Loncu poklopac: Sedam glavnih grijeha

Jelić je – to se ne smije nikada zaboraviti – najdugovječniji vladar Karlovca u povijesti, a po gradonačelničkom stažu odmah iza Franje Gerlicija koji je od 1815. do 1822. djelovao kao predstavnik magistrata, a od 1822. do 1828 kao gradski sudac. Dakle, ovo je toliko bitna činjenica da je treba ponoviti još jednom – Jelić, koji je od 2007. do 2017. obnašao dužnost nositelja izvršne vlasti u Karlovcu, je drugi najdugovječniji gradonačelnik u povijesti Karlovca. Ako se u obzir uzme da je dvije godine prije no što je došao na čelo grada bio zamjenik gradonačelnika, te njegov mandat kao županijskog partijskog šefa, tada je bez premca riječ o najdugovječnijem vladaru Karlovca otkako je prvi slovenski kmet zario lopatu u močvarno tlo na ušću Korane u Kupu po nalogu nadvojvode Karla II. i pod rukovodstvom Martina Gambona

Autor: Marin Bakić

Dirigent odlazi, ali orkestar nastavlja svirati. Eto, to je najkraći opis “tektonskih” poremećaja u karlovačkoj politici nakon što je karlovački župan Damir Jelić dao ostavku na mjesto predsjednika Županijskog odbora Hrvatske demokratske zajednice. Ili, da parafraziramo već staru pjesmu-zezalicu Tijane Dapčević o maršalu Josipu Brozu Titu prebacujući je u futur – sve će ostati isto, samo njega neće biti.

To što s čela Partije odlazi Jelić ne znači da se SKHDZ urušava, mijenja svoju doktrinu i skida šapu s javnih resursa. Jelić je kao dirigent davao ritam i ton tom orkestru, ali orkestar može svirati u različitim ritmovima i tonovima. Upravo bismo mogli kazati da Jelić odlazi jer počinje štetiti orkestru koji treba novu svježinu u nastupu kako ne bi izgubio publiku. Ravnatelj filharmonije Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a, ne želi da se više izvode populistički zabavni škorojevski pjesmuljci s domaćih radijskih postaja, nego zahtjevnije europske kompozicije. A kakvi su to Jelićevi ritam i ton pisali smo nebrojeno puta na ovome mjestu. Sada kada se karlovački župan povlači u partijskoj hijerarhiji na mjesto običnog člana temeljnog ogranka na Rakovcu, vrijedi iznova analizirati njegovu 15-godišnju vladavinu s obzirom da je istinska politika kod nas ona stranačka – tu se donose ključne odluke i razrješavaju ključni odnosi, kao što su pokazali i unutarstranački izbori u HDZ-u u kojima se Jelić, sebi svojstveno farizejski, držao neutralno. Utoliko je naš politički sistem krajnje netransparentan jer su nestransparentne političke stranke. Jeliću neutralnost – nepodržavanje struje predvođene Mirom Kovačom, Davorom Ivom Stierom, Milijanom Brkićem i Ivanom Penavom, kojoj “prirodno” pripada, ali i uskratom podrške Plenkoviću u utrci za predsjednika stranke, nije pomogla da se održi, a i odavno je jasno da je nekompatibilan s Plenkovićevom vizijom HDZ-a. Dovoljan je bio još jedan jelićizam koji će se obznaniti na nacionalnoj razini pa da se utvrđeni šef HDZ-a zahvali svom regionalnom kolegi na suradnji, a to se i zbilo na nedavnoj tiskovnoj konferenciji županijskog stožera civilne zaštite, kojim Jelić zapovijeda, kada je prijetio liječnicima zatvorom, a novinarima izdavao zapovijedi koje su prisutni predstavnici redakcije medija koje izdaje gradska tvrtka Hrvatski radio Karlovac pokorno primili na znanje. Robert Bajruši je u Jutarnjem listu povodom toga napisao da svatko ima pravo na svojih pet minuta ludila. Na to se Jelić i osvrnuo u aktualnom broju Karlovačkog tjednika, gradskog lista ispravnog imena Karlovački smećnik. U intervjuu kojeg je dao svom dvorskom pisaru Branku Obradoviću – Kini, možda i najgorem novinaru u bogatoj povijesti karlovačkog novinarstva, kojega je postavio za glavnog unerednika svih karlovačkih gradskih medija, priznao je da se zbog tog nastupa povukao nakratko iz javnosti. “Eksplicitan ću biti. Unutarstranački izbori su bili dok je naš rad najžešće tekao i ljudi, pogotovo iz nacionalnog medijskog sustava, su bili usmjereni jako na moju političku djelatnost, a ne na moj rad u Stožeru. I ja izlazim dan nakon unutarstranačkih izbora i nisam podržao predsjednika Plenkovića, ali nisam bio ni protivan, nego nisam sudjelovao u toj priči. I izričito zahtijevam da se moramo poboljšati, a ljudi to stavljaju u politički kontekst. Onda župan zbroji dva i dva i makne se iz medijskog sustava da ga se ne opterećuje. Nije problem mene, nego je problem percepcije mene u tom pogledu medijima i to ne lokalnima nego nacionalnima, jer sam ja osoba koja je u nacionalnoj politici prisutna”, kazao je dvorskom pisaru s kojim je ipak ugodnije imati posla nego s Bajrušijem kojega ne kontroliraš. A i inače, kada su u HDZ-u po Jelića puhali povoljniji vjetrovi, nije uspio ostvariti svoje karijerističke ambicije na nacionalnoj razini. S obzirom na netransparetnost sustava i na to da nismo voljni razgovarati s dubokim grlima i baviti se istraživačkom kremljologijom, možemo se pouzdati samo u analize i nagađati zašto je tome tako, a postavka je da su Jelićev politički stil i vulgarna težnja k moći i kod njegovih stranačkih kolega u središnjici prema njemu stvorili nepovjerenje.

