Iako je dokazivo da su političke stranke samo djelomično, a kod nas gotovo simbolično, ključni kreatori političke stvarnosti, trenutak kada započinju izborne kampanje, kad politički akteri javnosti počnu objelodanjivati svoje kadrovske „adute“ za izborne liste i pojašnjavati što namjeravaju promijeniti ako dobiju podršku birača, izazove „komešanje“ u društvu, rasprave po društvenim mrežama, pa i komentare poput ovoga koji sam naumio napisati povodom objave liste „odabranih“ kandidata Županijskog odbora Hrvatske demokratske zajednice Karlovačke županije za predstojeće parlamentarne izbore o čemu je bilo riječi na konferenciji za tisak 26. svibnja 2020. koju je predvodila agilna i neumorna Nada Murganić.
Što me to dakle tako „bocnulo“ u objavi HDZ-e Karlovačke županije?
Prvo za što sam se „zakačio“ jest da nakon u najmanju ruku osebujnog Damira Jelića koji je očito dobio diskretnu poruku da se malo skloni sa „scene“ jer su i u središnjici stranke shvatili s kakvim kapacitetom imaju posla, listu „najboljih“ koji, kako reče gospođa Murganić, „poznaju sredine iz koje dolaze, sigurno će doprinijeti rezultatu na izborima, a onda i u Saboru ili na bilo kojoj drugoj dužnosti“, predstavlja osoba koja je morala napustiti mjesto ministrice zbog nezadovoljstva javnosti i za koju se veže i priča o neobičnoj „inovativnosti“ u organizaciji izbora među korisnicima Doma za starije i nemoćne „Sveti Antun“ u Karlovcu, čija je bila dugogodišnja ravnateljica. Sve navedeno sugerira da HDZ-ova „perjanica“ za predstojeće izbore ima također neobično shvaćanje parlamentarizma i višestranačja, nešto poput njenog dugogodišnjeg političkog šefa Jelića, čija je bila siva eminencija i suradnik sa značajnim utjecajem.
Druga stvar su rezultati koje spominje gospođa Murganić. Način na koji se HDZ preko vršiteljice dužnosti predsjednice županijske organizacije N. Murganić pohvalio svojim „velikim djelima“ neodoljivo podsjeća na donedavnu Jelićevu „pobjedničku“ retoriku pa se postavlja pitanje je li bivši predsjednik županijskog HDZ-a još uvijek glavni strateg iz sjene, ili jednostavno nisu imali vremena razraditi neki novi promocijski model pa su nastavili tamo gdje je Jelić stao/zastao. Nešto u stilu, sve je isto samo kao njega nema.
Treba nešto više reći o tim rezultatima. Našlo se tu svašta – uspješno rješavanje problema iz tranzicijskih vremena (?!), što god to bilo, izgradnja sustava obrane od poplava (!?), koji je tek u fazi planiranja i početnih radova i ne zna se kada će sve završiti i kako će sve to funkcionirati. Naravno da su tu i neizostavni projekti financirani iz fondova Europske unije, mada se a apsorpcijom europskog novca Karlovačka županija baš ne bi trebala hvaliti, posebno stoga što su ti programi većinom usmjereni na fizičko „uljepšavanje“ institucija (fasade, interijeri, okoliš, razna oprema,..) bez jasnih analiza koliko zaista EU sredstva doprinose organizacijskoj promjeni i efikasnosti sustava lokalne, javne i regionalne samouprave, smanjenju korupcije, većoj transparentnosti u zapošljavanju i dodjeli poslova, boljem radu sudskih i drugih institucija, boljoj zaštiti radnih prava i socijalnog standarda zaposlenih i slično. Još je samo nedostajalo da spomenu završenu obilaznicu oko Turnja čiju su gradnju “vizionarski“ kakti pokrenuli, i sve bi bilo gotovo idealno.
Kao i obično, naravno, neriješene stvari se izbjegavaju i zaobilaze; standard, demografija, ravnopravna dostupnost javnih servisa, što uključuje i medije, svim stanovnicima lokalne zajednice, odgovorno raspolaganje javnim sredstvima, klijentelizam, dostupnost i organizacija zdravstvenih usluga, pravedna raspodjela sredstava iz socijalnih programa i slično. Jedan od stvarnih problema o kojem se također nije govorilo je i nered u sudstvu i sistemu lokalne i regionalne samouprave, odnosno javne (državne) uprave koji se pod krinkom zadnje reforme „reorganizirao“ na način da je župan Jelić, valjda uime HDZ-a, ali po nekim svojim osobnim kriterijima, „krojio“ tko bi gdje i što morao raditi, koga bi trebalo otpustiti, koga premjestiti, a koga tužiti za isplatu troškova prijevoza i tako dalje. Zanimljivo je da su hadezeovci u toj zadnjoj „reformi“ udarili najviše po svojima, pa su njihovi dugogodišnji članovi i ostali „lojalisti“ koji su imali povjerenja u svoju stranačku hijerarhiju platili najveću cijenu unutrašnjeg stranačkog komešanja. Ponižavanja, prijetnje, premještaji, izrugivanje, zastrašivanje, sve je to samo dio onoga što su Jelićevi „igrači“ primjenjivali na ljudima koji su godinama vjerno glasali za HDZ uvjereni da čine dobro djelo i da će zato moći mirno raditi svoj posao. Hoće li tako biti i dalje pokazat će se uskoro.
Treća stvar koja me potaknula na reakciju su predstavljeni (potencijalni) kandidati za Hrvatski sabor s područja Karlovačke županije. Vjerojatno su ti ljudi nečim zadužili stranku da im da povjerenje, ali ne može se sakriti dojam da čitav niz utjecajnih stranačkih dužnosnika te zaslužnih i poznatih hadezeovaca nije dobio priliku biti bar potencijalni ili simbolični kandidat na listi za Hrvatski Sabor.
Zar je moguće da, usprkos svemu, postoje samozatajni i vrijedni članovi HDZ-a koji zaslužuju više poštovanja za svoj dugogodišnji rad i upornost od većine onih koji su promovirani kao najbolji? Naravno da postoje, ali oni se u pravilu ne pojavljuju na listama za „visoka“ i počasna mjesta u državnoj hijerarhiji jer naprosto ne mogu doći na red od „velikana“ kao što je prethodni šef karlovačkog i županijskog HDZ-a, sadašnja vršiteljica dužnosti, i njima odani suradnici i „eksperti“ iz diplomacije i slično koji odjednom padnu s Marsa ili iz mirovine kao neotkrivene političko-organizacijske zvijezde i nađu se na listi za dobra mjesta. S druge strane HDZ-ovi „borci“ koji godinama dobivaju izbore u svojim jedinicama lokalne samouprave i vrijedno doprinose promociji i statusu stranke, izazivajući poštovanje birača, ali i predstavnika političkih suparnika, poput Franje Franjkovića, Nebojše Andrića, Zlatka Mihaljevića, Damira Škrtića, Željka Cara, Željka Štajcera, Jure Turkovića i drugih ostaju na čekanju za neka buduća vremena.
Ali tako to valjda mora biti.
