Valentinovo je i lako ćemo ga oholo okititi pridjevima konzumerizma, a opet jedino mjesto kamo možeš odvesti voljenu osobu u poslovično izoliranom Karlovcu jest u McDrive, pa pred sudsku zgradu kao glavno okupljalište. Većina nas ima poriv skutriti se pred nekom lako probavljivom romantičnom ili neromantičnom komedijom u atmosferi pandemije lokalnog tripartitnog KKK virusa (korona, kronizma i klijentelizma), a sve s Netflixa već smo dvaput pogledali u godinu dana korona-limba.
Mjere za nas manje jednake ne popuštaju. Ipak, kinodvorane diljem Hrvatske izuzete su od restrikcija, no malo će tko potegnuti do glavnoga grada na romantičan film u Cinestaru. Odabrat ćemo Netflix, program režimske televizije ili reprize komercijalnih kanala kao i dosad u godini postojećeg stanja, ali prije svega zbog statusa quo lokalnog kina. Nekadašnjeg. Jednog od ona četiri.
Recesijske 2012. godine tadašnji karlovački gradonačelnik Damir Jelić nije bio siguran u otkup kina “Edison”, a kao nove žanrove rješenja vidio je i investiranje Ivice Todorića, vlasnika Agrokora, po već poznatom modelu današnjeg osuđenika hibridizacije trgovačkih centara s kulturnim sadržajima. Dakako, po povlaštenim cijenama najma. Gledali smo taj film Darija Juričana (Gazda, 2016.), no, srećom, u “Edisonu” Todorićev scenarij nije režiran.
Grad se na čelu s Jelićem kleo u obnovu i revitalizaciju kina “Edison” smještenog na najatraktivnijoj i najljepšoj gradskoj lokaciji uz kazalište i popularnu promenadu još 2013. godine u nacrtu Strategije kulturnog razvoja. Ne iznenađuje kako je “Edison” u Strategiji upisan da se ispuni forma, bez jasne vizije o financijama za otkup i revitalizaciju, kao i njihovim izvorima koji su pretpostavili da će teret dijeliti Grad Karlovac, državni proračun, vlasnici nekretnina, sponzori i donatori, te javno-privatno partnerstvo (Strategija, str 95), bez kalkulacija, planova, predračuna, troškovnika ili omjera financijskih tereta među dionicima – paušalno i neozbiljno nizanje poradi zadovoljenja forme. O ozbiljnosti ideje za provedbom projekta otkupa i revitalizacije govori i sam polupismeno oblikovan i faktografski netočan dokument koji se diči zgradom kao prvom takvom u Hrvatskoj, što “potvrđuje” plaketa Ministarstva kulture koja i dalje, u 2021. godini, ni nakon podastiranja dokaza ni upita Gradu nije uklonjena. “Edison” tako prodajemo pod prvo namjensko kino, iako je osječka “Uranija” tome prethodila punih osam godina ranije, što govori o malograđanskom mentalitetu i pristupu kulturi pod vlastodršcima bez istinske brige za ono što propovijedaju i što politiziraju u pokušajima autolegitimacije kod obnavljanja vlasti svake četiri godine. Nažalost, Gradu je u to vrijeme od veće važnosti bilo potraživati reference filozofa Gaje Petrovića kako bi pristao biti pokroviteljem filozofskog skupa njemu u čast.
Od Strategije prolazi sada tri godine do prve javne rasprave o statusu zamrlog kina, a u međuvremenu je sve drugo bilo važnije. U travnju 2016. platforma KAoperativa organizira tribinu o budućnosti i sudbini nekad najvećeg namjenskog kina u Hrvatskoj gdje govori i sam Jelić – vladar u svom trećem mandatu i nekadašnji dobri duh filma. Prvi je to njegov javni osvrt na “Edison” nakon pompoznog obećanja otvaranja kina 2011. na otvaranju Four River Film Festivala upravo u samom “Edisonu”. Klasično jelićevski. Čovjek od riječi. I samo riječi. Kojih se dosjetio vjerojatno penjući se na oronulu pozornicu. Na tribini su uz njega o važnosti lokalnoga kina govorile nekadašnja kinoklubašica i tadašnja tajnica Hrvatskog filmskog saveza Marija Ratković Vidaković, Rea Rajčić, voditeljica odjela za kinoprikazivaštvo Hrvatskog audiovizualnog centra, zaljubljenik u film Dražen Cukina te novinar Marin Bakić kao moderator. M. Ratković-Vidaković „naglasila je kako treba razlučiti kinoprikazivalačku djelatnost od želje za očuvanjem kulturnog dobra.“ Čovjek koji voli svoj glas, zaključio je da se „problematika kina može promatrati u tri smjera”, ali nijedan od njih nije razriješio ni on niti njegov ideološki nasljednik i stranački sin – aktualni gradonačelnik Damir Mandić.
No, vođenje kampanje Tomislavu Karamarku za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Jelić je ipak djelomično žrtvovao u korist našeg prvog namjenskog kina. Naložio je svojoj pročelnici Upravnog odjela za proračun i financije Lidiji Malović osigurati sredstva za otkup zgrade kina što se kroz javnu licitaciju na karlovačkom Općinskom sudu i dogodilo 1. prosinca 2016. Prosinačkom akvizicijom, Grad Karlovac napokon postaje vlasnikom kulturnog objekta te on za 1,8 milijuna kuna ponovno postaje javan, na oduševljenje građana, a posebice mladih filmaša koje je gradonačelnik stvorio 1999. pokretanjem Videodružine Gimnazije Karlovac. No kao što Bakić u svojoj kolumni piše, „Jeliću vjerovati samo na djela“ jer se „prije svega radi o opsjenaru“ kojem je za ovakav potez trebalo cijelo desetljeće na vlasti kao čovjeku koji je u svojoj civilnoj karijeri bio simbol lokalnog filmskog stvaralaštva. Obećanje – ludom radovanje 2013., 2016., a evo nas i u 2021. Srećom, sada možemo okriviti virusnu pandemiju, a zanemariti onu HDZ-ovsku, kao što smo to većinski učinili u srpnju 2020.
Evidentno je bilo da po temeljitoj i adekvatnoj adaptaciji prema konzervatorskim propozicijama kao spomenik kulture, “Edison” neće biti rentabilan, a ni revitaliziran oslanjanjem na puku kinoprikazivačku djelatnost. Upravo zbog toga najdugovječniji gradonačelnik Karlovca Jelić 2017. godine zaključuje da “tako snažna ustanova može dobro voditi i filmsku djelatnost obližnjeg ‘Edisona'” i da ne sumnja da će “dobro koegzistirati različite umjetnosti”. “Prošle je godine Zorin dom poslovao s 200 tisuća kuna plusa te ostvario 6,1 milijun kuna prihoda, te ne vidim, iz perspektive vlasnika, da bismo trebali oformiti novu ustanovu i u ‘Edisonu’ zapošljavati novog ravnatelja, još nekoliko zaposlenih, kada Zorin dom dokazano ima i znanje i kapacitete za integraciju još jednoga oblika umjetnosti, filmske umjetnost”, poručio je tada Jelić.
Četiri dana nakon željenog investicijskog čina, Cukina piše onako kako bi malodušnici i režimski dizači ruku nazvali zlogukim, no četiri godine kasnije ista se pitanja prebacuju preko zubi “pokorenih građana”. “Postavlja se pitanje što sad s tom zgradom? Kako je staviti u funkciju? Koliko će to trajati? Tko će to odraditi? I, naposljetku, ono najvažnije pitanje, koliko će nas sve to koštati, odnosno, hoće li sama kupnja zgrade biti jeftiniji dio posla”, problematizirao je.
Cukina daje usporedni uvid u svjetska, ali i regionalna kina slične dekadentne povijesti “Edisonovoj”, ali prenamijenjena prema dinamici lokalnih urbanih i filmskih kultura suvremenih društava (Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije i tako dalje) satkanih od kompetentnih i kvalificiranih kulturnih i filmskih djelatnika.
