja?
- Nov val se pojavio kao novi glazbeni stil, ali se proširio, barem u našem slučaju, i na druge medije. U odnosu na pank je bio manje rabijatan, a više istraživački.
Započeli ste kao umjetnik u Kugla glumištu. Što je bilo Kugla glumište?
- Radio sam predstavu koja nikada nije izvedena, a usporedno su producirali predstavu “Mekani brodovi”, koja je za mene bila fantastična. Volio sam njihove ambijentalne predstave. Unijeli su čaroliju u Zagreb koja je bila bitna, pa i za Haustor. Pitao si me za pank, pa bih kazao da mi osobno nije bio naročito zanimljiv. Nisam se nikada osjećao kao rok glazbenik. Prvo sam se počeo baviti kazalištem pod utjecajem Kugla glumišta i kazališnih festivala koji su se tada održavali. Ta je kazališna magija prešla i na glazbenu scenu.
Na sceni ste kao glazbenik nastupali kao pantomimičar. Je li to ta poveznica s kazalištem?
- Nisam nikada učio pantomimu, ali sam nastupao tako. Jest, to je ta poveznica.
Ima li autoriteta na koje ste se naslanjali, odnosno koje ste rušili kada ste počinjali?
- Niti jedno niti drugo, barem ne u glazbi. Znam da sam se u to vrijeme “furao” na ruskog književnika Vladimira Majakovskog – nosio sam ruske značke i kape. Ruska avangarda mi je bila inspirativna.
Haustor se sastavio u Kugla glumištu. Prvog bubnjara ste “posudili” iz Azre – Borisa Leinera. Što to govori o solidarnosti aktera na tadašnjoj sceni?
- Prvi bubnjar Haustora je bio Zoran Perišić. Neke mu stvari nisu ležale, pa je na njegovo mjesto “uletio” Leiner. To jest znak da smo djelovali “timski”.
Je li Vas ikada zanimao klasični jugoslavenski rok?
- Nije. Izuzetak je Drago Mlinarec. Bio mi je jako zanimljiv i utjecao je da se sam se ozbiljnije posvetio glazbi. Njegov album “A ti se ne daj” je bio prvi album kojeg sam kupio. Njegov pristup mi je bio dobar.
Husein Hasanefendić – Hus iz Parnog valjka je uradio dosta za novi val jer je producirao Azrin, odnosno Haustorov prvi singl?
- Producirao je i naš prvi album.
Kako je doprinijeo?
- Imao je tada već bogato studijsko iskustvo. Imao je dobar osjećaj za aranžman i pregled u glazbi. Natjerao nas je da pročistimo ideje. U to je vrijeme posao producenta bio da nas pripremi za ulazak u studio, pa smo imali zajedničke probe, pripremili materijale… Zahvaljujući njemu smo bili potpuno spremni za snimanje, a imao je i aranžerskih ideja i cveba koje su bile dobrodošle. Bila je to fina suradnja. Bili smo vrlo komplementarni.
Spomenuli ste novinarstvo. Nedavno je književni kritičar Igor Mandić dao intervju portalu Moderna vremena. “Književnost ne bi postojala kada je ne bi imao tko ocjenjivati. Neki misle da je kritika parazitska djelatnost koja ovisi o onome što je pisano. Obrnuto je. Devedesetdevet posto pisaca ne bi postojalo da doživi kritiku. Može li se isto primijeniti na glazbenu umjetnost? Koliko su Vam kao glazbeniku bili bitni novinarstvo koje se u to doba razvijalo i kritika?
- Zanimljiva je ta Mandićeva izjava. Važno je za bilo koju scenu da ima one koji ju promišljaju i sagledavaju kao cjelinu te koji znaju stavljati u kontekst. Od glazbenih kritičara, to su u ono vrijeme bili Darko Glavan i Dražen Vrdoljak prije svih. Nismo nailazili tada na njihove velike simpatije. Bilo nas je teško staviti u neki kontekst. Bili smo kao ružno pače na toj sceni. Nakon što je Haustor prestao postojati, Glavan je rekao da je tek tada shvatio da je pogrešno procijenio taj bend, da je značajniji no što mu je priznavao, odnosno što je prepoznavao. Glavan i Vrdoljak su bili reference.
Često se spominje da su ljubljanska, zagrebačka i beogradska novovalne scene bile izrazito povezane. No, Sarajevo kao da nije imalo novi val. Kako objašnjavate da druge sredine nisu imale tu scenu?
- Sarajevo i Skopje kao da nisu povjerovali u taj malo urbaniji spleen kojeg su nosili Beograd i Zagreb. Bosanci su se odnosili donekle podrugljivo prema “bjelosvjetskim utjecajima”, a Makedonci su im se pak previše voljeli podlagati.
U seriji “Crno-bijeli svijet” Vas glumi Filip Sertić. Jeste li to vidjeli i jeste li zadovoljni sobom kao likom?
- Mislim da sam vidio jednu scenu, ali nisam to ispratio. Serija me nije privukla, a i inače ne pratim televiziju. Nitko se nije sprdao sa mnom povodom toga, pa vjerujem da sam prikazan u redu. Čini mi se da se glumac potrudio da me prikaže vjerodostojno.
Glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš je kazao da ste jedan od rijetkih koji su uspješno nadrasli novi val. Što je od novog vala ostalo u Vašoj glazbi?
