„Strašno je to što se dogodilo Petrinji, Glini i Sisku. Sve se sručilo na nas. Ne mogu zamisliti kako je tim jadnim ljudima na kiši i hladnoći. Nevjerojatno je kako su drugi pokazali solidarnost s njima u istome trenutku. ‘Obični’ ljudi su se osjetili pozvanima da se upute u te potresom pogođene gradove i pomognu. To je fantastično. Malo nam je potrebno da pronađemo u sebi ljudskog, suosjećanje za drugog, pa i neznanca. To mi daje nadu, a posebno vjerujem u naredne generacije”, komentira stradanje gradova u Sisačko-moslavačkoj županiji od zemljotresa Rade Šerbedžija (Bunić, 27. srpanj 1946.), glumac, pisac i glazbenik, koji živi u Istri gdje vodi s kazališnom redateljicom i svojom suprugom Lenkom Udovički Kazalište „Ulysses”, a s kojim razgovaramo za P-portal povodom izlaska njegova albuma „Ne okreći se, sine” (Croatia Records, 2020).
Nije Vas u toj vjeri poljuljao niti glinski incident kada je skupina mladića izvrijeđala Milorada Pupovca, predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke i Srpskog narodnog vijeća, po nacionalnoj osnovi?
- To je jako tužno. Pupovac trpi ono što prosječan čovjek ne bi mogao, ne samo od tih mladića, koji mogu biti u zabludi. Mnogi su se s njime obračunavali i tko god je poželio je mogao obrisati tepih s njime. Pupovac se bavi politikom iz potrebe da pomogne Srbima u Hrvatskoj i radi boljitka cijele Hrvatske. U politici dolazi do nesporazuma i kritika na njegov račun zbog pogrešnog tumačenja. Pupovca dobro poznajem i znam da je častan.
I sami ste se nedavno usprotivili sličnim napadima na samoga sebe?
- Navikao sam na razne pojave i tipove koji se sa mnom obračunavaju. To su dežurni revolveraši koji to ponekad rade i po narudžbama kojekakvih stranaka, strančica ili privatnika. Nemam problema s većinom naroda.
Je li u tom pogledu atmosfera u Hrvatskoj napredovala otkako ste se vratili u zemlju?
- Jest. Napreduje i napredovat će, što je normalno. Treba mnogo vremena da se zaboravi ono što je bilo u ratu, da se oprosti i da se pronađu novi motivi za život i zajednički život, a to je teško, naročito zato što je mnogo povrijeđenih, onih koji su u ratu izgubili najmilije. Sve to ostavlja duboke tragove. Normalizacija treba vremena. Mnogi su ni krivi ni dužni žrtve takvih okolnosti, naročito oni koji se bave javnim poslom, pa im se broje krvna zrnca i slično.
Nastradaju čak i oni poput Vas koji su se zalagali protiv rata?
- Takvi uvijek najgore prođu. Oni koji su se gledali preko nišana često se međusobno razumiju.
Na Autografu ste opisali epizodu kada su Vam u Beogradu poručili: „Jebem ti Krležu”. To Vam dobacio predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj?
- Nije to rekao Šešelj nego jedan od radikala na tiskovnoj konferenciji Saveza reformskih snaga Jugoslavije kojeg je predvodio Ante Marković. Tu je bio i književnik Mirko Kovač koji se, kao i ja, pridružio Markoviću. Na tu konferenciju su došli i neki mlađi radikali. Kada sam počeo govoriti kako sukobe treba rješavati mirno, jedan od radikala je opsovao Miroslava Krležu. To je bilo prije samog početka rata.
Nije li ta upadica paradigma vremena u kojemu umjetnost nije imala moći spriječiti katastrofu koja se valjala?
- Ne može umjetnost ništa u takvim situacijama. Kada zagrme topovi, njezin glas se ne čuje. Valja djelovati i bilo je onih koji su se glasno zalagali protiv rata – mnogi su i nastradali, a mnogi su ostali nečujni od topovske jeke.
Ima li angažirana umjetnost utoliko smisla?
- Ima – ona i angažirani humanitarni pokreti uvijek imaju smisla. Jednog dana će se u Hrvatskoj ponositi pojedincima kao što su novinari i književnici Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović i drugi koji su glasno kritizirali razne pojave. Za mene su takvi i tada bili junaci, kao što su i danas.
Takva je pozicija često nezahvalna?
- Kada laž uđe u javnost, ona traje i uzaludna su demantiranja. Pametni odmah prepoznaju laž, a mnogi također normalni ipak nasjednu i tek na koncu shvate da su povjerovali u nešto što nije istina. Dok oni to osvijeste, netko može nastradati.
Je li javnost za Jugoslavije bila odgovornija no što je danas? Može li se danas laž lakše plasirati?
- I tada je bilo svakakvih gluposti, ali nije bilo ovakve otvorene demokracije u novinama – svašta se piše i svakakve laži se prodaju kao istine. Ipak, nije niti tada sve bilo idealno. Tada su postojali cenzura i zabrane. Umjetnost je tada kritizirala. Imali smo crni val u filmu u sklopu kojega su prednjačili redatelji kao što su Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Saša Petrović, Krsto Papić, Vatroslav Mimica, Zoran Tadić, Ante Babaja… Rijetko je bilo progona koji bi završavali zatvorom za umjetnike. Svjedoci smo bili obračuna s informbiroovcima i sulude ideje Golog otoka. Unatoč tome, Jugoslavija je bila na putu za pravednije socijalističko društvo, svjetski razvijene zemlje s jakom industrijom i osmišljenim i snažnim društvenim životom te značajnim prostorom slobode izražavanja. Uveliko smo se razlikovali od ostalih socijalističkih europskih zemalja – bili smo Amerika za njih. U tom smislu smo imali dobru zemlju i dobar sustav.
Utjelovili ste Vladu Kovača u filmu „Novinar” Fadila Hadžića iz 1979. godine. Prepoznajete li u današnjem novinarstvu takve likove?
- Poznajem mnogo takvih novinara, počevši od mog prijatelja Branka Mijića iz Rijeke, koji je izgubio posao, a bio je glavni urednik Novog lista, pa nadalje.
Radi li gdje?
- Ne. Valjda će raditi – vrsni je novinar i sjajan čovjek. Ako nisi uz politiku, često si kao novinar u situaciji da se boriš za golu koru kruha.
Novinar Hrvoje Horvat je pisao o Vašem novom albumu i napisao da se njime ne opraštate nego opraštate. Slažete li se s njime?
- Pratim njegov rad – ima sjajan stil. Napisao je jako pozitivnu kritiku o mojim pjesmama i ustvrdio da nisu samo zabavne i pjevne nego i da ima značajne tekstove, to jest poruke, a za mene je u pjesmama najvažniji tekst. Iznosio je za mene povoljne tvrdnje o mom umjetničkom i ljudskom angažmanu, što mi je važno. Pogodio je što me zanima i što odjekuje u meni kao umjetniku – istinu koju promoviram kao svoju.
„Između redova jasna je poruka svođenja računa u zreloj dobi”, ocjenjuje Horvat „Ne okreći se, sine” album. Ako je to istina, kakva je ta konačna računica?
- Dođe vrijeme sazrijevanja čovjeka i umjetnika, doba sumiranja i sinteze, a to ne mora imati veze s godinama života. Umjetnost je uglavnom eksperiment. Kao mlad umjetnik eksperimentiraš stilovima i razmišljaš kuda ćeš i kako, seciraš ponekad pojmove i neke istine, provjeravaš ih, raspravljaš o njima, a ponekad ih i rušiš. Zatim dolazi vrijeme sinteze – kazati što si naučio od mladosti i hrabrosti i od vremena bavljenja umjetnošću. To je vrijeme kada iz tebe progovara mudrost, ako imaš što za kazati.
Ako je vrijeme sinteze, više ne vrijedi stih „Neću imati s kime ostati mlad, ako svi ostarite”?
- To je lijep stih Arsena Dedića iz pjesme „Ne daj se, Ines” – baš je točna i lijepa, meni jedan od najdražih u toj pjesmi.
Jeste li se plašili starenja?
- Nisam. Živciraju me ponekad bolovi u kralježnici koji su posljedica toga što sam, umišljajući si da sam vječan i svemoćan, bio nepravedan prema svome tijelu, pa sam do bezumlja igrao nogomet i radio svakakve ludosti, i to je sada došlo na naplatu – istrošene su hrskavice, no borim se. Koristim štapove za nordijsko hodanje. Bio sam u Beogradu prije izbijanja koronakrize. Tamo su me vidjeli s tim štapovima pa su napisali: „Rade hoda sa štapom!”, a ja hodam brzim korakom. Hodam svakodnevno. Idealno bi bilo 45 minuta brzog hodanja, čemu sada ciljam.
Je li nogomet vrst umjetnosti?
- Jest – virtuoznost. Nogomet zahtijeva veliku inteligenciju i vještinu tijela – kako primiti, ublažiti, udariti loptu. To je zaista umjetnost. Nogomet može biti i dosadan, posebno veliki i ako se igra loše. Na utakmicama u nižim ligama, unatoč tome što i tamo ima dobrih igrača, uglavnom prevladava loš nogomet u kojemu stalno šutiraju loptu uvis, od gola do gola, što je katastrofa, i takve utakmice su jako dosadne.
Koji Vam je najbolji umjetnik u nogometu?
- Teško mi je na to odgovoriti. Dok sam bio mlad obožavao sam Dragoslava Šekularca, Milana Galića, čitavu tu generaciju nogometaša Partizana, za kojega sam navijao, koju su činili Milutin Šoškić, Fahrudin Jusufi, Velibor Vasović, Zvezdan Čebinac, Vladica Kovačević, Radoslav Bečejac… Volio sam i Dragana Džajića, Slavena Zambatu, a družio sam se puno i sa zagrebašima kao što je moj prijatelj Petar Močibob s kojim sam igrao nogomet često. Njegova ekipa je bila briljantna – uz Peru tu su bili Drago Rukljač, Atif Lipovac, Željko Smolek, Branimir Antolić… Kakvi su to bili igrači! Sa svima njima sam igrao nogomet, a mali gotovo ravnopravno s tim prvotimcima. Igrao sam za momčad Tiffanyja. Bili smo među najboljim timovima u Jugoslaviji. Kada smo gostovali s predstavom „Tko se boji Virginije Wolf” u Beogradu nedavno, krenuo sam iz hotela prema kazalištu, a usput sam svratio po novine na kiosk. Odjednom je stao pokraj mene neki ogromni čovjek i spustio svoju ruku na moje rame. „Zovem se Rade Zalad. Bio sam golman Partizana i reprezentacije Jugoslavije, a čuven sam po tome što mi je Rade Šerbedžija u finalnoj utakmici na turniru zabio gol u rašlje”, predstavio mi se. Kako sam igrao te večeri…
Je li to Vaš najveći nogometni uspjeh?
- Nije. Sloboda iz Tuzle me zvala na revijalnu utakmicu protiv veterana Crvene zvezde u malom nogometu, a za beogradski klub su igrali svi osim Džajića koji nije mogao doći zbog gripe, dakle Jovan Aćimović, Slobodan Cole Janković, Stanislav Karasi… Za Slobodu su igrali Dževad Šećerbegović, Fuad Mulahasanović i drugi. „Zvezda je pobijedila 5:4. Karasi je dao tri gola za Zvezdu, Šerbedžija tri gola za Slobodu. Karasi je reprezentativac Jugoslavije, a Šerbedžija glume, i on je igrač utakmice”, proglasio je delegat utakmice. To je moj najveći nogometni uspjeh. Snimak te utakmice mi je nestao negdje u Londonu i zbog toga jako žalim. Dvaput sam Iliji Petkoviću provalio kroz noge loptu, naprijed i nazad. „Slučajno, slučajno”, pravdao se.
Koje je to godine bilo?
- Mislim da je to bilo 1984.
Snimili ste pjesmu „Na nešto me sjeća taj grad” s Darkom Rundekom za ovaj album, ali, naravno, bez Arsena, koji Vam se pridružio u izvornoj izvedbi te pjesme.
- Bila je to Rundekova ideja. Napisao je tu pjesmu za moj album „Mnoge smo i mnogo voljeli” iz 1986. godine, a pjesme pjesnika koje sam izvodio je izabrao Arsen. Rundek i ja smo se družili krajem 1980-ih godina – tada sam bio profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a on je završavao studij kazališne režije i na klasi mi je bio asistent na ispitima. Osnovali smo kazališnu grupu mojih mladih studenata „Akter”, a s nama je bio i Vjeran Zuppa, tada direktor Teatra &TD. Kad smo se nedavno sreli i kada sam mu rekao da stvaram novi album, predložio je da još jednom skupa otpjevamo tu pjesmu. Poetika te pjesme se uklapa u filozofiju tog albuma.
Kako biste opisali tu filozofiju?
- Pjesme su uvezane. Ništa nije nabacano. Pjesma „Grad” Drage Mlinarca mi mnogo znači. Osjećam se kao što ta pjesma opisuje kada idem kroz svoj Zagreb, grad koji je za mene značio više od svega, u kojemu sam započeo karijeru i u kojemu sam se izgradio kao glumac, u kojemu sam imao i imam prijatelje i koji je za mene bio najsvjetliji i najdivniji. Danas hodam, kao što kaže pjesma, pustim ulicama sam. Nije to tako dramatično, naravno, ali u nekom smislu jest tako – to više nije onaj grad kojeg pamtim. I dalje je Zagreb lijep, ali pamtim kada je to bio najotvoreniji grad – hoćeš li na džez, rokenrol, u teatar… U tom gradu su 1970-ih, za mojih najzrelijih godina, sve kavane bile otvorene, subotom, nedjeljom… Zagreb je tada bio življi od Beograda.
Jeste li zapratili polemiku koju je Dežulović nedavno izazvao kritikom Beograda, kada je kazao da je Jagodina za bogate i Dubai za siromašne?
- Prijatelji smo i pratim sve što piše, pa komentiram s njime.
Jeste li se složili s njegovim tvrdnjama?
- Kako se ne bih složio? Dežulović je jedan od najbistrijih ljudi na ovim prostorima. To je čudo od inteligencije i poštenja i divota od čovjeka. Sve što govori o Beogradu govori iz ljubavi prema tom gradu i vremenu kada je živio tamo. Nije na njemu da otvoreno govori o srpskoj politici, ali sve što govori je točno i ispravno.
Može li se isto primijeniti i na Zagreb?
- Može. Zagreb naginje imitaciji zapadnog života i mentaliteta. Naša prva asocijacija na Zapad su Njemačka i Austrija, ali nam ne odgovara njihov mentalitet. Otvoren smo narod oštrog mentaliteta – pogledajmo samo Dalmatince koji pršte od energije i humora. Imamo kao narod jako dobar smisao za humor. Ne možeš nas zatvoriti. Nedjeljom nema ničega. Dođem u Zagreb i – ne radi ništa, ne možeš nikamo otići na piće ili objed. Protiv toga sam, a o politici uopće ne razmišljam.
Unatoč tome što nema Arsena više u pjesmi „Na nešto me sjeća taj grad”, prisutan je itekako na albumu. Uradili ste duet s Gabi Novak u njegovoj pjesmi „Otkako te ne volim” uz Matiju Dedića na klaviru.
- To je divna suradnja. Htio sam duet s njom. To je divna žena božanstvenog glasa. Imamo poseban kontakt još iz vremena moje mladosti – dolazila je na moje premijere i navijala za mene kao mladog čovjeka i umjetnika. Jedan je od najvećih poklonika teatra u Hrvatskoj. „Otkako te ne volim” je sjajna pjesma. Ovo je vrijeme s mnogo rastava – nikad ih nije bilo toliko. Kad god pitaš nekoga kako mu je u braku, odgovori: „Ma rastao sam se prošle godine”. Smislio sam da taj tekst, kojeg u originalu pjeva samo Arsen, pjevaju sada muški i ženski glas, dakle iste riječi, pa da su i oboje u pravu u tome što govore i kako se osjećaju, a zapravo se i dalje vole na neki način.
To je pjesma o prebolijevanju?
- Da.
Je li Vaša zbirka pjesama „Crno crveno” iz 1989. godine tjeskobna i zbog prebolijevanja i zbog predosjećaja rata?
- Te sam pjesme pisao već 1986. godine. Nevjerojatno je da je pjesma o naredniku koji bi htio silom postati major napisana toliko godina prije rata. Kod umjetnika postoji đavolska, gotovo vještičja, intuicija, neko predosjećanje što bi se moglo dogoditi. Ne kažem da sam mudrac, samo o tome da imam vrlo izraženu intuiciju i u glumi, pa i u pisanju.
Taj predosjećaj rata prisutan je u pjesmi „Ne pucaj u leđa, naredniče”?
- Jest, i u drugim mojim pjesmama koje sam tada pisao. Ta zbirka je izašla, ali je uslijed previranja u Jugoslaviji ostala nezamijećena, a tamo ima u biti vrlo zanimljivih radova, naročito pjesama u prozi. Moja najzrelija knjiga pjesama – o kojoj je i Jergović pisao u najpozitivnijem svjetlu – je „Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje”. Zbirku tih pjesama, nastalih za rata i izbjeglištva, je izdao Feral Tribune 1997. godine.
Od tada seže Vaše prijateljstvo s feralovcima?
- Da, mada smo se Ivančić i ja upoznali 1992. godine u Zagrebu. To je bilo ludo upoznavanje. Siguran sam da će o tome nešto napisati kada se sjeti te naše lude noći. Neki nabrijani momci su imali nešto protiv toga da sam stigao u Zagreb i nešto su smjerali protiv mene, a Viktor i još jedan njegov feralovac su me kidnapirali i odveli u stan u kojemu smo pili pivo. Vratili su me mojoj kćerki Luciji ujutro.
Umalo su Vas oteli u Sofiji?
- To je nevjerojatna priča o kojoj sam malo pisao. To je bilo toliko strašno, da se ne usudim to više niti spominjati.
„Grad” djeluje po aranžmanu poput starog zagrebačkog šlagera.
- Jako mi se sviđa ta pjesma. Mlinarec je za sve nas koji smo se bavili kazalištem i za cijelu moju generaciju bio jako važna pojava. Vrlo često je pisao glazbu za teatar surađujući s Georgijem Parom, Ivicom Boban i mojim mladim prijateljima koji su bili studenti kao što su Mladen Vasary, Željko Vukmirica, Vera Zima, Darko Srića. Provodili su radionicu „Pozdravi”, a poslije sa mnom igrali predstavu „Balade Petrice Kerempuha” s kojom smo u Sarajevu osvojili nagradu „Zlatni vijenac”.
S Huseinom Hasanefendićem Husom surađujete na dvije pjesme na albumu – „Eto pjesma” i „Kasna jesen dolazi”.
- Nisam ga uopće poznavao. Volio sam i volim njegov bend Parni valjak. Jednog dana mi se javio menadžer Amir Bahtijarević – Baba i rekao da mu je Hus donio dvije pjesme za mene – nazvao ga je, rekao da ne pjevam loše i da je napisao dvije pjesme za me u stilu rok-balada, „a mogu proći i kao šansone”. Obje su me pjesme oduševile. I tako sam se upoznao s Husom. Došao je u studio Ante Gele – koji potpisuje aranžman – na snimanje pjesme „Kasna jesen dolazi”. Bio sam malo prehlađen, a nisam se pretjerano niti bavio pjesmom prethodno jer sam nešto snimao, pa i u kazalištu imao obveze. Nije uobičajeno da imam tremu, no kad je stigao Hus – u potpunosti me preuzela. Nisam mogao ništa napraviti. Hus je gledao i čudio se misleći vjerojatno u sebi: „Ovaj nema pojma o ničemu”. Mogao sam je otpjevati čim je otišao.
Mlinarec, Hus, Gabi, Rundek i Vi ste živući simboli Zagreba, uz, nažalost pokojnog, Arsena. Utoliko je album zagrebački?
- Točno. Ima zagrebačku notu. Namjerno sam uvrstio Arsenovu pjesmu „New York” koju sam snimio s Miroslavom Tadićem. Ta pjesma govori o tjeskobi i užasu čovjeka usamljenog u njujorškoj hotelskoj sobi, u biti o otuđenju i kao da govori o stanju u kojemu se nalazimo u okupaciji koronavirusa kada smo prisiljeni sjediti doma sami sa sobom. Htio-ne-htio počinješ tada razmišljati o onome o čemu inače ne razmišljaš zbog nedostatka vremena. Pritisnu čovjeka tada teške teme i riječi. Zato sam uvrstio tu Arsenovu pjesmu na album. Na kraj albuma sam stavio vlastitu pjesmu „Ne okreći se, sine”. To je pjesma koju sam napisao sinu Danilu kada je imao 18 godina. Pjesma, odnosno stih u njoj, je asocijacija na film Branka Bauera i scenu kada Neven Novak, kojeg glumi Bert Sotlar, umire i moli sina da bježi, da ga ostavi tu gdje je i trči u svoj život – da se spasi. To je moja poruka i mom sinu i mladim generacijama – neka puste nas koji smo proživjeli svoje živote, naše političke, nacionalne i druge nesporazume i da se okrenu boljim stvarima u životu, da budu vedriji, kreativniji, jednostavno bolji.
Jeste li se plašili da obradom pjesme „Ostala si uvijek ista” nećete dosegnuti razinu izvedbe Miše Kovača, čiji, kako u pjesmi kažete, božanski glas slavite?
- Neću nikada dosegnuti razinu njegove izvedbe jer je njegov božanski glas utkan u tu vrst pjesama. Mišo je odlično glumio u filmu Marijana Arhanića „Poslijepodne jednog fazana”, ali vjerojatno nikada ne može dosegnuti ono što sam postigao u kazalištu i na filmu, ali to nije razlog da se on ne okuša u glumi, odnosno da ne otpjevam tu pjesmu Đorđa Novkovića. S njome sam htio podsjetiti na Mišino vrijeme, ali i te djevojke koja je ostala ista. Tom pjesmom izražavam nostalgiju spram tih djevojaka iz vremena jugoslavenskog socijalizma. Imale su nešto posebno. Bile su najljepše. I Poljakinje i Ruskinje su bile lijepe, ali su naše bile i oslobođene jer su živjele u boljem društvu, pa su se tako i odijevale i ponašale.
Očito glumci imaju glazbeni, a glazbenici glumački talent?
- Da. Za to postoji nebrojeno primjera. Čuveni francuski glumac Yves Montand je savršeno pjevao, naročito šansone. Ne znam je li Frank Sinatra bio bolji glumac ili pjevač. Naše mlade glumice pjevaju izvanredno. Za izvedbu šansona nije bilo potrebno imati velik raspon glasa. Pjesme koje pjevam su šansone, čak i ako su rok balade jer su meni važni tekstovi, poruka i emocija.
Ima li talent za kojim žalite?
- Ima. Svjestan sam da jedna osoba ne može imati puno talenata. Talentiran sam najviše za teatar i film, a zatim za nogomet. Pisanje sam zanemario, mada mi je to za mladosti, kada sam se počeo baviti umjetnošću, bio moj najizrazitiji talent. Moj profesor književnosti je govorio da bih trebao upisati studij književnosti i da me vidi kao pisca jednoga dana. Pisanju se mora posvetiti, a ja sam se posvetio teatru i filmu. Svoju strast prema pisanju sam stoga potisnuo i nisam razvijao. Tek sam usput pisao pjesme, koje i pate zato što se na njima vidi da se nisam u potpunosti odlučio za književnost, mada, po meni, a i drugima očito, imam pjesama u kojima se očituje talent. Napisao sam i dvije knjige proze, a to nije lako napisati – obimne su i vrlo su mi važne.
Mislite na autobiografije „Do posljednjeg daha” i „Poslije kiše”?
- Da, mada nije riječ samo o autobiografijama nego i o mojim promišljanjima o mnogima pojavama, ljudima, pojmovima…
U kojem gradu je adresa Filipa Kljajića 32, po kojoj se zove jedna Vaša pjesma?
- U Beogradu. Na toj adresi je bilo studentsko potkrovlje moje Lenke. Preselio sam se k njoj 1990. godine. Dolazio sam u Zagreb jer sam i dalje igrao neke predstave i u tom gradu su mi bila djeca iz prvog braka. Lenka i ja smo tada razmišljali putovati po Jugoslaviji i živjeti u Zagrebu, Beogradu, Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima, a onda je došao rat i sve to poremetio.
Horvat kaže da ste preveliki za svaku sredinu u kojoj ste bili. Uistinu ste promijenili puno gradova.
- Jesam, baš mnogo. Najviše sam živio u Zagrebu. Užasno su mi važni posljednja dva istarska desetljeća i Kazalište „Ulysses” kojeg Lenka i ja vodimo. Dolaze nam prijatelji iz čitave regije – kroz naš teatar prolaze i prolazila su velika naša kazališna imena – od Ozrena Grabarića do pokojnog Nebojše Glogovca, pa moja kćer Lucija Šerbedžija, Ksenija Marinković, Nina Violić, Jadranka Đokić i niz drugih divnih glumaca. Američka glumica Annette Bening je bila na našem festivalu četiri ili pet puta da gleda naše predstave i da se druži s nama. Engleska glumica Vanessa Redgrave od samih početaka našeg teatra 2001. godine je dolazila vrlo često i glumila je tu s Amandom Plummer… Britanski glumac, i jedan od najpoznatijih na svijetu, Ralph Fiennes je gostovao s predstavom “Rikard III.” u produkciji Almeida teatra. Lenka, Duško Ljuština, naši prijatelji i ja sve to radimo „na mišiće” svakog ljeta i financijski jedva spajamo kraj s krajem, a po svemu što se događa, s obzirom na predstave koje smo radili, produkcijsku razinu i kvalitetu redatelja kao što su pokojni Tomaž Pandur ili Paolo Magelli – to su sve elementi velikog teatra – trebala bi iza toga čvršće stati svaka vlast. U zadnje vrijeme smo dobili podršku i Ministarstva kulture i medija, a nadam se i Vlade Republike Hrvatske. Moramo odgovoriti na pitanje razvitka „Ulyssesa”. To nije važno zbog mene i nas koji ga trenutačno vodimo nego zbog božanstvene pozornice i kazališta kojeg smo osmislili na otvorenom te mogućnosti da to postane europski i svjetski centar kulture.
Ima li nešto što nedostaje u Vašoj pjesmarici? Obradili ste pjesme Jacquesa Préverta, Arsena, Tina Ujevića, Konstantina Simonova, Vladislava Petkovića Disa, Branimira Štulića, Krleže i drugih autora, surađivali s Liviom Morosinom, Tadićem, Putokazima, Majom Posavec… Ima li neka suradnja koja nedostaje, odnosno neka pjesma koju još treba snimiti?
- Uvijek ima nešto. Volio bih napraviti par pjesama s juga Srbije, koje su malo makedonske, malo južnosrbijanske jer su to pjesme nevjerojatnih melodija. Volio bih ih ogrnuti u akademsko ruho – dati im klavir, violinu, saksofon, gitaru – s malo instrumenata da napravimo nešto gotovo kao džez.
Slične instrumente u etno-glazbi koristi Đorđe Balašević.
- Da. Volim takvu glazbu. Naročito sam volio etno kada sam s Morosinom radio istarske pjesme. Južnosrbijanske pjesme ću raditi s Tadićem – gitara, klavir, violina.
Zašto ste posvetili pjesmu „Šeherezada” Panduru?
- Kada sam počeo pisati pjesme, pisao sam o teatru, pa i pjesme o Ljubi Tadiću, Hamletu, Don Juanu… To je neka vrst koncentracije na posao kojim se bavim. Pogodila me iznenadna smrt mladog Pandura. Otišao je na vrhuncu sposobnosti, pameti i vještine. To je bila nepravda. Posebno sam bio vezan i uz Makedoniju u kojoj je preminuo kada je počeo raditi predstavu „Kralj Lear”. Bio sam dobar s njime. Volim se diviti mladim umjetnicima. Kada vidim mladog glumca, ne razmišljam hoće li me preteći nego se samo divim kao što sam se divio Glogovcu. Jedan od takvih je bio Tomaž, pa sam napisao tu pjesmu, za sebe, za ponoć u kojoj sam je počeo stvarati. Svidjelo mi se kakva je nastala pa sam je pokušao uglazbiti u Makedoniji s bubnjarom Garabetom Tavitjanom, odnosno Braćom Tavitjani. To je ispalo super. Violinu svira naš čudotvorac iz Zapadnog kolodvora, zagrebačkog benda, Antun Stašić. Ima još jedna pjesma koja mi je čak i najdraža na tom albumu. Napisao ju Damir Urban. Kad mi je napisao i posvetio tu pjesmu „Govorila je tako tiho, tiho, tiho” najprije sam mislio da to neću nikada moći otpjevati. Vježbao sam je, a potom i snimio. „Nije što je moja, ali ovo je najbolje što si otpjevao”, udijelio mi je Urban kompliment. Postao je nezaobilazan u mom životu. Veliko je srce i veliki umjetnik. Nije samo odličan pjevač, nego i slikar. Pametan je dečko. Prati sve što se događa u svijetu. Baš je poseban.
U već spomenutoj zbirci „Crno, crveno” ste spomenuli sliku Vladimira Veličkovića, umjetnika kojeg se možda i premalo spominje u javnosti.
- Bio je velik likovni umjetnik i divan čovjek. Igrali smo tenis i bio je strastven tenisač. Kamo god da idem, nosim reket sa sobom, pa i ako idem u Pariz, u kojemu je živio, na dva dana. Igrali smo preko cijelog ljeta u Dubrovniku – svake godine bi tamo ljetovao, a ja sam bio svake godine na Dubrovačkim ljetnim igrama. S nama je ponekad igrao i – Koča Popović. Veliki jugoslavenski general, koji je živio u Dubrovniku, je obožavao tenis i pristojno igrao za svoje godine. Bili smo jači od njega, ali smo ga uzimali za igru u parovima – ako je nečija igra ispod razine suigračeve, može ga se „krpati”. Tako i ja igram s boljim igračima od sebe i užitak je tada i veći – tada još bolje igraš.
Koča asocira na drugog generala – Ivana Šibla s kojim ste se družili u Zagrebu, a i vaše knjige se i dalje druže u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu jer su „susjede” na polici, pa ste i dalje nerazdvojni. Stalno se spominje da je bio jako duhovit, ali nisam čuo niti jedan primjer njegove duhovitosti.
- Puno je genijalnih primjera. Već je bio u mirovini i prestao se baviti politikom kada je postao direktor Televizije Zagreb. Jednog dana u kancelariji ga je dočekala mlada djevojka atraktivnog izgleda da – preko veze valjda – konkurira za sekretaricu. „Bila je jako zgodna”, pričao nam je, „nalakirana, uredna, s umjetnim trepavicama – kao manekenka. Pitao sam je je li završila neki fakultet. Veli da nije, da ima samo srednju školu, ali da ima iskustva iz neke kancelarije”. Pitao ju je zatim govori li neki strani jezik. „Ne govorim”, odgovorila je. „Poznajete li daktilografiju i stenografiju”, pitao je potom. „Ni to ne znam”, odgovorila je. „Gospođice”, kazao je završno Šibl, „postoji samo jedno mjesto za osobu s Vašim kvalifikacijama – to ja držim i to Vam ne dam”.
U 2020. smo izgubili Peru Kvrgića i Mustafu Nadarevića? Može li tko zauzeti njihovo mjesto?
- Uvijek se zauzimaju mjesta – i oni su zauzeli nečija mjesta. Pero je došao poslije Dubravka Dujšina, a nekad se smatralo da je on nezamjenjiv. Nitko nije nezamjenjiv – čak niti Pero, meni najdraži kazališni umjetnik. Jovana Ličinu pak nitko nije nadišao u glumi, a ostao je zaboravljen, o čemu je Jergović napisao pjesmu i posvetio meni. Iako nema nezamjenjivosti, ima onih koje ćemo dugo pamtiti, duže one one zabilježene na filmskoj vrpci – nesreća je što su mnogi zabilježeni samo na fotografijama i danas se ne zna o kako veličanstvenim glumcima se radi. Mustafa je bio briljantan na svoj način. U mladosti smo bili jako prisni, a i poslije smo prijateljevali, mada se nismo dugo viđali – u zadnje vrijeme smo kontaktirali više no obično. Bili smo u mladosti čak cimeri dvije godine, spavali smo u istoj sobi. Bio je mnogo savjesniji student od mene – bio sam malo neuredan. On bi legao rano u krevet, da se probudi za predavanja, a ja sam često spajao noć s jutrom. Jedne noći dolazim oko tri sata ujutro doma, upalim svjetlo i vidim da je od moje crne gypsy gitare koju sam donio iz Vinkovaca i koja je stajala u sobi napravio noćnu lampu, prethodno je obojivši u bijelo. „Što si napravio? Jesi li normalan? Jesi li lud? Što si mi napravio od gitare”, budio sam ga i ispitivao. On se nasmijao i rekao: „Pa kad nikad ne sviraš”. A uistinu je nisam nikad, osim na jednom ispitu, svirao, jer sam bekrijao.
Čemu se nadate u 2021.?
- Prije svega se nadam da će ljudi biti dovoljno pametni i obzirni i da će se cijepiti kako bismo zaustavili koronavirus koji nas je zarobio. Nije riječ o strahu od smrti nego o potrebi da konačno živimo normalan život bez strahova i ograničenja. Vjerujem da ćemo do svibnja ili lipnja početi ponovno normalno živjeti. To je osnovna stvar. Potresi ostavljaju strašne traume i to će iskustvo potrajati dugo u svijesti pogođeni.
*izvorno objavljeno na P-portalu