Cukinina su legitimna pitanja uskoro počela dobivati prve konkretne odgovore. U prosincu je iste 2016. godine provedena online anketa i analiza potreba kulturnih ustanova i udruga u svrhu rekonstrukcije “Edisona”, a u njoj je sudjelovalo 12 dionika, od kojih je devet u tom trenutku djelovalo preko deset godina. Istraživanje je upućivalo na potrebu prenamjene zgrade kina u višenamjenski kompleks kulturnih sadržaja i djelatnosti najvećih organizacija iz područja kulture grada, uzimajući u obzir rentabilnost prema kriteriju ostvarivanja pojedinačnih prihoda organizacije. Prva takva ozbiljna akcija dala je naslutiti kako će “Edison” doista uskoro biti obučen u skele i obnoviti svoj sjaj art-dekoa nakon što su, kako navodi dokument analize, „identificirane opcije“.
Mandić kao dio Jelićevog kontinuiteta preuzimanjem je vlasti preuzeo i odgovornost prema nekoć najvećem namjenskom kinu trenutnog stanja nalik skvotovima iz filma “Trainspotting“, te se činilo kako transparentnije provođenje gradskih, pa tako i kulturnih politika u odnosu na aktivno zanemarivanje grada prethodnika dolazi kraju. Javnosti je predstavljeno i multifunkcionalno idejno rješenje projektanta Borisa Vučića iz tvrtke Tablinum u suradnji s tvrtkom WYG savjetovanje, a predvidjelo je transformiranje zdanja u suvremenu, energetski prihvatljiviju “pametnu” zgradu, te samo proširenje prostora za 300 četvornih metara za suvremenu infrastrukturu stoljeće starog kinematografa. Kako je “Edison” upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nepokretno kulturno dobro (profana graditeljska baština), logikom hijerarhije ovdje su Ministarstvo kulture i Konzervatorski odjel u Karlovcu, a doneseno projektno rješenje trebalo je biti plod sinergije i usklađenosti dionika. Formirana je fokus grupa kulturnjaka i filmskih djelatnika (M. Ratković Vidaković, Ksenija Sanković, Marko Pekić i Domagoj Šavor) te predstavnika lokalne samouprave koja je projekt planirala realizirati uz pomoć poticaja europskih investicijskih i strukturnih fondova (ESI). Vrijednost pripremne aktivnosti financirao je Grad u iznosu 608,125 HRK. Međutim, po prikupljanju projektne dokumentacije i dobivanja građevinske dozvole, Grad i radna skupina nisu postigli konsenzus za prijavu na željeni natječaj prema idejnom rješenju Tablinuma.
Politički su angažmani i prioriteti omogućili da kultura i film ponovno budu smješteni tamo gdje su provodili posljednjih nekoliko desetljeća – na margini, premda kao jasan, vidljiv i derutan trn u oku. Više od dvije godine nije bilo ozbiljnog govora o kinu “Edison”, a napori su prije svega usmjereni završavanju i otvorenju turanjskog Muzeja domovinskog rata te bizarnom postavljanju replike vukovarskog vodotornja u Novom centru. “Edisonu” se bližila stoljetna obljetnica, a Karlovčani su po svoju dozu filma ljeti odlazili na obale četiriju rijeka, Dubovac, u Dom Oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski”, Duga Resu ili 3D kino Vojnića, ako se ne bi našli u obližnjem Zagrebu. Tek u zimu 2019. godine gradonačelnik na sjednici Gradskog vijeća potvrđuje namjeru nastavka realizacije projekta prema prijedlogu iz 2016. godine.
Dogodila se pandemija. Film je sveden na Netflix. Kinooperateri i kinodistributeri diljem svijeta suočili su se s katastrofalnim financijskim gubicima, pa i bankrotima. Filmska je industrija stavljena na ionako deficitarne respiratore, a iskustvo kupovine karata, čekanja u redu, mirisa slanih kokica, šuma kole i treperenja prašine pred projektorskom zrakom i upadanje u zečju rupu režirane fikcije kompenzirano je pretplatama na Netflix. Zaboravili smo na nekadašnji život, zaboravili smo na “Edison”. Godina 2020. dobila je i svoju filmsku ekranizaciju, također na Netflixu, a paralelno s njom zaključak (?) najtromijeg procesa obnove kulturne baštine u Karlovcu još od Radićeve.
Krajem godine gradonačelnik Mandić je potpisao Sporazum o provedbi integriranih teritorijalnih ulaganja u okviru Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija“ u financijskom razdoblju 2014. – 2020., i Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt „Tehnička pomoć za Grad Karlovac – ITU posredničko tijelo“. Suradnja vrijedna 160 milijuna kuna obuhvaća protagonista naše filmske priče – kino Edison.
“Sastavni dio Sporazuma je i popis pojedinačnih projekata koji će se moći sufinancirati u okviru Poziva na dostavu projektnih prijedloga, a za urbano područje Karlovac su ‘Obnova brownfield lokacije nekadašnjeg kina Edison’, ‘Nikola Tesla poduzetnički centar’, ‘Revitalizacija vrelovodne mreže u Karlovcu’ i ‘Revitalizacija nekadašnjeg kina Edison u funkciji pokretanja integriranih turističkih programa u gradu Karlovcu’. Sporazum će važiti najkasnije do 31. prosinca 2023. godine […] dok će se iz gradskog proračuna ovi troškovi sufinancirati u omjeru od 15% od ukupnog iznosa bespovratnih sredstava”, poručio je gradonačelnik.
Međutim, nepoznati su podaci o alociranim sredstvima za spornu rekonstrukciju. Istovremeno Grad predstavlja nacrt proračuna za 2021. godinu s kojim se „planira zadužiti za 52 milijuna kuna radi sufinanciranja EU projekata Karlovac II i rekonstrukcije kina Edison”.
Povratak na prvo idejno rješenje nije nužno odobrila radna skupina, unatoč očekivanjima Grada koji ju je postavio poslovično – nominalno. Stoga je i hibernirao godinama, a otegotne su okolnosti bile odlazak ravnatelja Zorin doma Srećka Šestana na mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu te očekivani EU natječaj u konačnici nije ni bio raspisan. No, uspostavljen je spomenuti ITU mehanizam financiranja te je u međuvremenu i u Gradu došlo do pomaka i osnivanja Službe za provedbu ITU mehanizma koja radi u suradnji s ostalim odgovornim odjelima Grada na navedenim projektima. Potonji ima funkciju ojačati ulogu gradova i općina kao pokretača gospodarskog razvoja, zbog čega je jedan od partnera Grada Jelićevo “dijete” Kinoklub Karlovac, kao relevantan spiritus movens filmske kulture. Očekivano otvorenje trebalo bi se dogoditi 2023.
Prošla je 101 godina od otvorenja Edisona, kinematografa malograđanski i pomodarski nazvanog prema američkom znanstveniku, no tog Valentinova 1920. bio je sve no malograđanski. Prvo je karlovačko namjensko kino doista građeno s namjerom da postane središtem dokoličarsko-zabavnog života i s idejom da je film vrijedan kulturni proizvod, odnosno sila koja privlači velik broj građana. To potvrđuje njegov kapacitet od 490 sjedala predviđenih za nove filmske projekcije. Ironično, zadnja se projekcija u karlovačkom kinu u Promenadi održala 2007. godine kada Jelić postaje gradonačelnikom. U svojoj je najdugovječnijoj vladavini nekadašnjim filmskim gradom asertivno govorio o njegovu oživljavanju, od izbora do izbora. Kao i o Zvijezdi, od izbora do izbora. No povijest je prokazala majstora spina i demagogije vještog u jeftinom skupljanju političkih bodova u predizbornim kampanjama. U svojih je 12 godina prema “Edisonu” demonstrirao ili neodlučnost ili rukovodeću nesposobnost ili zanemarivanje kulture iz koje je, ironije li opet, i došao na čelna mjesta lokalne politike. Jelićevu smo odjavnu špicu odgledali, a Mandić svoju tek počinje vrtjeti u utrci za novi mandat. Aktiviranje investicijskih projekata dobro je integrirao u svoju kampanju, a kakav ćemo film gledati na proljeće, to sami odlučujemo. U Karlovcu sigurno nikakav.
