Loncu poklopac: Ribara starog sin

Slučaj obitelji Ribar još je jedan primjer zanemarivanja karlovačke baštine, posebice antifašističke, prekrajanja povijesti, čak i službeno ukoričeno u gradsku strategiju razvoja kulture, mada za to po onome na čemu je barem nominalno zasnovana samostalna hrvatska država za to nema razloga. To je još jedan primjer licemjernog zgražavanja nad fašističkim zločinima i režimima bez vrednovanja onih koji su te režime rušili

Autor: Marin Bakić

Sama činjenica da je “Dnevnik Diane Budisavljević”, dokumentarno-igrani film redateljice Dane Budisavljević, koja s junakinjom njezine priče nije u krvnom srodstvu, na pulskom festivalu “do nogu potukao” po gotovo svemu sramotni film “General” Antuna Vrdoljaka, nekada značajnog sineasta proslavljenog po snimanju netipičnih partizanskih filmova koji su doktrinarno odudarali od ostalih iz tog žanra, za kojega je novinar “24 sata” i televizijski kritičar Samostalnog srpskog dnevnika “Novosti” Boris Rašeta duhovito napisao da je pred stare dane počeo snimati partizanske filmove, misleći na jednoobrazne/plošne/ideološki vulgarne, o generalu Anti Gotovini, od kojega su se ograđivale i boračke/braniteljske organizacije, bila je indikacija potencijala da se ova zemlja izvuče iz kaljuže desničarskog primitivizma u koju je bila (ponovno) upala dolaskom Tomislava Karamarka na čelo Hrvatske demokratske zajednice, odnosno odlaskom s vlasti Ive Sanadera, što nam je pomoglo da osvijestimo kako ima i gorih pojava od korupcije. Potvrda te promjene kursa je potom došla s pobjedom Zorana Milanovića na izborima za predsjednika, odnosno s porazom Kolinde Grabar-Kitarović koju je plima reakcionarne rekonkviste izbacila pred vrata Pantovčaka, a zatim i prekidom prakse da se obljetnica proboja logoraša iz jasenovačkog logora smrti obilježava na tri različite komemoracije, pa smo tako ove godine konačno imali ujedinjeni državni vrh zajedno s antifašističkim organizacijama te žrtvama, odnosno njihovim predstavnicima, ispod kamenog cvijeta, čuvenog spomenika Bogdana Bogdanovića, a iste večeri i nagrađivani dokumentarac o D. Budisavljević na Hrvatskoj radioteleviziji i Radioteleviziji Srbije. Sve navedeno, kao i činjenica da je austrijska država stala na kraj ustaškim manifestacijama u Bleiburgu, kada to već nije naša država, čak suprotno – Hrvatski sabor je pokrovitelj tih skupova – te pobjeda umjerene struje na izborima u HDZ-u, su dobri pokazatelji da je ova zemlja na putu da postane normalna i dosadna članica Europske unije zapadnog, a ne istočnoblokovskog, odnosno orbanovskog tipa sa svojim problemima, ali s civiliziranim odnosom prema povijesti.

A taj civilizirani odnos prema povijesti ne mora nužno podrazumijevati i baštinjenje komunističkog poretka koji je stvoren pobjedom antifašista za Drugog svjetskog rata, odnosno koji se legitimirao i tom pobjedom jer, kao što smo već pisali, može se i ne mora baštiniti, primjerice, Josip Broz Tito, bilo putem imenovanja javnih površina po našim gradovima i selima, bilo na neke druge načine, s obzirom da je riječ o složenoj povijesnoj i političkoj ličnosti koja se može gledati i u pozitivnom i u negativnom svjetlu. Stoga nije od presudne važnosti ima li ili nema on ulicu, ali bi bilo sasvim neprihvatljivo da se ulice imenuju po ustašama jer kod te u suštini koljačke bande, koja u Hrvatskoj bez nacista i fašista nikada vlasti ne bi ugledala, nema ničega pozitivnog.

Međutim, što je s onim antifašistima, pa i komunističkim, koji nisu nakon rata učinili ništa sporno, kojima desničarski budnici iliti bludnici ne mogu pronaći bilo što inkriminirajuće, nikakav ratni zločin ili poratno sudjelovanje u totalitarnom komunističkom režimu? Uostalom, i Vladimir Nazor je sudjelovao u partizanima, a čak je bio i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske, pa ga svi u ovoj zemlji slave i mnogošto se zove po njemu, a podsjetit ćemo samo na njegovo obrazloženje zašto je prešao Kupu 1942. godine i pristupio partizanima, mada nije bio nikakav komunist, već, kao što je jednom Miljenko Jergović primijetio i u tom njegovom činu stoga vidio krunski dokaz da je partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu bio ispravan, građanski nastrojen intelektualac i političar: “Pobjegao sam iz ropstva i sramote takozvane Nezavisne države Hrvatske, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva… Neka se svaka dalmatinska planina prometne u partizansku tvrđavu, svaki naš zaliv u gusarsko gnijezdo protiv otimača našeg mora, svaki naš otok u klisuru o koju će se razbiti lađa grabežljivog okupatora”.

Iznimno obrazovani i karizmatični vođa omladinskog pokreta Ivo Lolo Ribar, kojemu je 23. travnja obljetnica rođenja, nije dočekao da preuzme neku od dužnosti u novouspostavljenoj Jugoslaviji s obzirom da je preminuo 27. studenog 1943. godine, dva dana prije njezine konstitucije u Jajcu. Tada i tamo su partizani proglasili federalni ustroj i ustavotvornu skupštinu koja će zasjedati 1945. godine, a njezin predsjedavajući će biti Ivan Ribar. Neće Lolinom i Juričinom ocu biti to prvi puta – predsjedao je i Ustavotvornom skupštinom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za razliku od svojih sinova, Ribar nije bio komunist – još se jedan građanski političar priključio partizanskom pokretu predvođenom Komunističkom partijom Jugoslavije jer je to u tom trenutku bilo jedino ispravno.

Karlovac nikada nije iznjedrio politički veću ličnost od Ribara niti politički značajniju obitelj od obitelji Ribar. Uz Nikolu Teslu, koji je u Karlovcu živio za gimnazijskog školovanja tri godine, Ivo Lola je najveća mitska figura našega grada. Stoga se opet postavlja pitanje zašto Karlovac ne baštini svoj antifašizam, posebno s obzirom da je zgražavanje nad postupcima fašista/ustaša/nacista u Drugom svjetskom ratu unisono u društvu kada se predstavi u formatu dokumentarnog filma, što smo vidjeli po prikazivanja uradaka Mladena Ćapina o Davidu Meiselu ili Ivi Goldsteinu i njegovom sinu Slavku, odnosno već spomenuti o sudbini kozarske djece koje je spašavala D. Budisavljević. Ako se netko usprotivio takvomu zlu, a nije se na bilo koji drugi način kompromitirao, ne bi ovome društvu trebao biti nimalo sporan. Isto je i s Ribarom i Ribara starim sinom Lolom, koji je tu proveo dio odrastanja pohađajući osnovnu školu. Ovi Karlovčani su pak u Karlovcu zanemareni. Izuzmemo to li da se jedna od karlovačkih tvornica zove po njemu, o Loli, njegovom životu i njegovoj povezanosti s Karlovcem, kao niti o starom Ribaru, koji se nakon rata, silnih osobnih tragedija i u političkoj mirovini vratio živjeti u Karlovac, se više ne bavi niti jedna od karlovačkih ustanova u kulturi na bilo koji način, niti jedna javna površina se ne zove nekome od njih – u drugim hrvatskim gradovima da – kao niti jedna ustanova. Gradski muzej Karlovac se ne skrbi o Memorijalnoj kući obitelji Ribar u Vukmaniću, mada bi trebao – to mu je poslanje i dužnost.

“Jugoslavenski socijalistički mit o mladom, lijepom i obrazovanom sekretaru SKOJ-a i o porodici Ribar, čije je ime označavalo ulice mnogih jugoslavenskih gradova, zasnivao se na tragici i na suštinskoj bezgrešnosti svakog od Ribara. Ali ono što je predstavljalo njihovu socijalnu i svjetonazorsku suštinu, bilo je previđeno i prešućeno. Porodica Ribar je, naime, bila najizrazitiji izdanak upravo one klase koju će s lica zemlje i iz povijesti izbrisati jugoslavenski socijalizam. Oni su bili ono hrvatsko građanstvo, koje se formiralo za posljednjih desetljeća Habsburške monarhije i koje je, premda malobrojno i neutjecajno, snažno utjecalo na modernizaciju Hrvatske i na stvaranje pretpostavki jedne moderne europske nacije. Bili su, skoro bezizuzetno, antiklerikalci, liberali snažnih prosvjetiteljskih ambicija, advokati, liječnici, profesori, dobrostojeći ljudi, nasljednici obiteljskih plemstava, i bilo ih je ne samo u Zagrebu, nego širom kontinentalne Hrvatske, po malenim gradovima, po selima uz željezničku prugu, dokle god je dopirao civilizacijski refleks metropola duha. Bili su kosmopoliti, skloniji ideji prosvjećivanja neukih Slavena, nego dogovoru s većim i bogatijim Nijemcima i Madžarima. Priča o njihovom nestajanju u krvavim događajima ili u kulturnim i ideološkim transformacijama, u duhovnom ili materijalnom osiromašenju, u karađorđevićevskom, ustaškom i fašističkom, pa komunističkom progonu i teroru, velika je priča neke buduće hrvatske kulture i književnosti”, zapisao je lani Jergović.

Slučaj obitelji Ribar još je jedan primjer zanemarivanja karlovačke baštine, posebice antifašističke, prekrajanja povijesti, čak i službeno ukoričeno u gradsku strategiju razvoja kulture, mada za to po onome na čemu je barem nominalno zasnovana samostalna hrvatska država nema razloga. To je još jedan primjer licemjernog zgražavanja nad fašističkim zločinima i režimima bez vrednovanja onih koji su te režime rušili. Stoga ova vlast, ako je doista posvećena antifašizmu kao što je kazao gradonačelnik Damir Mandić prilikom preimenovanja Trga Josipa Broza Tita, neka to pokaže odnosnom prema obitelji Ribar.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije