„Neke teme same biraju oblik u kojemu će se ostvariti. Proganjao me lik kragujevačkog lera. Iako je bio predmet poruge, bio je sjajan lik, humanitarac koji se samostalno opismenio, da bi kasnije postao izdavač dvaju tiskovina. Takav čovjek nije samo materijal za roman – a bavio sam se njime u ne naročito popraćenom djelu „Apokrifi o Furtuli” iz 2003. godine – nego i za film. Sada sam ga prikazao na potpuno nov način – morao sam ga staviti na pozornicu. Htio sam ga prikazati kao turističku atrakciju, u potpunosti izmještenu iz forme romana. Riječ je o Milovanu R. Pantoviću koji je samoga sebe nazivao jugoslavenskim Gandhijem – poistovjećivao se s Mahatmom dok je ovaj bio u punoj snazi”, odgovara na pitanje 56-godišnji prozni pisac Mirko Demić što ga je motiviralo da se počne baviti dramom, a s njime razgovaramo upravo povodom objave knjige „Naše domaće stvari” koja sadrži četiri drame i scenski prikaz.
Demić je rođen u Gornjem Klasniću kod Gline, a prošlo je već četvrt stoljeća kako je nakon Oluje stigao u Kragujevac u kojemu je dugogodišnji ravnatelj Narodne biblioteke „Vuk Karadžić”. Objavio je do knjige drama tri publicističke i 11 romana. U svojim djelima, za koja je i nagrađivan – za roman „Ćutanja iz gore” dobio je 2017. godine Nagradu „Meša Selimović” za najbolju knjigu na srpskom jeziku – intenzivno se bavi pitanjem izbjeglištva i banijskog zavičaja, a to je tema i dijela njegova dramskog opusa, no ne zanemaruje ni kragujevačke motive.
Junak Vaše drame „Zavrzlama” Pantović je bio gradski oriđinal?
- Tako je.
Što predstavljaju za identitet mjesta?
- Pantović baš mnogo za Kragujevac. Stigao je iz okolice Čačka nakon Prvog svjetskog rata. Zaposlio se tada kao kolporter, mada je bio teški invalid. S pozicije raznosača novina je gledao kako se stvaraju gradske novine i u jednom je trenutku je odlučio od uštede pokrenuti vlastite. U nekim enciklopedijama ga svrstavaju među začetnike žutog tiska u Srbiji. Sada svjedočimo ekspanziji tog štampanog đubreta na sve strane. Nastojao je ispraviti svijet u lokalnim okvirima. U svim vremenima ima zanijetih idejom mijenjanja svijeta i svojih sugrađana. Pokušavao je moralno uzdići ili nadgledati Kragujevčane, pretjerivao je u tome pa je često i stradavao – dobivao je teške batine od onih koji su se prepoznavali u njegovim novinama, pa je bio neka vrsta mučenika s misijom od koje ne odstupa. Nastojao je i te modrice koje je zadobivao na cesti vratiti u novine – neću kazati da se njima hvalio, ali je time demonstrirao koliko se pisana riječ malo cijeni. Čitava njegova priča je naoko humoristična. Njegov kraj je ipak tragičan jer je dan prije velikog masakra u Kragujevcu od 21. listopada 1941. godine strijeljan s grupom Židova, opozicijskih lidera, zatvorenika i drugih. Mada njegova priča zabavlja, njegov tragičan završetak čitatelju zadaje udarac. Njegova pogibija je hrabra jer je odbio da ga vode na strijeljanje, pa su ga smaknuli usput. Nevjerojatno je da se književnost njime nije bavila, s izuzetkom Miroslava Stevanovića koji mu je namijenio epizodnu ulogu u romanu „Nišči”. Pantovića sam stavio u središte svoje pažnje i tako nastojao ispričati priču ovog našeg vremena jer znate i sami da u našoj regiji posljednjih desetljeća nije manjkalo stradavanja novinara. Htio sam biti, dakle, i aktualan.
Čime se bavite u drugim dramama?
