Veliki Mak Dizdar u svojoj pjesmi “Modra rijeka” završava ovako: “Ima jedna modra rijeka, valja nama preko rijeke”.
Svaka rijeka ima dvije obale. Jedna poznata na kojoj živimo, druga tek u slutnjama, naznakama…
Naš je Zlatko Demeter, dopustite da ga zovem našim i mi koji mu nismo rod – jer on je bio naš; ne samo bio dobar doktor, požrtvovan, jednostavan nego i naš prijatelj. Znao si da si u sigurnim rukama i da će sve učiniti da ti pomogne. I znam samo jedno – da njega nije bilo, danas ne bih ovdje stajao. Zato mu jedno veliko hvala!
Svaki je čovjek bogatstvo zemlje, kao što reče jedan moj stari profesor dok još bijah na fakultetu – svaki je čovjek Božji poljubac zemlji.
Završio je život na jednoj strani rijeke „preko slutnje preko sumnje valja rijeku prijeći“ , vjerujem da će te dobri Lađar prevesti preko rijeke na drugu stranu – stranu gdje nema suza, muke i patnje, tamo gdje slutnja postaje stvarnost.
Nama će ostati sjećanja na druženja, razgovore, savjete, pomoć koju smo dobili od tebe. Nikada neću zaboraviti ono veče u Vrhovcu kada smo u sat poslije ponoći počeli raspravu o Hegelu… Nismo je nikada završili, nadam se da ćemo jednoga dana to učiniti na drugoj obali modre rijeke
Ne želim ti pjevati hvalospjeve. Bio si čovjek, i to je dovoljno, čovjek koji je imao kao svi mi svoje uspone i padove, posrtaje i uspjehe. Ti si bio jednostavno – čovjek.
Danas s tugom i sjetom stojim ovdje, ali ponosan što sam te upoznao, družio se, prijateljevao s tobom.
Dragi Zlatko, mirno sjedi u Lađarevu lađu i sretan ti put na drugu obalu tamo gdje smrti nema tamo ćeš naći nove prijatelje i čekati stare kada i mi budemo pozvani da prijeđemo rijeku.