Jelić je također obznanio da će se znanstveno baviti političkim menadžmentom, da je utoliko upisao i doktorat. Dakle, isti stari Jelić kojemu još nitko od suradnika – a i kako će kada je oko sebe okupio pokorne – nije objasnio da je oličenje treš-marketinga i treš-menadžmenta za što ima dovoljno dokaza koje smo nebrojeno puta u ovoj kolumni spominjali. Župan je s podnošenjem ostavke poslao medijima priopćenje u kojemu se ispričava svima koje je “nenamjerno povrijedio” za političke djelatnosti (“Ispričavam se svima u stranci, koaliciji, oporbi, medijskom sustavu, gospodarstvu, udrugama, djelatnicima općina, gradova i Županije i svim građankama i građanima Karlovačke županije, tijekom 16 godina rada, na nenamjernim uvredama”), što otkriva da uopće nije svjestan koji su njegovi glavni grijesi, da se tako izrazimo, prema politici, Karlovcu i javnosti, a što ćemo rado sintetizirati u ovome tekstu.

Prije toga valja podsjetiti da je sama činjenica da i dalje koristi Karlovački smećnik i dvorske pisare za obraćanje javnosti posredstvom naručenih i dizajniranih intervjua dokaz da nije promijenio svoju neostaljinističku ćud kao što bi se moglo zaključiti iz skrušenog priopćenja za javnost. Drugo na što valja podsjetiti jest da je Jelić – to se ne smije nikada zaboraviti – najdugovječniji vladar Karlovca u povijesti, a po gradonačelničkom stažu odmah iza Franje Gerlicija koji je od 1815. do 1822. djelovao kao predstavnik magistrata, a od 1822. do 1828. kao gradski sudac. Dakle, ovo je toliko bitna činjenica da je treba ponoviti još jednom – Jelić, koji je od 2007. do 2017. obnašao dužnost nositelja izvršne vlasti u Karlovcu, je drugi najdugovječniji gradonačelnik u povijesti Karlovca. Ako se u obzir uzme da je dvije godine prije no što je došao na čelo grada bio zamjenik gradonačelnika, te ako uračunamo njegov mandat županijskog partijskog šefa, što mu daje punu političku moć na lokalnoj razini gdje je SKHDZ na vlasti, tada je bez premca riječ o najdugovječnijem vladaru Karlovca otkako je slovenski kmet zario lopatu u močvarno tlo na ušću Korane u Kupu po nalogu nadvojvode Karla II. i pod rukovodstvom Martina Gambona.

Karlovac je imao tu nesreću da ga vodi toliko dugo čovjek najmanje opterećen razvojnim pitanjima, a najviše osobnom promocijom u vlastohlepne svrhe. Nije krivica samo na njemu, nego na svima koji političkom pasivnošću održavaju kastinsku strukturu Karlovca, nekada perjanice hrvatskoga građanstva. Vulgarno je kazati da Jelić vlada Karlovcem, mada nije netočno. On je samo predvodnik privilegiranog društvenog sloja nastalog na eksploataciji javnih resursa, politički definiranog u savezu sa SKHDZ-om. Utoliko je princip takozvane crvene buržoazije iz prethodnog režima samo preslikan na ovaj s nacionalizmom kao paradigmom.

Kada kažemo da tu kastu čine oni koji žive od javnih resursa, ne mislimo na sve javne djelatnike, nego prije svih na onaj uglavnom neproduktivni dio, kako ih prepoznaju i ekonomisti koji zagovaraju reformu javnog sektora, koji je politički podoban, koji je tu zbog politike, a ne posla, te na onaj produktivni koji je odlučio zatražiti politički zaklon u stranci. Nadalje, ne moraju to biti niti zaposlenici u javnom sektoru nego se to odnosi i na povlaštene privatnike.

Kasta, jasno, djeluje kastinski – ima svoja unutrašnja pravila, strukturu, odnosno vertikalu moći te sankcije prema onima koji tu strukturu i pravila ne poštuju, a ta pravila ne vrijede samo unutar kaste, nego i drugi žive po tim pravilima. To, naravno, znaju svi. I djeca u vrtiću valjda već raspravljaju da je napredak bez iskaznice SKHDZ-a težak, ako ne i nemoguć.

Otkako ta kasta vlada ovaj grad je pao sa sedmog na deveto mjesto na listi hrvatskih gradova po broju stanovnika, unatoč svim potencijalima koji i dalje zjape neiskorišteni. Kada su SKHDZ i Jelić 2005. godine došli na vlast političkom korupcijom koja je zainteresirala i Europsku komisiju, Karlovac je imao 58.000 stanovnika, a 2018. je imao, po podacima Državnog zavoda za statistiku, 51.500. Toliko o političkom menadžmentu.

Dakle, nabrojati ćemo, bez poretka po važnosti, povodom njegove demisije, sedam Jelićevih glavnih grijeha, međusobno povezanih, dakako, a među njima nisu nikakve “nenamjerne uvrede”.

Prvo, pretpostavljanje osobnih političkih i interesa SKHDZ-a interesu Karlovca. Sve što je Jelić radio radio je za sebe i Partiju, gotovo u potpunosti zanemarivši grad. Posvetio se više unutarstranačkim odnosima nego gradskim. Važnije mu je bilo riješiti se tutorstva Branka Vukelića nego razviti grad. Ne može se reći da nije ništa urađeno, ali premalo za najdugovječnijeg vladara u povijesti. Glavni gradski potencijali – prostor i ljudi su sutavno degradirani. Mnogo je primjera, ali navest ćemo samo nekoliko, prvo onaj kojeg smo spomenuli u posljednjem POLKAstu, koji će biti objavljen u nedjelju kao SpiKA s predvodnicom Građanske inicijative “Obilaznica koja život znači” Natašom Lemić – dakle Jelić se nije potrudio da na državnoj razini ishodi dovršetak obilaznice kako bi se rasteretio Turanj od prometa, niti se potrudio da ubrza dovršetak izgradnje željezničke stanice u Novom centru niti sustav obrane od poplava dok HDZ nije pao s vlasti na nacionalnom nivou – e tada se Jelić trgnuo i počeo insistirati na nekim od tih projekata, ali samo da ih iskoristi u međustranačkom obračunu. Javno se zalagao za “vertikalu vlasti”, da od mjesne samouprave do države vlada jedna politička opcija, što je najplastičniji iskaz jednopartijskog komunističkog mentaliteta moguć. Možda je najbizarniji slučaj kada je rekao da mu je glavni zadatak Tomislavu Karamarku voditi kampanju za predsjednika stranke dok mu se grad doslovno raspada, iako je Karamarko bio tada jedini kandidat. Sada Jelić Kini tu kampanju navodi kao svoju menadžersku referencu.