- U djelu „Pobednici” se bavim tipičnom sudbinom veterana Prvog svjetskog rata. Pišem tu o velikom, ali nažalost i zabranjenom piscu iz Kragujevca Stanislavu Krakovu koji je po Drugom svjetskom ratu otišao u emigraciju. Ujak mu je bio kolaboracionist Milan Nedić i njemu je bio odan do smrti 1960-ih godina u Francuskoj. Kao šesnaestogodišnjak je otišao u balkanske ratove. Riječ je, dakle, o osobi odrasloj u ratovima. Bio je oficir u jednoj od prvih jedinica koje su nakon Prvog svjetskog rata ušle u Zagreb. To opisuje u svojim sjajnim memoarima „Život čoveka na Balkanu”. Opisuje i ulazak u tada talijansku Rijeku. Pokušao je 1921. godine izvršiti samoubojstvo i napušta vojnu službu, a tako i zaključujem dramu koja je nagrađena i Nušićevom nagradom, što mi je dalo poticaj da s vremena na vrijeme napravim izlet taj oblik književnosti. U drami „Kriva kuća” bavim se prognanicima iz Hrvatske. Radnja je smještena u vrijeme 25 godina nakon završetka rata. Sastaju se četiri generacije izbjeglica iz Hrvatske na jednoj slavi – najmlađi među njima su otišli dalje u zapadne zemlje kao radnici ili studenti. Svatko od njih priča vlastitu priču o porijeklu i ratu. Najmlađa članica obitelji dovodi momka iz Amerike koji je porijekla s ovih prostora. Na kraju se otkriva da je Hrvat, pa se tako krug zatvara, odnosno nastavlja ciklus nerazumijevanja, različitog gledanja na prošlost. Bilo mi je bitno više generacija suočiti s vlastitom prošlošću i porijeklom i u tome pronaći dramski okidač koji će okretati na priču, jednu od mogućih ljudi s tih strana. Drama „Igra brojeva” se tiče također kragujevačke tragedije iz 1941. godine. Riječ je o tekstu naručenom za uglednu manifestaciju „Veliki školski čas”. Plašio sam kako odgovoriti na taj zadatak. Po scenskom prikazu je i nazvana knjiga. Resavska biblioteka „Svilajnac” je slavila 150 godina postojanja i naručila je da izradim scenski prikaz. Odlučio sam tematizirati novinara porijeklom iz Dalmacije koji je bio urednik jedne od najstarijih novina u srbijanskoj provinciji. Jedna od rubrika u tim novinama zvala se „Naše domaće stvari”. Knjigu sam nazvao tako pomalo cinično, odnosno ironično.
Podsjetimo zaboravne, odnosno upoznajmo mlađe da su 23. listopada 1941. godine Nijemci postrijeljali par tisuća Kragujevčana.
- Smaknuto je oko tri tisuće ljudi. Posebno je u tom slučaju što je strijeljano jedno odjeljenje gimnazijalaca. Bilo je strijeljanja iz odmazde zbog napada na njemačke vojnike u više gradova u Srbiji, ali ovaj je specifičan upravo zbog stradavanja đaka.
Njemačka politika je tada bila za jednog ubijenog Nijemca ubiti stotinu Srba?
- Da, a za svakog ranjenog ubijali su 50. Neposredan povod za ovu odmazdu je 28 stradalih Nijemaca između Kragujevca i Gornjeg Milanovca.
Ima onih koji tvrde kako ta tragedija dokazuje da se nije trebalo aktivno suprotstavljati okupatoru.
- To je vječita tema oko koje postoje suprotstavljena i nepomirljiva mišljenja – jedni tvrde da bi stradanja bila manja kada ne bi bilo otpora, drugi da bi Nijemci tu ostali zauvijek u tom slučaju. Ta se dvojba nikada neće rasplesti.
Vratimo se na Pantovića. Stradao je kao prorok u svome selu – njegova sudbina je utoliko klišej?
- Da. Bio je vrlo zanimljiv. Između ostalog je bio dobrotvor sirotinje – organizirao je zimsku pomoć u hrani i odjeći. Stoga je među najsiromašnijim Kragujevčanima bio nazivan i kragujevačkom majkom. Drugi aspekt njegove ličnosti je što se interesirao za privatne živote sugrađana u vrijeme kada je Kragujevac imao oko 40.000 stanovnika. Uhodio je ljude i prepadao ih u raznim prilikama. Njegova pojava je neobična, mada je ujedno i riječ o već mnogo puta viđenoj donkihotovskoj figuri u većini sredina tog tipa.
Bi li bolje prošao u većoj sredini?
- Ne bi. Odnos prema takvom društvenom angažmanu je svugdje podjednak. Svako petljanje u tuđi posao, makar se to odnosilo i na humanitarni rad, kod nekih nailazi na otpor. Tužio je one koji su ga tukli, ali ga niti sudovi nisu ozbiljno shvaćali. To je mučenik svog vremena.
To njegovo vrijeme, kao što ste i naznačili ranije, ima paralelu u našem?
- Naravno. Atavizam prema pisanoj riječi i svakom javnom iskazivanju mišljenja se nije mnogo promijenio unazad stotinu godina. Kod nas su novinari stradavali u ratu, nakon rata, a stradavat će i nadalje. Svaka borba za javni interes je opasnost za svaku vlast. Uvijek će biti moćnih koji ne žele da se javno razgovara o njihovom radu.
Prepoznajete li sebe u njemu?
- U svakom pisanju ima autobiografskog – barem ispoljavanja unutrašnjih svjetova isprovociranih temom. I sam sam se bavio novinarskim poslom. Nisam doživio previše neugodnosti tom prilikom, ali imam vrlo dobre prijatelje i kolege koji su doslovno mogli izgubiti život u nastojanju da istjeraju istinu na vidjelo. Uvijek je za pisanja prisutno i iskustvo autora koje daje vatru da se tekst završi. Svi koji pišemo živimo od iluzije da je to važno za svijet. U jednom se trenutku učini da je ona nešto najvažnije čime se bavimo. Treba vjerovati u tu vrstu iluzije, da teme kojima se bavimo mogu biti zanimljive i drugima. Unutrašnja potreba za pisanjem je ono što goni pisca, a iluzija da je to što piše važno drugima je vjetar u leđa, poticaj da zakopa dublje u temu ili u lik. Knjige i likovi dugo sazrijevaju u piscu – ne nastaju iz ničega nego iz unutrašnjeg sazrijevanja.
Kazali ste da svjedočite „ekspanziji štampanog đubreta”. Naslućujem da niste zadovoljni novinarskom scenom u Srbiji.
- Užasna je. Mediji su instrumentalizirani. Mnogi više ne rade za opći interes nego za razne centre moći. Malo je časnih medija koji će moći nakon nekog vremena kazati da su radili nešto za javni interes, a ne za interes neke uske grupe.
Posljednjih godina svjedočimo fenomenu gašenja lokalnih medija. Kakva je situacija u Kragujevcu?
- Slična je kao i drugdje. Imamo samo jedan tjednik. Nadam se da će sadašnja lokalna vlast za taj list, koji se sveo na nekoliko stranica, imati više razumijevanja nego prethodne. Situacija nije dobra, mada se pojavljuju razni internetski portali koji su sve bolji – u svakome od njih se može pronaći dobar pokušaj da se nadomjesti ono čega nema – jasne i precizne informacije koja ne robuje nikome osim građanima.
Imate li kao slobodoljubiva osoba problema na mjestu ravnatelja knjižnice?
- Uvijek postoji netko kome je mrska moja pojava, ali to je normalno. Odlično sam prihvaćen. Većina onoga što radim se smatra nekom vrstom gradske ostavštine. Očekivao sam više otpora. Već je mnogo godina prošlo otkako sam na tom mjestu i čini mi se da smo se međusobno prilagodili, mada uvijek ostavljam prostor za rezervu. Kada se jednom iskorijenite – što sam učinio u 15. godini života – svuda ste prisutni, a niste nigdje do kraja. Nemam više potrebu dubokog ukorjenjivanja. Neću reći da mi je svejedno, ali se ne osvrćem na pojedine glasine i pojedina mišljenja. Imam niz dobrih prijatelja i suradnika na poslu.
S obzirom na to da ste dugo ravnatelj i da su se razne vlasti u međuvremenu promijenile, politika i nije toliko staljinistička kao, primjerice, u pobratimskom Karlovcu?
- Barem u odnosu na mene nije. Radim svoj posao što bolje mogu na korist građana. Ono što pišem je moja lična karta iza koje stojim punim kapacitetom i potpuno sam miran. Osjećam se komotno u tom smislu.
Dramom „Kriva kuća” vraćate se na svoju vječitu temu izbjeglištva. Je li to kraj izbjegličkog opusa?
- Bavim se trenutačno svojim ranim djetinjstvom. Te priče su pitkije od prethodne moje proze. Oni koji su čitali rukopis su pozitivno iznenađeni. Ne mogu kazati da sam završio s temom izbjeglištva jer je vrlo široka, a propitkivanje samoga sebe je neprestano. Rano odrastanje, koje traje do mog odlaska na školovanje, mi je bajkovito. Ako sve bude kako treba, možda će knjigu izdati Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta” iz Zagreba, pa će to biti nastavak tog mog opusa. Što raditi, ako ne kopati po sebi i vlastitim demonima, strahovima i dilemama? Nemoguće je pričati o drugim osobama i drugim svjetovima, a ne i o sebi i svom svijetu. Izbjeglički ili zavičajni ciklus sam zaokružio s pet knjiga, ali i dalje se bavim istraživanjem zavičaja, konkretno Suve Međe iz 18. i 19. stoljeća – miješaju se tu tri naroda istog korijena koji se ne razumiju, mada dijele isto područje. Ta tema je univerzalna. Nastojim da me vezanost za Baniju ne sputava. Imam i rukopis koji se tiče „ženskih” tema u kojima nema ničega zavičajnog. Nastojim ne robovati zavičaju i svemu onome što iz njega proistječe nego do kraja obraditi teme koje me zaokupljaju na način koji će me zadovoljiti.
Gdje je Suva Međa?
- To je područje od Dvora na Uni do Slunja, odnosno do rijeke Gline. Krajem 18. stoljeća je povučena ta granica. Došao sam do sjajnih memoara talijanskog grofa koji je crtao tu među i koji je divljacima smatrao sva tri naša naroda te nije crtao granicu povodeći se željama bilo koga, nego po svom vlastitom hiru. Tu je klica još jedne proze koja može biti i humoristična, a ne samo tragična. Bliskost ta tri naroda zadivljuje. Miroslav Krleža i Imbro Tkalac su na Vojnu krajinu gledali kao na konjušnicu korištenu za tuđe interese, a dodao bih i da je bila odličan model da se uzajamna netrpeljivost održava, odnosno proizvodi. Priča o Suvoj Međi je ujedno i priča o svim granicama na svim geografskim širinama i duljinama. Uobičajeno je da se granice povlače prateći planine ili rijeke, a ova međa nema nikakve logike.
Povjesničari kao što su Drago Roksandić ili Dragan Markovina ističu granični karakter naših društava.
- Upravo na stolu držim Roksandićevu disertaciju o Vojnoj Hrvatskoj za francuske vladavine. Roksandić je dobar putovođa za ovo vrijeme.
Koji je razlog Vašeg nijansiranog pristupa ovim problemima? Zašto niste podlegli stereotipizaciji i pojednostavljivanju?
- Stereotipizacija i pojednostavljivanje su discipline za vulgarne. Uzrok svih sukoba je u pojednostavljivanju i sebičnom gledanju na pojedine događaje i pojedino vrijeme. Mora se dublje zakopati i upoznati se s argumentima druge, treće ili četvrte strane. Nerazumijevanje je osnovni razlog svih naših ratova i drugih sumanutosti. Uvijek me zanimalo ukrštati argumente. Posebno je zanimljiva muslimanska komponenta na Suvoj Međi, Cazinska krajina uopće. S obje strane granice se pripadnici sve tri konfesije nazivaju krajišnicima. Sva tri naroda na tom području baštine iste pjesme, s raznim varijantama. I jedni i drugi i treći su graničari – stražare u karaulama i nekoga i nešto brane i tako im prolazi vijek – ne školuju se, nego su samo vojnici, i to je naša nesreća. Naša viševjekovna neprosvijećenost je dovela do nerazumijevanja o kojemu pričamo. Nismo razvili instrumente ili mentalne mehanizme da se udubimo u drugoga, a književnost upravo služi tome da se upoznamo s nesrećama, srećama, porivima, zabludama drugih, pa da se svijet sagleda objektivnije.
Bili ste oficir Jugoslavenske narodne armije do 1991. kada ste se razvojačili?
- Da, to je bilo sredinom te godine.
I tada ste imali sličan nijansirani pogled, pretpostavljam. Što Vas je kultiviralo da tada još, pred sam rat, gledate drugačije od ostalih na nacionalne i međunacionalne probleme, suprotno prevladavajućim pristupima? Jesu li to životna iskustva, neki drugi autori…
- Na JNA gledam kao na značajnu školu u kojoj sam stekao mnogo prijatelja raznih nacionalnosti. Doista sam vjerovao u jugoslavenski koncept kao najmanje zlo, što mislim i danas. Radio sam četiri godine u Sinju i tamo samo upoznao divne ljude. Literatura me također formatirala. Krleža je jedan od mojih „duhovnih otaca” bez čije književnosti ne mogu zamisliti svoje sazrijevanje. Kada je jugoslavenska priča pucala i kada je nastupala ona s kojom se nisam mogao poistovjetiti, smatrao sam moralnim da napustim JNA. Platio sam za to dobru cijenu – ostao sam na golom hljebu, ali se ne kajem.
Kakva iskustva nosite iz Karlovca?
- To je prelijep grad u kojemu sam proveo dvije godine. Doživljavam ga dijelom svog šireg zavičaja, čak i više nego geografski bliži Sisak. Karlovac ima zanimljivu povijest i kao urbana sredina je također interesantan. U njemu sam boravio kada sam već uvelike sazrijevao. Imam divna iskustva s knjižnicom. Nosi li i dalje ime po Ivanu Goranu Kovačiću?
Nosi.
- Sjajno. Neke sam autore upoznao baš u toj knjižnici. Iako smo u inženjerskom centru u Mekušju, predgrađu Karlovca, imali prilično bogatu biblioteku na raspolaganju, htio sam biti član gradske knjižnice iz potrebe da čitam. Znatiželja i potreba da razumijem svijet oko sebe su vjerojatno uvjetovali moj pažljiviji pristup sebe i svijeta.
Kako su u drami „Kriva kuća” reagirali članovi obitelji kada je kćerka dovela Hrvata iz Amerike na slavu?
- To se otkriva na kraju drame – djed, predstavnik najkonzervativnije struje, umire po toj spoznaji. Nisam htio ništa time sugerirati osim toga da ne znamo što nam život donosi. Spoznaja da je taj momak hrvatskog porijekla iznenađuje čak i tu djevojku jer ih odnos nije vodio preispitivanju toga. Drama, dakle, završava smrću stare generacije i začuđenošću mlađe.
Vladimir B. Perić je Vaše pisanje nazvao deziluzijom zavičaja.
- Vrlo sam kritičan prema zavičaju. Gledam ga u svoj njegovoj složenosti. Nastojao sam ga u petoknjižju prikazati s raznih strana – i loših i simpatičnih. Zavičaj je prostor po kojemu neprekidno kopamo tražeći poticaje i ono što nas je diskvalificirali. Ima i danas mnogo onih koji ne gledaju za što ste sposobni nego odakle ste.
Jeste li u Šumadiji imali tih problema?
- Nisam. Možda sam čitatelje navikao da tretiram zavičaj u svom književnom djelu, a možda sam i izgubio one čitatelje koji su očekivali da budem na današnjoj liniji književnosti na ovim prostorima – više se ne razabire što je publicistika, i to vrlo tendenciozna, a što pokušaj da se umjetnički obradi neka tema. Čini mi se da izdavači upravljaju sudbinama pisaca i podrivaju njihovu primarnu ulogu, a ona nije da rade u korist tržišta i tema koje će se čitati i podrazumijevati nekoliko izdanja. Mene to nikad nije zanimalo i bilo bi smiješno da se u ovoj životnoj dobi mijenjam, pa ostajem na starinskom načinu gledanja. Vladan Desnica, još jedan moj duhovni otac, je preporučio da je bolje biti staromodan jer novator – ne jamči opstanak. Ne sramim se zavičajnih tema, ali im ne robujem. Ako bude vremena i snage, to ću pokazati u narednom radu.
S obzirom na to da ste u intervjuu tjedniku „Vreme” kazali da se sve gore osjećate nakon svake knjige, nadamo se da će se to izokrenuti i da ćete se osjećati sve bolje.
- Nakon izlaska svake knjige iz tiska ostaje žal da se moglo još nešto kazati – nikad ne osjećam potpuno zadovoljstvo, a to vjerojatno motivira na daljnji rad. U našoj civilizaciji zatrpavanja raznim knjigolikim predmetima trebamo imati osjećaj da smo malo važni i da književnost ima mnogo manju ulogu u društvu no što je imala do prije samo 30 godina. Nekada je shvaćana ozbiljno i od kulturnih politika, a danas je sve prepušteno tržištu koje melje i nameće vlastite potrebe. Mnoge kolege su zajahale taj val u nadi da se od književnosti može živjeti.
Koliko ste često u Gornjem Klasniću?
- Nažalost, nisam dvije godine bio. Roditelji su mi se preselili u Kragujevac, a majka mi je u međuvremenu i preminula. Dva puta nam je kuća opljačkana, mada se nije imalo što niti za ukrasti. To su bili definitivni udarci u meni najdražu emociju za tu kuću i zavičaj. Imam dvojaku potrebu – s jedne strane da vidim kuću na pet minuta, a s druge da ne svjedočim završnom činu nestanka zavičaja.
Kako se osjećate u Glini kada vidite, primjerice, Hrvatski dom koji se nalazi na mjestu crkve u kojoj su ustaše 1941. godine izvele masakr nad srpskim stanovništvom?
- Nemam ništa protiv Hrvatskog doma, ali imam protiv instrumentalizacije te zgrade i tog mjesta. Hrvatski dom može biti na nekoj drugoj lokaciji. Imao sam u Glini nakon rata dvije promocije i vezan sam za to mjesto, a, konačno, i pradjed mi je stradao za masakra u toj glinskoj crkvi 1941. Žalim što se ne razumijemo. To je mjesto stradanja barem moglo biti ignorirano, a ne zloupotrijebljeno. No, to nije do mene. Žao mi je što se i prema mrtvima ne odnosimo približno isto. Nesretan sam, ali i svjestan vlastite nemoći. To je problem onih koji tamo žive i koji trebaju pronaći način dijeljenja trauma i kolektivnih i ličnih. Traume svi imamo i treba biti vrlo oprezan nekoga ne povrijediti, ako je to moguće, a možda je i kasno za to.
Je li Petrova gora simbol tog nerazumijevanja s obzirom da je po srpskoj predaji nazvana po kaluđeru Petru, a po hrvatskoj po kralju Petru Svačiću?
- Od tog paradoksa sam radio simbol. Prikazao sam u knjizi „Ćutanja iz gore” kako o istim stvarima imamo različita mišljenja, ali sam nastojao i pomiriti mrtve, što sam i, uvjetno rečeno, uspio jer sam dao mrtvima da govore, a ne živima koji komentiraju što se događa na površini i u naše vrijeme. Jesu li ti mrtvi Srbi ili Hrvati, Rimljani, mitske ličnosti, stvarne ili nestvarne je svejedno. Htio sam napraviti pomirenje mrtvih ne bih li time omogućio pomirenje živih.
Vidite li se kao dio hrvatske književnosti?
- Počeo sam objavljivati 1990. godine. Isti rukopis sam slao u Novi Sad, Beograd, Sarajevo i Zagreb. Iz Novog Sada sam od Davida Albaharija dobio ohrabrenje, a u Beogradu su mi prihvatili rukopis. Do 1996. godine nisam ništa potom niti objavljivao. Po temama mojih djela, zašto se ne bih vidio kao dio hrvatske književnosti? Međutim, nema interesa hrvatske kritike za moj rad. Čak sam u Hrvatskoj naišao na podcjenjivački odnos spram djela „Trezvenjaci na pijanoj lađi” do kojeg veoma držim. Ne namećem se niti srpskoj književnosti, kamoli hrvatskoj. Neću reći da mi je svejedno, samo mi je prirodnije da budem siroče bilo gdje nego da budem nečiji. Desnica je divan primjer za to – svi se bore za njega, a ne pripada nikome. Njegova sudbina je paradigmatična. Ne treba dilemu kojoj književnosti pripada razrješavati, kao što i on to nije činio.
Kako vidite razvijanje odnosa Hrvatske i Srbije, hrvatskog i srpskog naroda? Jeste li optimistični?
- Ne mogu zapasti u nerealnu euforiju, ali postoje pomaci nabolje koji daju nadu da je moguće racionalno razgovarati, sa što manje tenzija i negativnih emocija. Presudna će biti komunikacija između ljudi kulture, a ne politike. Kako god se naš jezik zvao, spajat će nas, bez obzira što činili da se udaljimo jedni od drugih na jezičnom planu. Ne možemo se sljedeća tri stoljeća gledati preko puškarnica. Spas je u razgovoru i uzajamnom sporazumijevanju, a to nije teško. Mnogo je teži svaki drugi vid komunikacije. Biti dobar prema drugima znači biti dobar i prema sebi. Nadam se da će budući – kako je kazao Ivo Andrić – naše nerazumijevanje učiniti smiješnim i nepotrebnim, da će ispravljati ono što smo krivili.
Prepoznajete li to u mlađim generacijama?
- Vrlo malo, ali će nas europski kontekst natjerati da šire razmišljamo.
*izvorno objavljeno na P-portalu