- Motivacija da se bavim umjetnošću se nije bitno promijenila. Nisam se nikad smatrao dijelom nekog vala. To je vrijeme bilo pa prošlo. Moj interes prema glazbi i pjesmama je ostao jednak. S vremenom su se pojavili i drugi suradnici. Devedesetih godina prošlog stoljeća sam dosta boravio u Parizu. Tamo sam okupio bend sastavljen od pripadnika različitih nacionalnosti. Nitko od njih nije imao pojma o novom valu niti o mom prethodnom bendu. To mi je bila odlična pozicija.
Zagreb 1980-ih je također mit. Vrijeme je to nakon smrti Josipa Broza Tita, kada je komunistički sistem olabavio. Kako gledate tadašnji i sadašnji Zagreb?
- Bila su ono po mnogočemu drukčija vremena no što su danas, pa je teško povlačiti usporedbe. Tada je djelovao Centar za kulturnu djelatnost omladine. Tamo su djelovali od nas nešto starije djevojke i nešto stariji mladići koji su uistinu imali sluha za kreativni život. Pokrenuli su jako puno događanja i davali su podršku novim predstavama, bendovima i prostorima. Možda smo podsvijesno bili dio kulturne revolucije. Ako smo bili kritičari sistema, bili smo kritičari slijeva, a ne zdesna – htjeli smo ići dalje prema slobodi u socijalizmu. To je bilo dobro srastanje.
Je li Vas utoliko iznenadilo ono što je došlo nakon toga? Jesu li Vas iznenadili rat i raspad Jugoslavije?
- Jesu i nisu. Moja tadašnja partnerica, sadašnja životna druga, je već 1988. godine rekla da će izbiti rat – skužila je to. Meni samome ne bi nikada takva mogućnost pala na pamet. Primijetio sam u to vrijeme veliki miting i čudio sam se mitingašima – tko su ti ljudi i odakle su se pojavili.
Je li ista sloboda koju ste kao umjetnici doživljavali omogućila i nacionalistima da rade ono što su napravili. Je li to isti prostor slobode?
- Nije. Očito su oni imali neku potpuno drugačiju ideju. Bilo mi je neobično da se netko može na to “furat'”.
Napustilo nas je nekoliko velikih glazbenih imena unazad nekoliko mjeseci – Miša Aleksić, Sanja Ilić, Đorđe Balašević… Pripadaju Vašoj generaciji. Ne želim strašiti niti coprati, ali bih Vas pitao čuvate li se koronavirusa i kako ste doživjeli ove smrti?
- Zastrašujuće su. Čuvam se. Do sada sam bio u jednoj prilično zatvorenoj zajednici u Francuskoj, pa sam živio izvan tog straha, a sada sam uglavnom na Braču. Boravio sam u Zagrebu tek na proputovanjima, a tu na selu gdje sam sada nema nikoga za sresti danima.
Jeste li se prijavili za cijepljenje?
- Dobio sam prvu dozu Astra Zenece. Imam 65 godina.
Jeste li pratili Balaševićev rad?
- Nisam baš. Neke njegove pjesme “uđu u uho” i naučiš tako. Bio je talentiran čovjek od integriteta koji se usudio kazati ono što se nitko nije usudio na glas. Imam veliko poštovanje za njega.
Kako ste doživjeli u to vrijeme njegovu zakletvu Titu, u ime svih vas iz pedeset-i-neke?
- Bilo je to iskreno. Kada je Tito umro, ljudi su plakali po cesti, i to nije bilo bezveze. Nove generacije se uči da se radilo o mračnom diktatoru, no to nije istina. Bio je omiljen. Balašević je to potpuno iskreno napisao. Mislim da su ljudi znali da, ako propadne jugoslavenski utopijski projekt, odnosno nakon što on Tito ode, da se otvara Pandorina kutija.
Vidite li danas socijalizam kao utopiju kojoj treba težiti?
- Socijalizam kakav je bio nije nešto za što bi se čovjek trebao boriti. Možemo funkcionirati globalno kao ljudska rasa i lokalno bez razmirica.
Lani ste izdali album “Brisani prostor”. Jeste li ga uspjeli promovirati? Ima li ikakvih koncerata?
- Nije bilo koncerata. Ima prekriženih datuma u mom planeru. Ne mogu kazati da mi koncerti strašno nedostaju. Imam kućni studio i u stalnoj sam vezi s glazbom.
Od čega glazbenici žive bez nastupa?
- Imam neku ušteđevinu, a i kao autor sam potpisan na stotinjak naslova, pa imam pravo na tantijeme. Na selu ionako nisam velik potrošač. Pitanje je što će biti dalje s autorskim pravima jer ih za krize nema tko platiti, odnosno kako, ali za sada to funkcionira kao što je prethodnih godina. Nedavno su mi javili da moram u starosnu mirovinu. Moja penzija neće vjerojatno biti manje od one koju je imala moja majka.
Mislim da će čitatelji teško prihvatiti da idete u mirovinu.
- To je administrativna stvar.
Novi val je bio eksplozija kreativnosti. Je li kasnije bilo sličnih? Postoji li danas tako nešto?
- Smeta mi kod mitologizacije Novog vala to da zasjenjuje druge kreativne valove. I dalje ima odličnih bendova i glazbe uopće. Glorifikacija novog vala mi se čini nepravednom spram kasnijih pokreta nastalih u drugim kontekstima. Valići se stalno valjaju, samo u sjeni.
*razgovor prvotno objavljen u listu Privrednik i na P-portalu