Drugo, netransparentan odnos s tajkunima. U skladu s doktrinom takozvanog ortačkog kapitalizma, stvorena je nerazvidna koalicija političke i gospodarske moći koja je uzurpirala demokratske procese i protokole, zamutila vodu i time Karlovac učinila manje privlačnim za ulagače, a uljuljkala grad u samozadovoljstvu toliko da se nije aktivno niti tražilo druge ulagače kako bi se nelegitimna politička moć pojedinih tajkuna ograničila.

Treći grijeh je bezrazložno kažnjavanje stručnjaka kao što su Mile Sokolić, Krešimir Veble ili Marina Grčić koji su svojim znanjem i radom i omogućili najveće HDZ-ove razvojne uspjehe od 2005. godine, primjerice dovršetak izgradnje pročistača otpadnih voda Karlovca i Duge Rese ili slatkovodnog akvarija. Možeš biti genijalac poput Nikole Tesle – ali nezavisnost ti je u Karlovcu i u tom slučaju krimen. U isto vrijeme se promoviraju partijski kadrovi kao što je Ivan Uđbinac, kojemu je Grad Karlovac platio studij poslovnog upravljanja na Veleučilištu u Karlovcu, a to je iznimka u kadrovskoj politici Grada da se na takav način ulaže u djelatnike.

Četvrti grijeh je njegov primitivan politički diskurs koji se očituje, primjerice, u bogohulnoj političkoj praksi, odnosno korištenju vjere u političke/nacionalističke svrhe, što je odlika pravih farizeja, šurovanje s reakcionarnom desnicom koja nije željna napretka nego zaustavljanja europeizacije koja vodi ka dodatnoj demokratizaciji društva. To se očituje i, primjerice, u neukusu oličenom u podizanju prvog spomenika nerođenoj djeci u Hrvatskoj, ili žabi kao simbolu malograđanske kulture ili erektiranju replike vukovarskog vodotornja u Novom centru. Dakle, nije problem samo u tim projektima, nego oni simboliziraju duh vlasti koji je zaokupio grad.

Peti grijeh je njegov vulgaran politički stil – prenemaganja, prijetnje, zapovijedi, sumanuti marketing, insistiranje na nepokornosti, glumatanje nekakvoga top-menadžera, vulgarno iskazivanje vjere i poniznosti pred investitorima, a bez neke velike vajde, i tako dalje. Sjetit ćete se još neke njegove karakteristike s tog područja koju ovdje nismo naveli.

Šesto, od lokalne demokracije je političkim nepotizmom i korupcijom, trgovinom moći i utjecajem, načinjena farsa. Građani su pasivizirani, a mediji su gotovo u potpunosti pokoreni na različite načine, kritičkoga glasa u lokalnoj zajednici gotovo da niti nema izvan društvenih mreža, oporba je nikakva, organizacije civilnog društva partnerstvima također pridobijene, a izborni proces je postao sredstvo ovjeravanja stranačkih odluka i odabira jer na izbore izlaze uglavnom samo oni koji izravno ili egzistencijalno ovise o javnim resursima, odnosno Partiji ili o njoj ovise članovi njihovih obitelji.

Sedmi grijeh, usko povezan s prethodnim jer ga legitimira, je odmak od bogate građanske tradicije Karlovca, onih vrijednosti koje su Karlovac činile intelektualnom, kulturnom i gospodarskom perjanicom Hrvatske, provincijalizacijom kroz kulturne politike, manifestacije i slično, pa i falsificiranjem građanske/kulturne/ine povijesti Karlovca koja može poslužiti kao nadahnuće za nove razvojne zamahe.

Najdugovječniji vladar Karlovca s takvim pristupom ne može a da ne djeluje pogubno, i to u tolikoj mjeri da se ovo razdoblje po štetnosti može svrstati odmah iza ratova i zaraza koje su poharale grad od 1579. godine naovamo.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije