Kolegi Marku Ožuri s Veleučilišta u Karlovcu zahvaljujem što mi je omogućio da izbliza vidim križ nedavno skinut s crkvenog tornja, a fra Krunoslavu Albertu na lijepom dočeku u karlovačkom franjevačkom samostanu te župi i crkvi Svete Trojice. Neka ovaj tekst bude poticaj za neki sljedeći, bolji i stručniji.
Na križu su me oduševili biljni motivi, ne samo vještinom kojom su izrađeni, već uopće samim svojim postojanjem jer je onima koji su ih tu postavili bilo jasno da ih prolaznici neće vidjeti. Motivi su očito bili drugačiji, nevezani za vidljivost i priznanje okoline, što je toliko drugačije od duha današnjeg vremena u kojem se kao uspješno učinjeno smatra samo ono što se promptno telali po društvenim mrežama i medijima.
Ovaj ogled ne pišem kao povjesničar umjetnosti, jer to nisam. On nema namjeru biti stručnom povijesnom ili umjetničkom analizom, već izletom u svijet biljaka i ljudsku imaginaciju vezanu uz njih. Mala čitanka o biljkama i ljudima. Kao botaničar iz srca, gdje god bio i gdje god išao, promatram biljke, kako prave tako i one potekle iz ljudskih ruku i mašte. Tako me i ovaj križ neobično razveselio ne samo zato jer sam nešto što svakodnevno gledam cijeli život vidio izbliza, nego jer mi je povrh toga otkrio i svoj svijet biljaka, svijet metalnih biljaka, izrađenih rukom vještog majstora koje pričaju priče stare više tisuća godina.
Ono što prvo daje za misliti je da su sve četiri prikazane biljke pravi Mediteranci, ni jedna nije autohtona na karlovačkom području. Samo se jedna od njih može uzgajati kao ukrasna, dok je za ostale tri klima preoštra. Sve su te biljke ujedno i prastare simbolične biljke. Je li onaj koji ih je postavio na križ bio upoznat s njihovim značenjima i svjesno ih kombinirao da preko njih izrazi vjerski smisao križa ili je samo upotrijebio otprije poznate motive kao estetski dodatak ili izraz vlastite majstorske vještine? Ne znam. Kako god, križ je podignut 1795. godine, u vrijeme koje nazivamo klasicizmom, što će reći da su graditelji i umjetnici bili inspirirani klasikom, svijetom stare Grčke i Rima. Odabir biljaka svakako jest klasicistički. Te biljke su fascinirale ljude još u antičko vrijeme i već su tada bile nabijene simboličkim značenjima. Pa krenimo redom.
Čitav križ kao da izrasta između dva srebrna, spiralno uvijena lista, a isti ga listovi obgrljuju sve do vrha. U tim listovima prepoznajemo primog ili akant. Rod Acanthus obuhvaća tridesetak vrsta rasprostranjenih u Sredozemlju, Maloj Aziji i Africi. Svi su oni mahom moćne, naočite biljke koje odlikuju krupni, grubo nazubljeni ili perasto urezani listovi koji kod nekih vrsta nose bodlje. Razmjerno krupni bijeli ili blijedo ljubičasti cvjetovi smješteni su u uspravne, uočljive vršne klasove. Ovisno o vrsti, listovi mogu biti dugi pedesetak centimetara, a čitava biljka narasti u visinu i do dva metra. Radi se o biljci koju htjeli, ne htjeli ne možete ne uočiti, tim više što najčešće raste u skupinama zbog podzemnih podanaka kojima se vegetativno razmnožava. No, ta biljka ima još jedno svojstvo koje su ljudi davno uočili, a posljedica je njezine prilagodbe na sušna područja u kojima živi, prije svega na ljetnu žegu Sredozemlja. Nakon zimskih i proljetnih kiša biljka niče iz zemlje razvijajući upadljivo krupne lisne pupove, te negdje već do svibnja ili lipnja ne samo da dosiže punu veličinu, nego i završava s cvatnjom. I tada, ako pritisne ljetna vrućina i suša, svi nadzemni dijelovi biljke mogu se sasušiti, te biljka upada u neku vrst ljetnog sna iz kojeg će ju probuditi kišna sezona naredne zime i proljeća. To je ta dvojnost koja je privukla pažnju starih. Moćna biljka koja nestaje da bi se zatim ponovno pojavila i tako unedogled. Više nego dovoljno da ju se prepozna kao simbol obnove, ponovnog rođenja, ustrajnosti i neuništivosti. Kao takva popela se i na kapitel korintskog stupa negdje u 5. stoljeću prije Krista i postala jedan od najprisutnijih motiva u arhitekturi antike, pa kasnije renesanse, zatim baroka i klasicizma i konačno historicizma, što će reći da je zapravo trajno prisutna. Da je ta moć rasta i obnove razlog zašto se primog našao na kapitelu korintskog stupa, zorno objašnjava legenda koju navodi Vitruvije, rimski pisac prvog poznatog nam udžbenika arhitekture. On piše kako je u starom Korintu jedna dadilja sakupljala ulomke sjećanja na svog voljenog umrlog štićenika, pa te ulomke stavila košaricu, a nju položila na štićenikov grob. Ispod te košarice niknuo je primog, obavio ju i svojim rastom podigao u visinu. Taj prizor uočio je graditelj i kipar Kalimah, kojeg ne treba miješati s istoimenim pjesnikom iz Aleksandrijske biblioteke, te mu je poslužio kao inspiracija i prototip za korintski stup. Primog kao ornament posebnu važnost zadobiva u arhitekturi Augustovog Rima kao simbol samog cara, obnovitelja ugleda, slave i moći Rima potamnjelih u prethodnim krizama kasne republike. Dakle, već duboko iz antičke starine primog nosi značenja vezana uz postojanost, obnovu i ponovno rođenje. Kako se Rimsko carstvo kristijanizira, postojeći simbolički svjetovi se dovode u kontekst nove vjere. Primog zadržava svoja temeljna značenja, ali se ona sad vezuju uz Kristovo uskrsnuće i spasenje ljudi. A kako je Uskrs blagdan vezan uz proljetni ekvinocij, pada u vrijeme kad je primog najbuniji. I tako je postao kristološki simbol, simbol Kristove pobjede nad smrću, baš kako kaže uskrsni tropar Christós anésti ek nekrón, thanáto thánaton patísas (Krist uskrsnu iz mrtvih, smrću smrt uništi).
Krenimo dalje prema središtu križa. Tu nalazimo rozetu s naizgled apstraktnim spiralnim uzorkom i stiliziranim cvijetom u sredini. U spiralnom uzorku prepoznajemo listove, a kad ih povežemo s izgledom cvijeta, gotovo nedvosmisleno nam se nameće maslina kao rješenje ove male zagonetke. Listove ćemo relativno jednostavno prepoznati, no na cvijet masline je rijetko tko obratio pažnju, osim ako se ne bavi maslinarstvom ili je pažljivi promatrač prirode. Razlog tomu je što su cvjetovi masline sitni i neugledni, neupadljive boje, pa rijetko kome privuku pažnju. No, prepoznatljivi su po četiri široko trokutaste latice, a znajući da cvjetovi s četiri latice nisu osobito česti, odmah možemo značajno suziti krug vrsta. Ako tomu pridodamo izgled listova i činjenicu da su na jednak način maslinu prikazivali u Starom Rimu, onda uglavnom možemo biti sigurni u točnost determinacije. Maslina ne samo da je jedan od neraskidivih simbola Sredozemlja, ona ga i definira svojom rasprostranjenošću. Sredozemlje seže dokle se može kultivirati maslina. Ona je prastara kultura čiji je uzgoj započeo prije šest tisuća godina na Bliskom istoku, u području Plodnog polumjeseca, a kulturi je privedena otprilike istovremeno s vinovom lozom, smokvom i datuljama. To su prve drvenaste vrste koje je čovječanstvo kultiviralo, nekoliko tisuća godina nakon žitarica i mahunarki. Maslina i vinova loza, odnosno ulje i vino postaju simbol mediteranske kulture, nasuprot barbarskim maslacu i pivu iz područja sjeverno od Alpa. Širenje masline s Bliskog istoka započeli su Feničani, nastavili Grci i završili Rimljani. Što je maslina značila narodima antike teško je pojmiti iz današnje perspektive tržišta zasićenog različitim vrstama ulja. Maslinovo ulje je tada bilo jedino poznato ulje, iz drugih biljaka se nije dobivalo, a nisu se koristile ni životinjske masnoće u značajnijoj mjeri. Njih će u upotrebu uvesti Germani. No, ono je znatno više od prehrambenog artikla, ono se koristi za održavanje osobne higijene – sapun je također germanski izum – izradu ljekovitih i kozmetičkih pomada i konačno, ali jako bitno, ono je i izvor svjetla. Uljne lampe su glavno rasvjetno tijelo antike. Zato i ne čudi grčki mit da je maslina Atenin dar Grcima. Ne čudi stoga da je maslinovo ulje zadobilo kultni status, te pomiješano s različitim mirisnim tvarima služi za ritualna pomazanja u gotovo svim religijama sredozemnog bazena. Kao takvog ga prihvaća i kršćanstvo gdje se do danas koristi za sakramentalna pomazanja kod katolika, pravoslavaca i dijela protestanata. Koristi se i za pomazivanje kraljeva, od starozavjetnog Davida do današnje Elizabete II. Taj trenutak pomazanja smatra se toliko svetim da je jedini bio izuzet iz televizijskog prijenosa krunidbe kraljice Elizabete. A kako se vjeruje da je pomazanje simbol iza kojeg se krije djelovanje Svetog Duha, tako maslina postaje i njegov simbol. Nadalje, biblijska priča o Noi, koja potječe od sumerskog mita i dio je imaginarija svih religija starog Istoka, kazuje kako se golubica koju je Noa pustio vraća s grančicom masline u kljunu kao znakom da se potop povlači, odnosno znakom ponovnog mira između Boga i ljudi. Zbog toga se maslina počela smatrati simbolom mira i kao takvu ju nalazimo na grbu Organizacije Ujedinjenih naroda. I još ako se sjetimo Isusove molitve na Maslinskoj gori uoči uhićenja, jasno nam je da je maslina toliko nabijena simboličnim značenjima da je njeno pojavljivanje na križu gotovo očekivano.
Slika 3. Listovi i cvijet masline (Olea europaea) koji čine središnju rozetu križa
Duž donjeg kraka križa od baze s primogom do središnje rozete s maslinom uočavamo lijepo i pažljivo oblikovane listove u kojima bez većih poteškoća prepoznajemo lovorov, vazdazelenog stabalca listova bogatih eteričnim uljima koja im daju karakterističan miris. Pripada istoimenoj porodici lovora čiji pripadnici su rasprostranjeni uglavnom u tropskim i suptropskim područjima. Tako je i lovor prije pojave ledenih doba, kada je u Europi vladala topla i vlažna suptropska klima bio rasprostranjen diljem kontinenta. Promjena klime ga je potisnula prema jugoistoku, gdje je opstao na području Balkana i istočnog Sredozemlja, da bi ga onda ljudi u povijesno doba ponovno rasprostranili diljem Sredozemlja i dalje duž Atlantske obale sve do juga Engleske. Osobito je bio drag Grcima kojima je bio simbol Apolona, boga Sunca i svjetla, čuvara života i poretka, harmonije i ljepote, zaštitnika glazbe, medicine i proroštva, nepogrešivog strijelca i najljepšeg među bogovima. Vezu između lovora i Apolona Grci su tumačili mitom, iako su zapravo oboje uvezeni u Grčku s istoka, jednako kao i prije spomenute maslina i Atena. Te veze su uspostavljene prije Grka, a oni su nastavili presti priče oko njih. Tako mit kazuje da se Apolon zbog neslane šale boga ljubavi Erosa silno zaljubio u nimfu Dafne. Ona mu nije uzvratila ljubav i kad je vidjela da mu ne može umaći zamolila je svog oca Peneja da joj promijeni lik. U posljednjem trenutku, kad ju je Apolon gotovo već zgrabio, ona se pretvara u stablo lovora. Tijelo joj pokriva kora, ruke se pretvaraju u grane, a kosa u lišće. Erosova strelica prestala je djelovati, ali je Apolon vazdazelenim lišćem lovora trajno ukrašavao glavu u spomen na tu svoju ljubav. I tako je nastao lovorov vijenac. Jedan od najvažnijih Apolonovih hramova bio je u Delfima na gori Parnas. Pri hramu je djelovalo i najslavnije grčko proročište u kojem je proročica Pitija sjedeći na visokom tronošcu iznad pukotine u zemlji iz koje su izlazile pare i žvačući lovorovo lišće izricala svoja dvosmislena proroštva. Grcima je očito bio poznat blagi halucinogeni učinak lovorova lišća. U Delfima su se odigravale i Delfijske igre, Grcima jednako važne kao i Olimpijske. Olimpijske su se održavale u čast Zeusu, a Delfijske u čast Apolonu. Pa su stoga pobjednici na delfijskim igrama ovjenčavani lovorovim vijencima kao Apolonovim simbolom. Tako je nastao običaj koji će se tokom povijesti proširiti na različite pobjednike, bili oni sportski, vojni, umjetnički ili intelektualni. Od rimskih vojskovođa koji se trijumfalno vraćaju u Rim vijenac se seli na carske glave, da bi u srednjem vijeku iz njega evoluirala kruna kao pokrivalo za glavu monarha. I ona je, uostalom, corona – vijenac. Laureat je onaj koji je ovjenčan lovorom, a s bolonjskom reformom sveučilišta upoznali smo se i s bakalaureatom, onim koji je ovjenčan lovorovim bobicama (bacca lauri – boba lovora). Tako je vazdazeleni mirisni lovor preko svoje veze s Apolonom postao univerzalni simbol pobjede, postojanosti i uspjeha svake vrste. I on se kristijanizirao, pa postao i simbolom pobjede nad smrću (vazdazelenost) i spasenja (ugodan miris), pa time i samog Krista. Iz ove lovorove priče vidimo kako je prevalio put od Apolonove glave do Kristova križa noseći u načelu ista temeljna značenja, ali mijenjajući kontekst. Upravo ta fluidnost i prilagodljivost odlika su svakog trajnog simbolizma, koji temeljne ljudske težnje, preokupacije, želje i instinkte prenosi kroz kulture, religije i vrijeme.
Slika 4. Listovi lovora (Laurus nobilis) duž donje polovice središnje osi križa.
Konačno dolazimo do vrhova križa i najzagonetnije biljke. Vidimo zvonaste cvjetove koji završavaju s tri trokutasta režnja. Botaničaru je to dosta da prepozna cvijet jednosupnice. A koja bi jednosupnica bila katoličkija od ljiljana? Gotovo da nema slike navještenja na kojoj arkanđeo Gabrijel ne pruža ljiljan Mariji. Nose ga sveti Josip, sveti Antun Padovanski i čitava četa svetih djevica. Ali u kontekstu križa ga baš i ne nalazimo. On je prije svega marijanski simbol. S druge strane, prethodne tri biljke su vjerno prikazane, a ovaj ljiljan nekako nije sličan sebi. Majstor je očito bio vješt da i ljiljan izradi sebi sličnijim. Zašto nije? Zato što možda nije ni htio prikazati ljiljan. A što je onda htio prikazati? Pa eto, rekao bih zumbul! U naše balkanske krajeve i južnoslavenske jezike zumbul su zajedno s jorgovanom donijeli Turci, pa ga nekako ne vežemo uz kršćansku ikonografiju, preputen nam je i sevdalinski sjetan (Voljelo se tajno dvoje mladi; zumbul lala i đul katmer dragi; kad je zumbul za trganje bio; od tuge se mlađan osušio). Taj naš vrtni zumbul botanički nazivamo Hyacinthus orientalis. Samo mu ime svjedoči o orijentalnom porijeklu. Međutim, u rodu Hyacinthus nalazimo i tridesetak drugih vrsta rasprostranjenih na Bliskom istoku i u Sredozemlju. Takva rasprostranjenost nam odmah ukazuje na to da su bar neke od sredozemnih vrsta mogle biti poznate antičkoj starini. I naravno da jesu jer su ljudi nekad bili mnogo pažljiviji promatrači prirode od nas površnih i jurećih ljudi današnjice. Iz Grčke nam dolazi nekoliko mitova u kojima zumbul niče iz prolivene krvi. Najpoznatiji je onaj o lijepom Hijacintu koji nam u svojoj obradi donosi Ovidije u Metamorfozama, epskom djelu koje je imalo velik utjecaj na razvitak zapadne kulture. Dakle, Hijacint je bio lijepi mladić u kojeg se zaljubio Apolon. Jednog dana odlučili su se natjecati u bacanju diska. Apolon je prvi bacio disk, a ljubomorni bog zapadnog vjetra je usmjerio disk tako da je udario u tlo, a jedna je krhotina ubila Hijacinta. Krv koja je istjecala iz njegove rane Apolon je pretvorio u cvijet. Čemu ta priča o dva boga koja konkuriraju za ljubav lijepog mladića, te koja završava tragično? To je ujedno i prva poznata nam smrt navođenim projektilom. Koliko god nam to iz današnje perspektive izgledalo čudno, to je mit o dolasku proljeća. Zefir je bog zapadnog vjetra, najblažeg od vjetrova koji u proljeće donosi vlagu i toplinu. Apolon je bog Sunca i svjetla. Upravo sunce, svjetlo, toplina i vlaga pokreću proljetno buđenje vegetacije simbolizirano lijepim hijacintom-zumbulom, koji u proljeće bujno i mirisno cvate. No, kako proljeće odmiče prema ljetu, sunce je sve jače, vjetar isušuje i sprženi zumbul vene. Kao da se Apolon i Zefir međusobno natječu oko sve više svjetla, i toplog vremena. I time ubijaju Hijacinta, odnosno donose kraj proljeća kad se mnoge biljke suše i povlače pred ljetnom žegom. Uz mitološko tumačenje smjene godišnjih doba ovaj mit upućuje na važnost opreza, mudrosti i ravnoteže jer ništa nije dobro u suvišku, pa bila to i Apolonova ljubav. Zumbul zapravo ima slično značenje kao i primog s početka teksta jer je i on biljka koja se naglo pojavljuje u proljeće da bi bujno procvala i ubrzo nestala. Ta bujna i mirisna proljetna cvatnja zumbula zapela je za oko i crkvenom ocu Honoriju (Honorius Augustodunensis, ne treba ga brkati s istoimenim papama i protupapama), koji je u jednoj propovjedi s početka 12. stoljeća proroke Starog zavjeta usporedio sa zumbulima koji blistaju nadom. Na to se nadovezala nebesko plava boja njegovih cvjetova, boja u kojoj se slikaju plaštevi Marije i Isusa. Ugodan miris će pak zumbul učiniti simbolom pravednika iz kojeg zrači krepost. Vidjeli smo kod lovora da je ugodni miris i simbol spasenja. Dakle, opet imamo biljku najbujniju u uskrsno vrijeme, koja se kao uskrsla izdiže iz zemlje, teži k nebu svojim plavim cvjetovima i zrači mirisom spasenja. Više nego dovoljno da biljka nikla iz krvi ubijenog mladića Hijacinta završi na Kristovu križu.
Slika 5. Cvijet zumbula (Hyacinthus orientalis) na vrhu kraka križa.
Time je botanička šetnja od baze do vrha križa gotova, a vi se vjerojatno pitate što vam je trebalo da potrošite toliko vremena da bi prešli nepuna tri metra.
Još jedna mala napomena. Možda vam je upalo u oko da crkvu u naslovu nazivam Svetom Trojicom, a ne Presvetim Trojstvom. To činim u spomen starih, nažalost već davno mrtvih generacija svoje obitelji koje su tu crkvu nazivale jedino i isključivo Svetom Trojicom. Presveto Trojstvo je u moj vokabular ušlo puno kasnije.
*autor naslovne fotografije Dinko Neskusil/KAfotka
